Putevi Isusa Krista

Nezavisna informacijska stranica
sa stajalištima mnogih područja
istraživanja i duhovne spoznaje.

 povratak na naslovnicu: ostale ponude i jezici.

 

Putevi Isusa Krista u ljudskoj svijesti i na zemlji.

Popis sadržaja svih dijelova.

Ovo je prvi dio: Poglavlja o koracima Evanđelja:.

Za donje poglavlje morate u potpunosti otvoriti stranicu
1.  UVOD u smisao i uporabu ovog teksta, s uputama za meditaciju itd.
2.  „Na početku bijaše riječ“...„i riječ tijelom postade“
3.  Isus Nazarećanin: njegovo rođenje
4.  Nalazi li se nešto značajnoga u Isusovim mladenačkim godinama?
5.  Napomena uz raspravu o “dva dječaka Isusa”:
6.  Krštenje na rijeci Jordan preko Ivana Krstitelja
7.  Tišina u pustinji
8.  Kušnje i poziv učenika
9.  Svadba u Kani
10.(Stajališta o seksualnosti, simpatiji, uživljavanju i ljubavi)
11.”Sveta revnost” (i stajališta o emocijama)
12.O besjedi na gori (Mat. 5; sa stajalištima o razumijevanju)
13.Isusovo preobraženje na gori Tabor (Mat. 17)
14.Pitanje o “čudima”
15.
Lazarevo usksnuće

16.”Ovce”
17.Isus i pranje nogu; i pomazanje u Betaniji
18.Posljednja večera, uhićenje i bičevanje
19.Krunidba vijencem od trnja i pozdravni govori
20.Raspeće i polaganje u grob
21.Pitanje praznoga groba, “odlaska u pakao ili raj”
22.Uskrsnuće
23.”Uzašašće”
24.Prvi Duhovi
25.Isusov portret

O 2. dijelu: Koraci otkrivenja po Ivanu; kliknite ovdje
(12 poglavlja o otkrivenju)

završno poglavlje: Kršćansko
tablica: Kršćanski stav – “Na svijetu, ali ne od svijeta”, jedan “Treći put”

O 3. dijelu: 11 poglavlja o različitim temamam i životnim pitanjima – kliknite ovdje

O 4. dijelu: O Starom Zavjetu, i doprinosi dijalogu s drugim religijama

Upozorenja na druge verzije i prava.
e-mail.

 

UVOD u smisao i uporabu ovoga teksta.

Već dvije tisuće godina – prema prethodnim proročanstvima čak i nekoliko tisuća godina više – ljudi se neprestano zauzimaju za svoja višestruka izravna iskustva s Isusom Kristom. Sličnosti neovisno jedni od drugih pokazuju unatoč različitim karakterima, različitoj religijskoj, filozofskoj ili znanstvenoj okolini. Govore o stanovitoj sadašnjoj realnosti Krista; dijelom i o mogućnosti da sebe i druge pripreme za slična iskustva; i o novim sposobnostima kroz Krista koje već 2000 godina utječu na razvoj čovječanstva pri čemu se ovdje ne misli na vanjsko povijesno-kulturno posredovanje. Iznova ćemo se podrobnije pozabaviti ovim ne samo teoretskim, već i praktično izvedivim koracima “rasta”. Slijedeći korake kojima je išao sam Isus može se vidjeti njihovo značenje za različita životna područja.

U 12. stoljeću opat Joachim de Fiore prorekao je “razdoblje Duha Svetoga”, u kojem će odnos pojedinca do Boga neovisno o institucijama postati opće dobro. Danas se u svijetu nastoji tražiti ne samo odgovarajuće utjelovljenje Krista u čovjeku, već i pojedinca promatrati kao svjesnu stanicu u “Kristovu tijelu”.

S ovim djelomično povezan “povratak Kristov” i sadašnja “apokalipsa” kao veliki događaji ukazuju na nešto opširnije, a ne na ljudski zamišljeno “ponovno utjelovljenje”.

Koje se specifične mogućnosti razvoja za čovjeka i Zemlju mogu ovdje naći, a kojih tijekom Isusova zemaljskog života nije bilo, pitanje je na koje ćemo u ovom prilogu kao poticaj pokušati dati nekoliko odgovora.

Upravo u vremenu
- kada fenomen Isusa Krista zaokuplja mnoge
različite teologije i dogme, lingvističke, povijesno-kritične, arheološke i paleografske, religijskosociološke i dubinskopsihološke, prirodnoznanstvene, političke i ine načine razmatranja,
- kada je kao i u vrijeme prakršćanstva uz staru materijalističku nastala višestruka duhovna scena, od kojih su obje rezultirale tekućim prijelazima na kršćanstvo kao i razgraničenjima,
- gdje danas dolazi do najzamršenijih pojava kao na pr. mnogih navodno utjelovljenih Isusa i gdje se često u Kristovo ime čini ono problematično i negativno, može biti zanimljivo ispitati što bi u ovoj kompliciranosti mogao zapravo biti poseban doprinos Krista.

Ovdje se nadovezujemo na vlastita unutarnja iskustva kao in na druge mistične i ine izvore. Upotrijebljena su interdisciplinarna stajališta iz mnogih znanstvenih i iskustvenih, a ne samo teoloških područja. Kod duhovnih stajališta nećemo govoriti o pseudoduhovnosti koja se okreće od političke svijesti. Dogme mehanističkog promišljanja prirodnih znanosti zadnjeg stoljeća zbog toga naravno ne mogu biti prihvaćene kao ograničavanje stajališta; isto tako se ne mogu prihvatiti predodžbe istočnjačkih religija koje proizlaze iz pretpostavke da nema ničega što se već ne nalazi u staroindijskim Vedama te da je Isus samo “eventualno trećerazredni učitelj” istih. Ove spoznaje se ne mogu izvoditi iz upozorenja na knjige koja su u tekstu dana kao usporedbe ili dopune. Zbog toga ove knjige ili teološka predznanja za razumijevanje nisu važna. (Isto vrijedi za planirani popis teoloških knjiga, vidi linkove) Ništa se ne podrazumijeva kao dogma ili mišljenje neke vanjske religijske organizacije. Ovdje se ne želimo obraćati protiv bilo koje crkve ili vjerske zajednice pa tako ni protiv apostolske vjerospovijesti. Ljudi drugačije vjeroispovijesti ili svjetonazora, koji se zanimaju za nove spoznaje na području kršćanstva, mogu se pronaći u ovom dogmatski i materijalno nerazvodnjenom spisu.U tome su dakle sadržana upozorenja na odnos kršćanskih puteva do drugih težnji. Kao što je dijelom u evanđelju po Ivanu na jednom, za tadašnje tražitelje spoznaje razumljivom jeziku obrađeno specifično kršćansko tako i ovaj spis s različitih strana prikazuje današnje pristupe . Ovaj spis je slobodan i u svome stilu; istraživanje je nešto drugo nego misija. Kršćani, koji više vole jednostavo vjerovanje bez dubokoumnog promišljanja, mogli bi iz ovog spisa naučiti kako započeti razgovor s ljudima drugačijega duha u svojoj okolini bez pojave neprestanog nerazumijevanja.

Neka tekst govori svojim sadržajem.

Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu” (Iv. 16:12-13). Tim duhom se može inspirirati ovaj projekt.

 

Metodička uputa:

Sljedećih 37 poglavlja slijedi spise u evanđeljima i u otkrivenju po Ivanu. Preporučava se njihovo proučavanje pomoću evanđelja po Ianu i otkrivenja u ovakvom redoslijedu.
Proučavanje Biblije, t.j. čitanje tekstova te njihova povezana jezična obrada je samo
jedna metoda. Tijekom proučavanja poglavlja teksta te naposlijetku i Bog će zahtjevati dublje spoznaje.
Web-stranica sastoji se od duljeg, neprekinutog teksta, do čijih poglavlja se može doći preko kazala. Za podrobnije proučavanje preporučuje se ispis teksta: prema podešenosti preglednika i pisača iznosi oko 120 stranica.
Tko se osim čitanja zanima i za cjelokupnu metodu obrade – uključivši i zapuštene dijelove duše -, može nakon proučavanja jednog poglavlja ovih koncentriranih opažanja pročitati na pr. odgovarajuće poglavlje evanđelja po Ivanu te o tome meditirati. (Ivan odnosno njegovi učenici su se posebno bavili dubljim duhovnih značenjem događaja.)
Podrobnosti o meditacijskoj praksi.

Crteži: Zbirka slika (.pdf, 169 kB)

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

U početku bijaše riječ (grčki Logos) … i riječ tijelom postade” (Iv. 1).

Ovakve predstave nisu usmjerene protiv Isusa kao ljudskog uzora ali nagovještavaju njegovu dublju povezanost s Bogom i tokom stvaranja. Prirodu ove povezanosti može se još uvijek različito zamišljati; nedozvoljen zahvat je međutim unaprijed ju odbaciti kao nerazumljivu i neautentičnu. Nešto slično se može naći u evanđelju po Ivanu 1, Iv. 5, Iv. 6,69, Iv. 7 …, u Mateju 16,16, u Poslanici Kološanima i Efežanima, itd.; bilo je živo još kod starih crkvenih učitelja, kod mistika poput Jakoba Böhmea, kod Rudolfa Steinera (Helsingfors 1912) te ponovno oživljava u “ezoteričkim naucima” kršćanskih napjeva “Daskalos” kao i u knjigama američkog teologa Matthewa Foxa “Veliki blagoslov” i “Vizija kozmičkog Krista”, itd..(…)

U katoličkoj i dijelovima evangeličke crkve isčezlu približenost takvoj razini predaje pokušalo se konzervirati pomoću teoretskih vjerskih dogmi. Drugi dijelovi evangeličkih crkava, koji su više prepoznavali Isusovo socijalno djelovanje, mislili su da moraju napustiti Isusova božanska svojstva. S ovim se u naucima hinduističkog podrijetla uspoređuje pojam “avatare” različitih stupnjeva. Pod njim se podrazumijevaju ljudi, koji na zemlji ne postoje zbog vlastitog razvoja već zbog dragovoljnog doprinosa razvoju jednog naroda ili čovječanstva; kao kap “iz božanske potpunosti”. Razlike između ovakvih uzastopnih “avatara” često se u takvim shvaćanjima rasplinjuju dok židovsko i kršćansko shvaćanje “Boga povijesti” naglašuje aspekt daljeg razvoja te posebno s time povezanu ulogu “Mesije”.

Treba još upozoriti na to da Kur’an na mnogim mjestima Isusa Krista priznaje kao božanskog proroka i kao “riječ” Božju, “stvorenu poput Adama”. U dobro shvaćenom islamu vrijedi dakle više nego kod onih suvremenih kršćanskih teologa koji su ostavili samo socijalnog reformatora Isusa. U Kur’anu jedino nije prihvaćen nauk o Isusu Kristu kao Sinu Božjem u okviru kasnijeg nauka o presvetom trojstvu kojeg kršćani već u Muhamedovo vrijeme shvaćaju veoma zemaljski. Jedva da je i bilo kršćana koji su zamišljeno mogli protumačiti na takav autentičan način da to razumiju i ljudi drugačijih nazora. (vidi dodatnu stranicu “Isus i islam”).

Ovdje treba najprije zapamtiti da ovaj dio zagonetke Kristove u mnogo čemu ne izvire iz špekulativnog promišljanja već iz vizionarskih graničnih spoznaja, što se jasno opaža primjerice kod Jakoba Böhmea koji je imao rijetku sposobnost apstraktne obrade spoznatoga. Sva iskustva duhovne prirode iziskuju doduše (samo)kritičnu obradu; ocjena njihovih rezultata bez priznavanja egzistencije takvih razina opažanja kao neprikladna metoda odvodi u prazno. 
Također ni ljudi s prepoznatljivo mističnom, odnosno spiritualnom zadaćom nisu stvarno shvaćeni ako se promatraju samo povijesno-kritički iz svoje vanjske socijalizacije, umjesto da se uzme u obzir njihov samostalni unutarnji, spiritualni razvitak.

*) Isus je kao čovjek koji postoji u povijesti dokazan relativno dobro. Pisci povijesti iz 1. stoljeća n.K. kao što su Josef i Tacit potvrđuju njegovo stvarno pojavljivanje. I u samim biblijskim Evanđeljima su tijekom više događanja imenovani vrijeme i mjesto. Na primjer, navedeno je više vladara i dužnosnika Luk. 3:1, 2, 23), preko kojih se može identificirati godina u kojoj je Isus započeo sa svojim učenjem. Isti su se mogli pronaći i u pisanju povijesti. Stoga biblijska izvješća nemaju karakter samo mitoloških priča. "Apokrifi" kojih nema u Bibliji, tj. ostala kršćanska Evanđelja, između ostalih tekstovi iz prvog stoljeća često ne polažu veliku vrijednost na točno izvješćivanje nego više na određene interpretacije pojedinih događanja preko određenih autora.

Uz ovo se na njemačkoj i engleskoj stranici nalazi izvod iz Evanđelja po Ivanu, početak 1. poglavlja.

Evangelička meditacija opisana je u uvodu pod “Metodičkim uputama”. Upravo ovaj tekst je upotrijebljen za suglasje s Kristom kao fino usklađenim primateljem umjesto da se dolazi u dodir s nekim tobožnjim kršćanskim snagama.

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

Isus Nazarećanin: njegovo rođenje.

U evanđeljima redoslijedom dolazimo do više ljudskih događaja. Isusovo rođenje tradicionalno je povezano s Božićem – čak i kada se kod ovog blagdana ništa od toga ne prepoznaje – Luk. 1, 26ff.; Mat. 1, 18ff. Moramo se upitati zbog čega, s obzirom na činjenicu središnjeg značaja kasnijeg Isusovog “trogodišnjeg naukovanja”, teolozi danas toliko napora ulažu u pobijanje Isusova djevičanskog rođenja. Dok je rani izvanzemaljski gnosticizam potrebnom smatrao predstavu da je Isus imao samo jedno “prividno tijelo”, kod drugih struja se može ustanoviti jedinstvo u misli da je Isus morao proći kroz sve postaje ljudskog životnog oblika, čime je istovremeno izražavao određena mjerila. Ova diskusija bi – ako joj je motiv stvarno traganje za istinom – trebala svakako biti otvorenija. U vremenu kada se u svezi s transformacijom seksualnosti i ljubavi pojavljuju nova gledišta djelomočno istočnjačkog izvora i podsjećaju na stare običaje svetišta, usvajanje istinske srži u predaji ne treba dugo trajati . Budisti, koji Budi pripisuju neobične okolnosti rođenja, uopće nemaju poteškoća u prihvaćanju “djevičanskog rođenja” Isusa, a niti s djevičanstvom u pretežno duhovnom smislu kao što to primjerice tvrdi Steiner. Ku'ran govori o Isusu kao o poslaniku Boga kojega je Bog u Mariji „stvorio kao Adama" - kao što Biblija govori o anđelu, koji je najavio djevičansko rođenje Isusovo.

Može se istaknuti da se upravo ovdje nagovještava Isusova osobina nepripadanja ni jednoj ustaljenoj shemi razmišljanja. Specifične osobine ćemo dakako prepoznati u daljem tijeku njegova života. Pritom ćemo se susreti i sa značenjem mogućnosti da se tijekom života s Isusom “ponovno rodimo”*).

Od početka se život i djelovanje Isusa odigravaju povezano s tijekom svjetske povijesti. To se vidi već kod popisa stanovništva koje je naredio car rimskog svjetskog carstva, koji je bio povod za Isusove roditelje da putuju u Bethlehem, mjesto koje je bilo značajno za proroke, gdje je Isus rođen. To se imalo u vidu i u teološkoj književnosti kada se radilo o razmatranju značenja Isusa u cijelom svijetu.

Uz ovo se na njemačkoj i engleskoj stranici nalazi izvod iz Evanđelja po Ivanu 3,5-8… : Novo rođenje.

Ovo nije prispodoba. Radi se o jednom od onih “teško razumljivih” mjesta u Bibliji s preciznim i veoma važnim značenjem za one koji su imali iskustva i znanja da ih shvate. Isus pojedincima nije rekao nešto, što se unaprijed ne bi moglo dokučiti i iskoristiti. Slijedom odlomka našega glavnog teksta, na pr. “Krštenje”, “Tišina u pustinji” i “Preobraženje” i dr. opisuju se neke stvari koje temu “Novo rođenje” čine pristupačnijom.

Čak i za one, koji nisu toliko izravno istraživali u ovom smjeru, s tim je u ranija, mirnija vremena bio povezan Božić. Blagdani “crkvene godine”, u ovom slučaju došašće, također su uskladili općenitost s plastičnim produhovljenjem Kristova rođenja na sličan način kao što je post duhovno pripremao za blagovanje Uskrsa. Zato se tijekom godina moglo spoznati – ako ne i razumjeti ono što se u današnje zamršeno vrijeme može doživjeti gotovo jedino uz intenzivnu meditaciju odnosno dulja razdoblja molitve.

Božić je u širem smislu blagdan ljubavi, za sjećanje na to da je Isus bio poklonjen čovječanstvu. Time se ne mijenja dublji smisao, jer se mogu slijediti svi koraci u Isusovu životu. Usporedi osim toga poglavlje “I riječ tijelom postade” u glavnom tekstu.

Ponovno rođeni kršćani u duhu današnjih Slobodnih crkava i sl.
- i dalje su prisiljeni da svoju vjeru stalno jačaju i tako postanu savršeniji.
- Njima priliči da sva svoja područja života nanovo obuhvate; većina će kroz to dosta toga morati mijenjati.
- Kao i u onoj dolazećoj fazi „sve će se nanovo činiti" (Otkr. 21, 5), tako se i danas već traži da se o svemu nanovo razmišlja.

Pitanje:
Mogu li - ako to još nisam spoznao - željeti unutarnju obnovu iz Boga kao iskonu svega?

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

Nalazi li se nešto značajnoga u Isusovim mladenačkim godinama?

U mnogim suvremenim duhovnim spisima se i ovom području djelomično pripisuje nadproporcionalno značenje. Biblija izvještava samo o hvalospjevu mudraca Šimuna i čuđenje pismoznanaca dvanaestogodišnjem djetetu – Luk. 2, 29 – 51. Najautentičnije od nebiblijskih “dječjih evanđelja” koje postoji u fragmentima i novim pričama (Lorber-Verlag, na njemačkom jeziku) - “Evanđelje po Jakovu”, sadrži doduše znakovite događaje i susrete. Tamo ipak ne možemo opaziti da je – kao prema jednoj suvremenoj tezi – Isus sve naučio od Esena ili s njima djelomično srodne zajednice iz Kumrana, po jednoj drugoj u egipatskim odnosno grčkim svetištima, po sljedećoj u Indiji itd. Zapošljavanje kreativne mašte moglo bi biti plodonosno kada to ne bi dovelo do novih brzopletih dogmi. Time bi nastala još jedna slabija kontura Isusa koji se nije intenzivno susretao s ovom ili onom već sa svim značajnijim strujama ondašnjeg vremena i pri tome razvio ono što je morao razviti iznutra, a nije moralo biti istovjetno onome što su drugi pretpostavljali da se mora naučiti. To je temeljna spoznaja koja se može slijediti u malim koracima i koja je nekima veoma dobro poznata. Razbija jednostrane psihološke predstave o “oblikovanju” i ponašanju. Tipična je upravo za oblikovane pojedince i mistike. U načelu se može pokazati već i u ranom djetinjstvu. ...

R. Steiner u takozvanom “Petom Evanđelju” predstavlja scenu gdje je Isusu prije krštenja na rijeci Jordan postalo posve jasno da u novom vremenu način rada ezoteričkih redova izoliranih od vanjskog svijeta, kao što je na pr. onaj u Esena, može biti kontraproduktivan. Njihova revnost u zakonu – s mnogo tjelesnih i etičkih/duhovnih propisa o čišćenju – oslobađala ih je od negativnih utjecaja te istovremeno još više pogađala njihovu okolinu. U daljem tijeku Isusova života susrećemo biblijski potvrđen osnovni impuls “bivanja na svijetu, ali ne od svijeta” i uključivanja svijeta u vlastiti razvoj. U to između ostalog možemo uključiti i činjenicu da Isus na koncu podučava ono, što je prije bilo skrivano; to u biti nije u suprotnosti s time da se određeni nauci u razumljivom obliku najprije prenose bolje pripremljenim sljedbenicima.

Prema starim, na strogoj tajnovitosti osnovanim misterijskim tradicijama to se u biti naznačuje kao novi povijesni udar. Nešto slično se na svojstven mačin pokazalo i na pr. u novim usmjerenjima mahayana budizma, gdje se odjednom jako naglašava suosjećanje sa svim bićima. Tek u naše vrijeme postala je očita dostupnost duhovnih dubina svima. Nitko ne može reći da o tome ništa nije čuo. Kako je današnja ezoterika kioska u stvari još veoma površna, treba pretpostaviti da se ova tendencija još dulje vrijeme neće ostvariti. Jasno je da se na pr. praksa tajnovitosti vatikanske knjižnice utoliko čini “predkršćanskom”.

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

Napomena uz raspravu o “dva dječaka Isusa”.

Ovdje još treba spomenuti Steinerovo tumačenje različitih podataka o Isusovom porijeklu kod Mateja i Luke kao “dva dječaka Isusa”. Budući da se tamo nije osporavalo da je do manifestacije božanske naravi Kristove došlo samo u jednom čovjeku, u neku ruku razveseljava način na koji je intelekt antropozofe i teologe ovdje doveo do “glavne sporne točke 1 ili 2”. Radilo se pri tome o nečemu drugom, naime o pitanju pratnje Kristova postajanja čovjekom i njegove životne okoline kroz moći mudraca iz različitih kultura: (...) . Budući da duhovni predmeti istraživanja mogu biti višeslojniji nego što ga se može preliti u određene zemaljske predstave, konkretizirani podaci u literaturi nisu uvijek egzaktniji od općenitih gledišta.

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

Krštenje na rijeci Jordan preko Ivana Krstitelja.

Prvotni oblik krštenja vodom nije bio niti simbolički čin niti izražavanje pripadnosti vjerskoj zajednici. Potapljanje koje je obavljala u tome iskusna osoba, ovdje Ivan Krstitelj, dovodilo je često gotovo do utapljanja, predstavljalo je dakle stvarno granično iskustvo. Utoliko je bilo slično antičkim “posvetama” odnosno “pokušajima posveta”; mogući psihički doživljaji nisu ovdje međutim sami sebi cilj ili metoda svladavanja straha od smrti nego je krštenje bilo pečat pozivu na “pokajanje”; točnije prevedeno kao “povratak” volji Stvoritelja, jer se navješćuje “približavanje” njegova “nebeskog kraljevstva”, - Mat. 3, Iv. 1.

Kada Isus moli za krštenje Ivan se ne osjeća sposobnim pružati mu pomoć; pristaje ali nema nadzora nad događajem, već može samo promatrati kako se u Isusu događa veća promjena nego što bi ju on mogao posredovati. Već je predvidio mogućnost višeg stupnja krštenja vatrom duha, koje će dijeliti onaj, koji dolazi nakon njega. Tako sada vidi “Duha Božjega” kako silazi na Isusa. Kršćanski ezoterici su u tome vidjeli stvarno “rođenje Kristovo u Isusu”; za to u stvari nije potrebno ponekad prisutno predstavljanje Isusa i Krista kao bića, koja nemaju ništa zajedničkog.

Općenito se krštenje, prije svega “krštenje duhom” – pojam se na različit način upotrebljava na pr. u slobodnim crkvama – može pojmiti kao ulaz u “novo rođenje” čovjeka – Iv. 3. U kršćanskim težnjama upotrebljavaniji pojam “ponovno rođenje” zbog njegova brkanja s reinkarnacijom ovdje izbjegavamo; time ne želimo tvrditi da se u Bibliji ne pojavljuje pitanje reinkarnacije – glede toga bi trebalo pobliže istražiti na pr. Mat. 11, 14.

Umjesto da se odluka prepusti teološko-teoretskim raspravama o značaju krštenja trebalo bi se pozabaviti pitanjem značenja takvog “novog rođenja” za čovjeka. On iz dublje ravnine svoga bića može iznova započeti, osjećati i prosvijetliti svoj cijeli život; iz sloja bića, koji je okrenut Bogu. Bog u čovjeku može “preuzeti lik” koji mu je jasnije prepoznatljiv od vlastite “slike”; ili se, kao što to izražavaju mistici, “Kristova iskra” u srcu ispunjava životom te u čovjeku počinje rasti. Čovjek, koji o ovome razmišlja, može to također prepoznati u slici djeteta, koje se realno razvija ili djeteta s majkom kao sliku duše. Za razliku od prolazne, poput vježbe stvorene unutarnje slike pokazuje se ovdje dalji razvoj, koji odražava nesamovoljno pobuđene unutarnje razvoje u čovjeku. Ovo unutarnje dijete može kasnije “odrasti te postati svjesno sadašnjosti.

Kod manje imaginativno nadarenih isti se fenomen može izraziti više preko unutarnjih osjećaja ili umnih utisaka ili jednostavno preko promjena u životu. Umjetnička djela poput “Sikstinske Madone” nastala su iz vizija te zbog toga mogu pomoći pri pronalaženju dostupa do unutarnjih realnosti. (...)

(...) Vidi i meditativno opažanje evanđelja po Ivanu prema “metodičkim uputama” u uvodnom poglavlju.
Ovdje se može pokazati sljedeća bitna osobina puta prema Isusu: razvoj i njegovo mjerilo se mijenja u svakom pojedinom čovjeku. Sve može razviti iz sebe ili u razmjeni sa životom bez potrebe za posrednikom u ozdravljenju. Time se ne isključuje međusobno bratsko savjetovanje. Put je zamišljen za “potomstvo”, za uživljavanje.

Unutarnje” doživljavanje time nije bilo zamišljeno kao zamjena za molitvu “vanjskom” Bogu: “Ostanite u meni i ja u vama” – Iv, 15.

Nastavak krštenja vodom nakon početka Isusova naukovanja ili čak i nakon “krštenja duhom” nije predstavljao prisilnu nuždu. Već kod Isusa samog postao je vanjskim znakom u duši sazrele nove faze razvoja. Iako je pokret Ivana Krstitelja podučavao “pokajte se i krstite”, Isusovi učenici su nakon stapanja s ovim pokretom podučavali “vjerujte”, t.j. otvorite se za snagu vjere “i krstite se”. To je između ostalog bilo priznanje pristašama Ivana Krstitelja. Počelo se u svakom slučaju od pozitivnog. Obojica su krstili odrasle koji su mogli svjesno donositi odluke. Ne isključujemo naravno da već 2000 godina postoji blagoslov za novorođene kao “pravo rođenja”; svrhovitije je takav blagoslov razlikovati od pravog krštenja te i od pitanja pripadnosti određenoj crkvi. Na takav način bi se s time povezane rasprave razriješile same od sebe.

U neizbježnom oslanjanju na posvuda prisutnu interpretaciju najavljenog mesije kao kralja krštenje se doživljavalo kao ulaz u novo kraljevstvo. Nije bilo previše uspjeha u objašnjavanju ondašnjim ljudima da se ipak neće raditi o vanjskom državnom kraljevstvu i vanjskoj crkvenoj organizaciji, već o zajednici svih koji Boga prihvaćaju kao svoga oca i sebe same u duši kao sina/kćer rođene od toga oca. Ova sigurnost, povezana s bratskim ponašanjem “sinova” i “kćeri” između sebe i s Isusom - Sinom Čovječjim i Božjim - kao starijim bratom, činila je jezgru nauka koji je ljudima bio ponuđen u nasljeđe. U starom Izraelu je doduše uz stare, udaljene predstave Boga postojala i predstava Boga kao oca. Doživljavali su ga više kao oca Abrahamova i naroda poteklog od njega. Bog je samo kroz narod bio otac pojedinca. Samo su neki tada mogli doprijeti do doživljavanja Boga kao izravnog Oca individue, kojega je tek Isus donio javnosti; individue, kojom utjecaj Boga upravlja u duši i koja u svako vrijeme može tražiti komunikaciju s Bogom; individue, koja kroz ovu svezu s vječnim Bogom može pojmiti i nadvremensko vlastitog bića. Ovo se još jasnije učvršćuje daljim tijekom Isusova puta. To se jasnije učvršćuje u daljem tijeku Isusova puta, a naznačuje se i ovdje.

(...)

Liberalni teolozi su Isusovo krštenje objasnili kao doživljaj predodređenosti. Tradicionalna teologija nasuprot tomu tematizira također kalendarsko i proročansko usađivanje u svjetsku povijest (npr. Luk.3:1-4 pozivajući se na Izaiju 40:3-5; ): u proročanstvu se radi o Božjem djelovanju spasenja.

Uz ovo na njemačkoj i engleskoj stranici dolazi izvadak iz Mateja 28, 18-20; s napomenama o krštenju u današnje vrijeme.

Danas se krštenje većinom obavlja škropljenjem vodom ili potapljanjem. Crkve među sobom u pravilu priznaju krštenje i time postojanje vjernika u Kristu. Slobodne crkve vrijednost većinom polažu na to da krštenju mogu pristupiti samo odrasle osobe ili da se obnovljeno krštenje može obavljati samo kod odraslih. Tamo se dodatno polaže vrijednost na dublje spoznaje krštenja Duhom Svetim . (Najprije su se stvarno krstile odrasle osobe. Time ipak nije bila isključena podjela blagoslova djeci. Imala je nešto drugačiji karakter od krštenja.) Krštenje u prvotnom obliku nije se još osnivalo na istovremenom preuzimanju članova u posve određenu konfesiju kao što to danas čine velike crkve.
Crkve u pravilu dozvoljavaju da “u nuždi”, kada u blizini nema dostupnog svećenika, krštenje može obavljati svaki kršćanin. “Krstim te u ime Oca, Sina (Isusa Krista) i Duha Svetoga . Amen".

Pitanje:
Mogu li - u slučaju da to još ne doživljavam - dati moj život u ruke Boga?

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

Tišina u pustinji.

Na početku djelovanja kao Krist*, odnosno Mesija – hebrejski “pomazanik” – stoji sam. Tu spadaju krštenje i 40 dana u pustinji – na pr. Mark. 1, 12-13 – s kušnjama. Na zaključku se obavlja poziv učenika.

Pustinja izvana i iznutra predstavlja samoću koja omogućava da postanemo svjesni samih sebe te da se jače povežemo sa sveobuhvatnim Bogom. Ova priprava za sve ostalo nužna je za svaki ozbiljan put religije, obnovljenu vezu s božanskim prauzrokom čak i kada to nije cjelina puta. I Isus na svojoj razini doživljavanja prolazi takvu fazu koja znači više nego isto tako moguća svakodnevna razboritost.

Crkve, a posebno one koje često govore o “unutrašnjosti” – i to postavljaju kao tobožnju suprotnost vanjskim pokazivanjima mira – ne pridaju si truda ljudima istinski pokazati prakticirajući put do ovoga “unutarnjeg mira”. U bogoslužjima svih preko 30 različitih crkava ne može se niti u naznakama naći element tišine, tihog unutarnjeg pogleda na sebe, tihog čekanja nakon molitve. Pjesma, propovijed, molitve, pjesma s istovremenim skupljanjem novca bez prestanka – to je gotovo odraz hektike današnjeg društva, kroz koju se ljudi nesvjesno ili čak svjesno odvraćaju od svoje neistražene unutrašnjosti. Tek u novije vrijeme, s obzirom na potragu mnogih ljudi za bilo kakvim iskustvima, postoji mali napredak te se na pr. barem za neke održavaju odgovarajuće organizirani vikend-seminari ili slično odnosno u pitanja o mogućnostima upućuje se doma ili u biblijskim krugovima. Čak i tamo često nema izravne upute. Pri tome jedni prepoznaju da je za veću približenost Bogu potrebna i “tiha sobica”, a drugi da su njihove društvene vrijednosti kao na pr. samokritičnost, tolerancija odnosno sposobnost pomirenja kao ishodište preduvjet za povremeno isključivanje vanjske poduzetnosti. Ovo bi naravno bilo jedva dovoljno kada bi se tu i tamo događa u bogoslužju, no ipak se može smatrati pobudom za prepoznavanje u osnovi česte, potisnute potrebe.

Mistik Jakob Lorber pisao je o Kristovu savjetu ljudima o “kratkom putu do preporoda”, što se danas – da se izbjegnu nesporazumi – može označiti kao “novo rođenje” kako je to bilo opisano u prethodnom članku. Vidi i “O unutarnjoj riječi, glasu tišine” u izdanju Lorber Verlag (na njemačkom jeziku):
Praksa je ovakva: Ukoliko se netko želi preporoditi u Kristu, mora priznati svoje grijehe – dakle sve što ga odvaja od Boga. To je nešto drugo od onoga što bi se moglo dokazati. Onda bi se morao duboko pokajati iznutra i izvana i ozbiljno napraviti obrat. Nakon toga bi se trebao latiti ‘posvemašnjeg prekida’ sa svijetom – misli se na njegove egoističke zaplete, a ne na aktivno življenje u njemu -, “i posve se predati Meni te u svojoj ljubavi čeznuti za mnom. U toj velikoj čežnji mora se svakodnevno od svijeta i poslova povući u sebe te najmanje tri sata uz zatvorena vrata i prozore niti moliti niti išta čitati, nego mora ovo vrijeme u potpunom miru proboraviti baveći se u svojoj duši sa mnom.” Nakon odgovarajućeg pozdravnog nagovora "pođite u miru i rastite u čežnji i ljubavi do mene! Kako ćete ovo činiti kratko vrijeme, kažem, uskoro ćete vidjeti munje i čuti gromove, ali ne plašite se i ne budite bojažljivi! Jer svakomu ću najprije doći kao sudac u oluji, munji i gromu, a tek onda u blagom svetom nanosu kao otac!… Vidite, ovo je najkraći i najdjelotvorniji put za čisti preporod u kojem se može dobiti samo vječni život. Svaki drugi put traje dulje i nesigurniji je, jer postoji veoma mnogo stranputica,… tko tamo nije ‘dobro oklopljen’ i ‘do zuba naoružan’, teško (jedva) će doći do cilja.”
Moguće je moliti za očišćenje i prosvjetljenje kroz svoj duh.

Yogiji na pr. znaju da ljudi misle kako “nemaju vremena”. Svoje upute onda na odgovarajući način smanjuju s nekoliko sati preko pola sata do 11 minuta, t.j. dok nitko više ne može reći da za to nema vremena. Čak i najkraće vrijeme tišine, gdje se ostale misli, čuvstva i osjećaji ne potiskuju nego samo promatraju bez sudjelovanja u njima, djelotvorno je posebno kada je povezano s priopćenjem Bogu. Dulju tišinu međutim ne nadomještava. U Istočnoj crkvi – na gori Athos – kao pomoć u koncentraciji upotrebljava se “Kyrie (udisaj) Eleison (izdisaj), t.j. Gospodine smiluj nam se”, uspor. na pr. Kreichauf: Kao hodočasnik na gori Athos (na njemačkom jeziku).

Jedan veliki izazov je također stalno šutjeti u jakoj približno šestodnevnoj Zen sjedećoj pozi – Zen meditaciji u sjedećem položaju, koja se je pomalo raširila i u kršćanskim samostanima – čak i izvan vremena meditacije, tijekom jela s drugima. Nakon približno tri dana mnogi neupućeni jedva izdrže da bi četvrtog dana – što se može usporediti s djelovanjem posta – udahnuli i shvatili korist koju se riječima ne može dovoljno opisati.

Tišna stvara otvorenost. Odnos do Boga pritom stvara zaštitu za ovu otvorenost. Nakon meditacije uvijek je svrhovito prilagođavanje samoga sebe idućim prilikama, gdje je ovisno o okolnostima bolje biti manje otvoren.

U svakom slučaju bi bilo važno i u svijet unijeti nešto od tišine da naučimo sve više održavati određenu jasnoću svijesti. To bi za pojedinca značilo da unutarnjem miru, koji uređuje i skuplja trenutke, treba dozvoliti useljenje u osjećajno stvorenim razmacima odnosno nakon kompliciranih doživljaja ili ako je to moguće tik nakon toga; t.j. u potpunosti preuzeti sadržaje bez daljeg razmišljanja o njima; umiriti osjećaje (te kasnije zabilježiti ono što će se dalje istraživati) i prema određenom redoslijedu odmoriti dijelove tijela; svakako uz zadržavanje svijesti kao cjelokupan čovjek, a ne u smislu upuštanja u pojedina zadovoljstva.

Za susrete, rad, sastanke i dr. ovaj stav bi značilo da se tema za temom ne niže na zamoran način, već da se između svake umeću kratke stanke koje opet ne bi trebale služiti za razgovore nego u prvoj liniji za jednostavno promatranje događaja te ako je prikladno i moguće također i njegovu obradu, čime se omogućuje svjesna priprava za drugu temu. Pri prehrani je također svrhovito svjesno zapažanje pojedinih jela. Može se naći mnogo sveza između stajališta znanosti o prehrani i duhovne odnosno duševne “prehrane”.

Postupak, kojega bismo mogli nazvati “smirenje od događaja” i koji omogućava ponovni rast snage za sadašnjost i budućnost, nije dakle nesadržajan odraz problema. Stvara ishodište, iz kojeg obrada svega zapravo tek postaje plodonosna. I kod vanjskih prilika se time ne gubi vrijeme nego ga se u konačnici štedi, jer se sve odvija lakše i bolje. Mnogi produhovljeni ljudi jedva da i primjećuju što im sve prolazi bez tog unutarnjeg mira .

Već i ovo najjednostavnije duhovno iskustvo, tišina, u sebi zapravo skriva tajne većih duhovnih visina. Ta visina međutim ne pretpostavlja put do nje. Upravo Krist često naglašava slobodoumnu jednostavnost ljudi, njegov put dovodi onda do sve većih i time zamršenijih horizonata, i u toj zamršenosti ponovno se nazire osnovna jednostavnost.

U koncentriranoj tišini se primjerice može dublje učvrstiti upravo razrađeni odnosno poklonjeni unutarnji napredak u smislu sposobnosti koju ne mogu “izgristi moljci”, vidi na pr. Matej 4. Može se pravilno priključiti mozaiku drugih napredovanja. Tišina može ići toliko daleko da se počne osjećati “život” cjelokupnosti onoga što u nama smije rasti nasuprot božjoj praslici. To je način na koji u sebi doživljavamo “od Boga novorođenoga”. Dašak ove mogućnosti imamo kada kod svjesne smirenosti glave – što je vjerojatno povezano sa spoznajom – snage srca postaju vidljivije i noge opuštenije. Onda je nešto “ispunjeno” makar se radilo i o najmanjem djelomičnom aspektu života. Bez toga s druge strane ništa nije “ispunjeno”, najbitnije ostaje neobrađeno; ovo može uzrokovati ne samo probleme u snu – koji se tamo mogu samo ograničeno obraditi - , već i probleme zdravstvene ili druge vrste.

* Krist je u biti naslov. U ranom kršćanstvu bili su uobičajeni različiti zapisi naziva "Krist" koji su ujedno predstavljali i različita značenja. Najpoznatiji je grčki "Christos", koji odgovara hebrejskom pojmu "Messias" = "Pomazanik". Postojao je međutim i grčki "Chrestos" = dobar, svet; i rjeđe "Chrystos" iz grčkog "chrysos" = zlatan (sjajan).

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

Kušnje i poziv učenika.

I Isus je morao učiti u svojim ljudskim osobinama i sve ih jače obraćati bogu. Nakon 40 dana posta u pustinji pojavio se “napasnik”* – na pr. Mat. 4, 1-11.

Na unutarnjim putevima i u životu se i u najmanjoj mjeri pojavljuju negativne snaga koje se – kao i sve snage – mogu doživjeti kao određeni lik. Ovdje najprije treba spomenuti zaostale, osamostaljene tendencije u čovjeku samom bez integrirajućeg srca i time bez Boga. Na ovo osamostaljenje najprije uma te nakon toga i volje odnosi se “jelo ploda sa stabla spoznaje”.

S jedne strane to su otvrdnule, sa silom stvari povezane osobine. Učvršćeno dublje u podsvjesti može im se nešto i suprotstaviti, mogu se prepoznati i u svome biću, a tek na kraju ih se može u dubini savladati. Svjesna sposobnost odricanja i posjedovanja umjesto zahtjeva za posjedovanjem te kreativno, etičko ophođenje s time trening je za svladavanje ovih snaga.

Izvrnute želje nasuprot tome dovode do bijega i do ravnodušnog zlobnog odvraćanja od materijalnih problema, te ovisno o okolnostima do duhovnih područja. Ponekad se ne zapaža da je to u biti samo druga strana iste “negativne” medalje povezane na drugoj strani prema “načelu udarca njihala”. Ovo drugo područje je danas otvorenije, te se može dakle lakše pročistiti. Sredstvo za ovaj preobrat je suosjećanje, oslobađajuće davanje ljubavi.

Druga osobina u svezi s time ima nešto zajedničko s pohlepom za vlašću. Pretvorba ove iluzije zahtjeva hrabrost bezuvjetne istinitosti i na njoj osnovane tolerancije te slobodne solidarnosti u ophođenju s drugima.

Na svim takvim područjima općenito nedostaju jake i unatoč tome istovremeno altruističke individualnosti dotičnih osoba, koje bi ova područja mogle nadopuniti umjesto tendencija prema negativnom.

Kod Mateja 4 Isus je izložen ovim odbojnim impulsima koje se nazivaju “sotona” odnosno “đavao”. Ne ukazuje jednostavno na dotičnu suprotnost nego posiže za nečim višim što se nalazi s one strane odlaska i povratka negativnih snaga: na “riječ Božju”, na “Gospodina Boga” i na “Boga, kojemu se trebamo klanjati i jedinomu mu služiti”. Krist stoji izvan dualnosti tame i (prividnog) svjetla, te ih pobjeđuje svojim trećim, nadređenim putem, kao što se to može opaziti kod mnogih daljih događaja.

(...) Vidi i poglavlje “Zarathustra” u 4. dijelu te na pr. dio 2, tablicu “kršćanski stav…”).

R. Steiner je opisao obje, u glavnom negativne snage kao odvojene bitnosti koje se mogu doživjeti u svijetu duševnog pregleda. Kao što je spomenuto, svrhovito je uvažiti oba načina djelovanja. Ali izvan svijeta duševnog pregleda nije posve opravdano, kada antropozofi kršćanskim predstavama jednog jedinog negativnog bića osporavaju sadržavanje obaju strana. Tendencije su često tako pomiješane da se u konačnici tendencije “protivne Bogu” mogu obrađivati kao cjelina – nasuprot kojoj opet ne stoji više bogova već samo Bog Krist sa svime što djeluje u njegovo ime.

Postoje međutim druga duhovna usmjerenja, koja u svezi s time zaista zatvaraju jedno oko i kao božansko promatraju sve što teži za duhovnim visinama.

Suvremene evangeličke teologije u konačnici, kao i mnoge druge duhovne težnje, istovremeno zatvaraju oba oka i osporavaju predstave o negativnim bićima s obrazloženjem da se u Bibliji ionako pojavljuju samo na nekoliko mjesta. Pri tome ne zamjećuju da se zapravo ne radi o predstavama nego o moćnim iskustvima, do kojih nije dolazilo samo u srednjem vijeku.
Nekoliko manjih kršćanskih grupa prihvaćaju zbog pojma "Knez svijeta" - npr. Ivan 14:30-, da ovom "pripada" svijet do daljnjeg a ljudi bi se njega samo mogli kloniti; iako u stvarnosti NZ imenuje samo svoju zavodljivu i posesivnu ulogu.. Ivan 12:31: "Sad je sud ovome svijetu: sad ce biti istjeran knez ovoga svijeta".

Bez strahova i drugih negativnih osjećaja negativne snage nemaju izravnu moć; u tom smislu “necrtanje đavola na zid” može biti zaštitni mehanizam i protiv crkvenog zastrašivanja. Duševno promatranje danas može dokazati da tobožnja “povećanja” negativnih krugova u konačnici predstavljaju uskomešane, dulje vrijeme prisutne, prije sakrivene potencijale. Istinski pozitivne sposobnosti se naprotiv još stvarno mogu povećavati premda rastu nasuprot praslici koja je već tu.

Takve osobne “bolne točke” istovremeno dakle, ovisno o okolnostima, predstavljaju rezonancijske površine za srodne vanjske snage. Njihovi tragovi mogu se pronaći u svim društvima: na Zapadu otprilike u situacijama gdje su novac i egoizam najviše vrijednosti, a prije svega u starom jednostranom obliku bez socijalne sigurnosti; u jednostranosti nacionalizma i nacizma – posebno u slučaju oholosti i ravnodušnosti prema ostatku svijeta - , i u rušilačkim “regioznim” aktivnostima; kao i u ekstremnostima staljinizma, - možda njegovom brutalnom izjednačavanju. To ne znači paušalnu osudu svega i svakoga u takvim društvima.

Isus ne podučava toliko izravno “opiranje zlu”; isto tako ne brani nužnost zla “zbog ravnoteže” (kao što to misle istočnjački nauci) i nužnost istoga zbog prepoznavanja božanske dobrote u njezinoj suprotnosti. Na poslijetku nije za sve jednako važna – često nužna – izravna obrada “negativnoga”. Barem za neke put može funkcionirati na način kako ga općenito preporučuje “kršćanska znanost” Mary Baker-Eddy. To još ipak nije dokaz postojanja suprotstavljenih snaga nego njihovih neizravnih promjena. Kod Krista također nema vječne osude, u konačnici su sve destruktivne snage promjenjive do vremena u zadnjem poglavlju otkrivenja po Ivanu gdje obećava da tama više neće postojati (vidi odgovarajuće poglavlje).

Nakon vremena provedena u pustinji slijedi poziv učenika Iv. 1, Mat. 4, 18 - 22, Mat. 10. 

* U teologiji se tradicionalno uzima u obzir i kod povijesti iskušenja povezanost puna simbolike sa ljudskom poviješću: pustinja s opasnim divljim životinjama kao suprotnost u predaji prikazanom svijetu Adamovog raja i time kao stanje koje se preko Isusa kao "novog Adama" trebalo svladati. Kod 1. iskušenja stvaranja kruha iz kamena se radi o tome je li materijalno treba voditi ili Bog. (Kad se kasnije radilo o hranjenju i obraćenju mnogih ljudi, u tome više ne vidimo iskušenje). Kod 2. iskušenja, skakanja s krova hrama, radi se o savladavanju oholosti prema opterećenjima ljudskog života. Isus je prolazio kroz sve što mu je nametnuto (, dok se nije riješilo uskrsnućem.) Kod 3. iskušenja se radi o moći postojećih zemaljskih carstava ili o "Nebeskom carstvu" danom od Boga. (U daljem razvoju je ipak i zemaljsko relevantno, predskazano "Carstvo mira" moglo kroz Boga donijeti preobrazbu zemaljske težnje za moći.)

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

Svadba u Kani.

Ovdje – Iv. 2, 1-12 – nailazimo najprije na primjer koji prikazuje kako problemi izviru manje iz krivih prijevoda ili iz ranih, crkveno naloženih “korektura” evanđelja nego jednostavno iz jednostrano emocionalnih i patrijarhalno obojenih izlaganja. Kasnije su smatrane otpadničkima Isusove riječi Mariji “Ženo, što ja imam s tobom”. Tko se udubi u tekst i vidi kako Isus na poslijetku čini sve što je Marija zaželjela, može lako zaključiti da rečenica ima značaj divljenja koji bi se mogao jasnije izraziti na sljedeći način: “Ženo, što sam sve morao stvarati zajedno s tobom!” Predajom nesačuvan prvotni izraz u djelomično posve jednostavno aramejskom jeziku mogao je, polazeći iz grčkog, glasiti ovako: “Ženo, ja s tobom” – točan smisao se bez uživljavanja u kontekst i u Isusovo vrijeme u mnogo čemu nije mogao prepoznati.

Odavde do križa pokazuje se povremna stvaralačka doživljajna povezanost između Isusa i Marije. Djeluje inspirirajuće, zajedno s njim proživljava najbitnije postaje njegova života i na takav način iskušava duhovni preobražaj.

Iako se u novije vrijeme pojam “zaručnica Kristova” za časne sestre upotrijebljava još samo u vanjskom značenju, na početku je ukazivao na stvaran način doživljavanja.

Odraz” Krista u čovjeku, kao što je već bilo spomenuto u poglavlju o krštenju na rijeci Jordan, stapa se s ljudskim aspektom duše (animus). Pod božjim predznacima može pristupiti “unutarnjem vjenčanju” s našim “ženskim” dijelom duše. Ovo može djelovati kao alkemistički preobražaj čak i na životne snage i tijelo. Slika Marije mogla bi se na srodan način dodirivati sa ženskim aspektom duše (anima)**.

Muškarcima se ponekad ukazivao put preko Marije*. Oba spola međutim mogu prolaziti putem preko Isusa ili Marije ili jednog i drugog, jer od duše do hormona nema čovjeka koji bi u potpunosti bio ili morao ostati vezan na reakcijske uzorke vlastita spola. Postoje ipak ljudi, koji pronalaze bolji pristup jednom ili drugom putu. Na kraju se u stvari navještava unutarnja cjelovitost. U katoličkoj crkvi postojala je danas gotovo zaboravljena praksa štovanja srca Isusova i “čistog srca Marijina”. Ovom unutarnjem razvoju nije važno da na pr. pisac ovog poglavlja nije katolik te da izvana u prvom redu neznatno shvaća Mariju te da zbog toga nema predrasuda koje je na sebe navukao marijanski kult kod mnogih koji ga prakticiraju.

Tko prolazi ovakvim promjenjivim putem može po njemu hodati “sam” bez potiskivanja. Ali i za njega to ne mora biti jedini put; iz veće nutarnje slobode moguća je potpuniji odnos do drugoga spola.

U svezi s tim se u osobnost žele integrirati od oca i majke nasljeđeni dijelovi duše.

Dubinskopsihološki elementi mogu se posve postaviti u svezu s vjerskim doživljajem. Na drugačiji način to pokušava Eugen Drewermann. Osnovna religijska iskustva se kod točnijeg promatranja pokazuju na odvojenoj ravnini, s koje djeluju na dubinskopsihološke procese. Danas postoje tendencije promatranja regijskog traganja kao “cjelovitog, neograničenog vitalnog impulsa” koji je u osnovi svojstven svim ljudima, vidi Hubertus Mynarek: “Mogućnost ili granica slobode”, 1977. Trebalo bi međutim razlikovati između neoblikovanog općenito duhovnog impulsa i religijskog impulsa u užem smislu povratne odnosno nove sveze ljudi s božanskom praosnovom, “ocem”, što je za kršćanske vjernike moguće kroz povezanost s Kristom.

Bog se kao najveća tajna svijeta sigurno u manjoj mjeri može objasniti ograničenjima na jednu jedinu znanost, spoznaju ili jedinu pojavu, koji u najboljem slučaju zahtjevaju pojedinačne aspekte; njega se može objasniti pokušajem priznavanja i sagledavanja većeg broja osnutaka. Do sada se je ovo dogodilo u veoma malom opsegu. Da su kroz ovaj započeti alkemijski proces i time između ostalog i kors zajedničku uporabu lijeve i desne polovice mozga (što se danas istražuje pomoću više metoda) na svoj način – s rezultatom “kreativne spoznaje ljubavi” – prolazili i kršćani, sukobi između teologija bi uskoro pripadali prošlosti. Čak i tada bi bila moguća specijalizacija pojedini aspekata, koju bi se prepoznalo kao takvu i ne bi zahtijevala isključivu valjanost. S pravom bi se uvažavala dopuna među ljudima.

Tko može osjećati u smislu univerzalnog Isusovog načela “Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga”, može tijekom vremena dosegnuti isto i više. Tko se trudi za ovu istovremenu ljubav do sebe samoga i bližnjega u stvari će primijetiti da to tek treba naučiti. Unutarnje “postajanje potpunijim” može sa svoje strane olakšati ovu ljubav.
Pitanje o “čudima”, koje se može postaviti i u svezi sa svadbom u Kani, osvijetlit će se u posebnom poglavlju. O žensko-božanskim aspektima Marije-Sofije vidi poglavlje “Prvi Duhovi”.

Tradicionalna teologija je ovaj događaj protumačila kao zamjenu grčkog kulta Dioniza ili kao simbolično nadovezivanje na susret Izraela s Bogom ("trećeg dana...", 2.Mojsije 19:16), te kao posezanje za korizmom gdje vino zauzima dublje značenje.

*) Dok je Marija, majka Isusova, bila smatrana duhovnom majkom onih koji su željeli da ih vodi, Marija Magdalena je za one, koji je časte, više povezana sa zemaljskom ljubavi.
Marija Magdalena (Marija iz Magdale) je bila žena koja je slijedila Isusa. Mnogi zbog tradicije misle da je bila prostitutka kojoj je Isus promijenio život. Isus je međutim rekao: „Ona je mnogo ljubila". To ne znači obvezatno puno seksa, nego stvarnu sposobnost voljeti ljude, suosjećati s njima i biti dobar prema njima. Voljela je Isusa, t.j. poštovala ga je kao čovjeka i divila mu se kao duhovnom vođi. Prema mističkoj literaturi (Jakob Lorber) sve je više pročišćavala svoje osjećaje prema Isusu u smjeru duhovne ljubavi. Ljubav je bila dakle njezin put sve boljeg razumijevanja Isusa i Boga.
(Mogli bismo je usporediti s Klarom, ženom koja je oko 1100. godine voljela redovnika Franju Asiškog / Sv. Franju – koji ju je najprije odbio, a kasnije prihvatio budući da je njezina ljubav postala potpuno duhovna. (O tome postoji zanimljiv film na njemačkom i engleskom jeziku.)
Postoji posebna tradicija u svezi s Marijom Magdalenom: legenda o „Svetom gralu": Josip iz Arimateje i Marija Magdalena te još neki drugi Isusovi sljedbenici odnijeli su gral – prvotno kalež u kojem se nalazilo nešto Isusove krvi – u južnu Francusku ili Englesku. S gralom je povezano nekoliko čuda. (Gral je također simbol božje ljubavi).
Postoje i neke novije teorije o Mariji Magdaleni. Primjerice ideja da je s Isusom imala dijete koje je bilo začetnik nekadašnje europske kraljevske dinastije (merovinga). Takve teorije iz suvremenih, senzacionalističkih knjiga nitko međutim ne može dokazati.

**) Spomenuti pojmovi "Anima i Animus" nisu predmeti vjere. Osim toga postoji iskustvo velikog broja ljudi, kršćana ili nekršćana, da i muškarci i žene u svojoj psihi imaju tzv. "muške" i "ženske" dijelove, koji barem djelomice potječu od oca i majke, gdje su odrastali, i koje mogu naučiti integrirati u svoju osobnost. Koncept "Animus-a i Anime" možda i nije identičan sa tom realnošću, ali je pokušaj psihoanalitičara da ju razumiju u njenim temeljima.

Pitanje:
Mogu li s Bogom moj odnos prema drugom spolu bolje urediti?

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

Stajališta o seksualnosti, simpatiji, uživljavanju i ljubavi.

Razvoj crkvene objave o seksualnosti kao i suprotna stajališta unutar i izvan crkve stvaraju dojam da je ljudima u ovom području veoma teško ustanoviti kakav bi trebao biti ljudski ili čak “kršćanski” odnos do toga. Vanjske moralne zabrane šezdesetih godina gube veći dio svoga djelovanja; crkve nisu kadre u tradicijama pronaći postojeću etički smislenu srž, koja bi se mogla domisliti u odnosu na današnje društvo. “Seksualna revolucija”, koja je nastala kao protureakcija na potisnutu seksualnost, dovela je do drugog ekstrema nove ideologije sa seksualnim nagonima – razbacivanja životne energije – i neuvažavanja važne čežnje za duhovno odgovornim odnosima: neprestanih razdora sve do nesposobnosti za rad. Kasnije je od toga u osamdesetim godinama u mnogo čemu ostala samo rezignacija; i ovdje je bilo jedva moguće održavati djelomično sadržajan glavni motiv za dalji društveni razvoj s one strane ovih ekstrema. Mogao bi se nalaziti u gledištu svladavanje “posjedničkog mišljenja”. Iz ove stoljećima duge borbe može se zaključiti da odgovornost i sloboda upravo u ovakvim odnosima između muškaraca i žena nisu ostvarivi ili se ne mogu harmonički povezati bez zamisli cjelokupnog daljeg razvoja ljudi. Pojedina partnerstva, gdje je to navodno ili stvarno uspjelo, ukazuju na mogućnost pronalaženja takvih zamisli.

Krist se bezuvjetno obraća ljudima u njihovoj jezgri, cjelovitosti i potpunosti, što samo po sebi stvara temelj istinske slobode. Ne govori na nerazumljiv način o daljnjem podvajanju već ionako podvojenih ljudskih misli, dakle ne o zanosnom proživljavanju svega već prije o njihovoj novoj integraciji u “mudrost srca”.

Također nije zastupnik “prisila”, vanjskih oblika i njihovih precjenjivanja ili čak zloporabe pojmova odgovornosti, vjernosti i poštenja za skrivanje zavisti, ljubomore i pohlepe; brine se o duši iz koje se stvara sve ostalo. Za njega nije niti u braku automatski sve najbolje; što se izvana promatra kao nepovoljno.

Ljubiti Boga i svoga bližnjega kao samoga sebe, dakle i samoga sebe; ono pravilo dakle, s kojim je Krist zamijenio logiku zabrane Staroga zavjeta, opisuje najprije univerzalan stav koji se provlači kroz ova tri područja i povezuje ih. U skladu s tim je ljubav do bližnjega onda nešto drugo doli samo instinktivna skrb za rodbinu i.t.d. – ali ju može uključivati na slobodniji način. Na temelju ove uloge čovjeka kao pomoći u ljubavi, gdje god je prikladna, samoljubav nije ona egoistična, već je u konačnici usmjerena na ljubav do sebe samog – uključivši i tijelo kao alat kojim se služi drugima odnosno Bogu.

Najviši oblik ljubavi je bezuvjetan. Uspor. i ljubav do “neprijatelja”, Mat. 5, 43-48 – što ne znači da se trebamo odreći mudrosti.

U skladu stime trebalo bi biti očigledno da su ponekad teze, koje jednostavno poistovjećuju seksualnost i ljubav ili pokušavaju samoljubav poistovijeteiti sa samozadovoljavanjem i fantazijama, svijetovi udaljeni od ove Kristove zamisli. Ono što predstavlja nutarnju izolaciju pojedinih snaga i postavlja slike između ljudi i realnih drugih je samo jedna od mnogih nepotpunosti čovjeka, iz koje se nešto može naučiti, ali koja nikada ne može biti cilj.

Današnji Europljani mogu doživjeti nešto od preobražaja seksualnosti posebno kada dva čovjeka kod poduhvata stupe u duševnu i duhovnu vezu te pri tomu nauče postupati sa isijavanjima simpatije/antisimpatije – i njih moramo uzeti u obzir kod traganja za sadržajnim vanjskim vezama. Tek kasnije dolazi tjelesna ravnina; ne spada automatski u svako prijateljstvo ili svaki susret. Snage srca mogu onda uključivati osjetno seksualne energije, a njih se ne mora eksplozivno dovesti do nestanka kao što je to danas uobičajeno iz kulturne kondicionalnosti. Ovdje spada i osnovno raspoloženje puno ljubavi.

Mnoge duhovne tradicije umjesto potiskivanja i neprestanog proživljavanja podučavaju transformaciju seksualnosti koja može biti više od frojdovske “sublimacije”. (...). Starija istočnjačka usmjerenja imala su između ostalog nedostatak djelomičnog izviranja iz seksualnosti umjesto da cijelo vrijeme dopuštaju susrete cjelovitim ljudima – čime bi se danas mogle uštedjeti tehnike; odnosno umjesto da se – kao što bi to danas bilo prikladno – počnu upoznavati tek duhovno, dakle “odozgor”. Umjesno ostaje stanovište istočnjačkih pravaca da mirno zajedništvo, koje nije usmjereno na muške ili ženske orgazme, ovo područje može polako dovesti u sklad sa cjelokupnim bićem. I u kršćanstvu je bilo zamisli u ovom pravcu koje su danas iščezle, te ih upravo stoga treba ponovno oblikovati; dotična znanja pokazuju mnoga nasljeđa viteških pjesnika i trubadura.

Budući da kod seksualnosti može doći do podsvjesnih zapleta, u različitim religijama se kao opasna šetnja veže na partnerstvo, gdje se u biti može i zajedno općiti. Tko ovo iskustvo želi ograničiti na strogi smisao braka, može to ostvariti kada si oboje u prijašnjim prijateljstvima objasne što žele i što ne te se u tome podupiru.

Ova stara zamisao, koju Isus dopušta sve do negativne karakterizacije pohotnog pogleda na tuđu partnericu, ne bi trebala isključivati viši izvor neposrednog oduševljenog susreta dvaju stranaca – koji ima veći udio od očekivanog i kojega se ne razumije uvijek pravilno: “Kada se dvojica ili trojica sretnu u moje ime, ja sam među njima” (ili prema još jednom pravilnom prijevodu “u njima”). Time se ne zahtjeva najavljeno crkveno okupljanje, a ni posebna priprava. Ovo se može događati svugdje, gdje “Duh Kristov” združuje dva čovjeka za ostvarenje bilo kojeg mogućeg cilja. Ovo možda može i biti teško prihvatiti tamo gdje se radi o muškarcu i ženi, te također tamo gdje se simpatiziraju i pri tome održati posve jasnu ishodišnu svijest; radi se međutim o svjetovnoj nuždi. Pri tome se ne mora raditi niti o vezama niti o seksualnosti. Oni kojih se to tiče moraju valjano otkriti, o čemu se radi.

Isusa već i njegov zemaljski život pokazuje kao umno nekonvencionalnog. Moglo bi se ustanoviti da su konvencije najviše potrebne kada on “nije među njima”.

Pretpostavka za prikladne susrete među ljudima je naravno studij vlastite individualnosti uključivo s “aurom” odnosno isijavanjem. Čak i kao par ostaju individue. Isus ni u kojem slučaju ne teži stapanju obojice u paru.

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

Sveta revnost” (i stajališta o emocijama).

U Iv. 2, 13-25 se nakon svadbe u Kani opisuje “čišćenje hrama”. Isus u svojoj revnosti iz Hrama jasno istjeruje trgovce i mjenjače novca. Ovdje želi postaviti nepregledan znak protiv licemjernosti svijeta, koji Hram označuje kao kuću Božju, a sam tamo na umu nema ništa drugo osim vlastita plitkog cjenkanja. Dok je stanje takvo da od gradskih ili duhovnih službenika ne može ništa očekivati, pomaže sam kao pojedinac koji se u “kući oca svojega” još osjeća odgovornim; radi se o akciji socijalnog otpora bez ozlijeđivanja ljudi. “Bogu se pokoravati više nego ljudima” nije njegov ponizan stav. I tamo gdje kaže: “Dajte caru što je carevo” (a Bogu što je Božje), ne može se isčitati nikakav ponizan stav kao što se to mnogo puta pokušavalo, već prije nastojanje da se sljedbenicima uštede nekorisne vrste svađa s nestručnim društvenim snagama. Religija i politika imaju ionako svoje vlastite zakone. Služiti svome bližnjemu i “gradu željeti najbolje” također nije poniznost.**

U svezi s time bi se moglo postaviti pitanje o ophođenju čovjeka s emocionalnim kretanjima. Jer nema svatko svoje emocije na tako visokoj razini kao Isus, koji je neprestano živio u “pozitivnom strahu od Boga” i suosjećanjem s ljudima, i čija se revnost osnivala samo na svjesno dobroj namjeri. Kod običnih ljudi gotovo sve emocije su na početku pomješane s nesvjesnim mehanizmima reakcije na podražaj – koje se biološki i po jačini različito manifestiraju, ali u svojoj osnovnoj strukturi su posve slične. Već i samo vađenje drugih takvih mehanizama iz vlastitih reakcija, uvid u njih i u konačnici vladanje njima odnosno predaja Bogu je dug proces učenja.

Iako se ovdje radi o psihi, kod traganja za Bogom i istinom ne naziru se uobičajeni psiholški analitički odnosno terapijski postupci:
Tamo gdje se u podsvjesti nalaze ona jednostrana ogledna tumačenja, koja psihičke probleme reduciraju na seksualnost i rano dječje sazrijevanja, i tamo gdje “osnove” slabosti postaju “obrazloženja” za ostajanje takvim umjesto da se poput Ericha Fromma naglašavaju razvojne sposobnosti ljudi, psihologija može biti čak i prepreka na duhovnom putu.
Tamo gdje psihologija, “nauk o duši”, pobuđuje promatranje duhovnih procesa i tamo gdje se u duši – što je veoma rijetko – vidi više od kemijsko-električne funkcije mozga, može se kod njezina proučavanja raditi o susretljivom mostu. Doživjela bi bolji razvoj kada bi bila spremna slijediti spoznaje odnosno tvrdnje alternativnih psiholoških pravaca. Mala je korist od pokušaja cjelovite obrade kompleksnih problema na uobičajeni način. Djelotvornije bi bilo najprije potražiti pojedinačne sastavne dijelove takvog kompleksa te pri tome svjesno razlikovati radi li se o “brvnu u vlastitom oku” ili o “trunu u oku drugoga” i tko je na takav način odgovoran. Mnoge kršćanske škole jače naglašavaju ovo prvo, jer je teže i tek se mora naučiti sagledavati vlastite problematične činove koji se tek tada mogu sami ispraviti. Crkvena ispovijed ima dakle uz duhovni aspekt i terapeutsko djelovanje. U psihološkoj praksi će se kao žrtva na prednjoj strani češće nalaziti druga perspektiva. Na koncu se može primijetiti da su unatoč tomu obje strane više ili manje u igri. Istočnjački spirituistički nauci primjerice naglašavaju povezanost obaju strana u životu kao izvor “karme”/sudbine.

Tamo gdje se radi o razrješenju posljedica težih svakodnevnih doživljaja mogla bi od pomoći biti i jedna ponovno izložena metoda R. Steinera: osvrt kod kojega se promatra od večeri prema jutru. Nakon toga je povratak u sadašnjost utoliko lakši.

Također bi se mogla zapisati “površina duše” poboljšanih svojstava vrijednih truda i češće prolaziti kroz nju, što je zapravo dokazana praksa iz mističkog područja.

Napretkom na duhovnom području može se primjerice poboljšati komunikacija između više ljudi. Mnoge predrasude i prebrze ocjene se smanjuju u tolikoj mjeri, u kojoj čovjek postaje providan samome sebi i odbacuje teret. Važnost, koju Isus pripisuje “neosuđivanju” i “onome što izlazi iz usta”, nije neispunjiv moralan zahtjev već poziv da se započne s ovim procesom učenja. (Time se često pretpostavlja povlačenje u tišinu umjesto svađe i nakon toga miran međusobni razgovor. Vidi i poglavlje „Tišina u pustinji").

U svezi s time postoje europski smjerovi školovanja, koji pod drugim imenima uključuju elemente kao što su na pr. u jogi poznati živčani centri ili centri svijesti – čakre - . Takva nastojanja nisu automatski “nekršćanska” kao što je to mislila crkva, nego su ti centri u čovjeku već bili poznati kršćanskim teozofima u Srednjem vijeku (J. G. Gichtel), te se u međuvremenu mogu prepoznati kao stvarne strukture energije prisutne u svakom čovjeku; jednako tako kao što vještina posebno u Kini poznate akupunkture nije automatski “taoistička” – jer ih se mjernim aparatima, a u najnovije vrijeme i pomoću histologije može pronaći u čovjekovu tkivu.

**) "Revnost" u tome smislu treba se razlikovati od "revnosti bez spoznaje" (Rimljani 10,1-3).

Glede drugih sveza vidi i posebnu stranicu “Osnove etičkih vrijednosti”.

Pitanje:
Mogu li s Bogom svoje emocije svjesnije savladati?

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

O besjedi na gori (s uputama za razumijevanje).

Mnogo je već napisano o promjeni vrijednosti starog (i današnjeg) društva kroz besjedu na gori. Uspor. Mat. 5 – 7,29. Jedni je pozdravljaju u svezi s društvenim aktivnostima. Drugi je bagateliziraju kao “etiku mišljenja” i daju prednost takozvanoj “etici odgovornosti” sa starozavjetnim prijetnjama kaznom, vojskom itd. A neki jednostavno pokušavaju živjeti prema njoj. Izvan kršćanskih područja se besjeda na gori nadasve cijeni (na pr. Gandhi).

I sa stanovišta istraživanja svijesti treba priznati da se Besjeda na gori tiče prije svega ljudi, za koje svijest može biti više od ljudske analize razuma i za koje se život ne mora ugasiti na privatnom rubu tanjura. “Duhovne ruke”, koje dakle “znaju da ništa (ili malo) znaju” i otvorene su za neprestano relativiziranje da Bog zna više od njih i da ih još puno može poučiti u svim stvarima, “blagoslovljene” su, “njihovo je kraljevstvo nebesko”. Taj stav se može pokazati i kao neprestan snažan razvojni zamah, dakle više od bilo kojeg drugog nazora za kojega čovjek misli da je “dobar”.

Oni koji trpe” ne moraju uvijek nositi samo svoju vlastitu sudbinu, - i tako pridonositi svoj dio stanju cjelovitosti umjesto da nepromišljeno prijeđu preko svega - . Neki nose i teret koji se tiče njihove isprepletene osobnosti u kojoj žive, te u konačnici i sudbinu naroda i čovječanstva. Često su to danas umjesto državnika osnovni pokreti, a tko im daje potrebnu sućut, tko moli za njih umjesto za snažne, poznate i gospodarske velikane?

Krotki” su krotki po vlastitoj volji (dakle ne jednostavno bojažljivi). Oni “će baštiniti zemlju”, koja se može održati i razvijati samo pod njihovom rukom.

Gladni i žedni pravednosti”: - ne zavist, već pošteno traženje pravednosti za sebe i druge ljude otvara prema “gore”, prije ili kasnije ne bez odgovora kojega si možda kao takvog i nisu predstavljali. “Milosrdni” dragovoljno nose svoje bližnje prema gore, te će ih tako i Bog nositi.

Čisti srcem” i oni koji su na takav način prepoznali i odbacili svoje duhovne naočale odnosno predrasude, “gledati će Boga”. To je opširnije značenje riječi “Ne sudite”.

Mirotvorci”, dakle i oni koji stvaraju mir u smisul molitve za mir Franje Asiškog, daju i drugima na znanje da je ovdje na djelu drugačija snaga od onih koje inače određuju život. “Oni će se sinovima (i kćerima) Božjim zvati”.

Progonjeni zbog pravednosti (/poštenja)” i onima koje pogrde i prognaju “zbog mene”, t.j. Isusa, smatrat će se sretnima, a u mnogo čemu je to bilo njihovo nutarnje stanje dok je njihovo vanjsko tijelo trpjelo. To ne znači da je trpljenje cilj samome sebi.

Spomenuti bi trebali obavljati i svoju ulogu “soli zemlje” i “svjetlosti svijeta”. Upravo u ovom poglavlju osvrće se Isus na “zakone” i proroke Starog zavjeta. Višestruko prihvaća ono što je bilo pravilno prije njegova vremena te to isto na novi način oplođuje za novo vrijeme, gdje se na prvom mjestu ne nalaze zakoni sami po sebi već njihov izvor i gdje svaki čovjek može nanovo stvoriti nutarnja životna načela.

Tko “traži Kraljevstvo Božje” sve će mu se ostalo “dodati”. I ovdje je vidljivo da razina zdravorazumnog razmišljanja doduše nije narušena već se otvara zbog prihvaćanja onoga što izvire iz više, duhovne logike. Ne govori se međutim o tome da bi se zemaljske sile stvari trebale napustiti u korist uživanja u odjeljenim duhovnim stanjima svijesti. Više spoznaje se štoviše trebanju u potpunosti uhvatiti u koštac sa zemaljskom svijesti dok ne dođe do promjene svijeta. Jasnoća se zadržava ili nastaje tek kada se čovjek glede određenih pitanja nalazi u skali od neznanja preko špekulacija, naslućivanja, teorije, uvjerenja do znanja, a to je jedan važan temelj razvoja. Radi se dakle o razlikovanju na pr. onih čistih stremljenja prema blaženstvu koja se mogu naći kod nekih starih sprituističkih pravaca.

Ova Viša misao u besjedi na gori (vidi sljedeće poglavlje) je već svojim sadržajem u prvoj linij usmjerena prema ljudima, koji je ne žele uporabiti za novo uređenje vlastitih individualnih duhovnih aktivnosti. Put se najprije usmjerava prema individualnom životu, gdje se traži partner ili “svoj bližnji” kao što je to opisano u poglavlju “Krštenje” i “Tišina u pustinji. Dalje se posebno gradi na ravnini muško-ženskih odnosa, te se između više ljudi osjetljivo ispituju dodatna djelovanja duhovne promjene . To je opisano u poglavljima “Svadba u Kani” i “… ljubav”. Kod besjede na gori se ponovno gradi na toj duhovnoj i etičkoj ravnini, te ju se istovremeno otvara prema obuhvatnijem duhovnom cilju koji se može oblikovati iz odnosa među ljudima jednoga društva. To u praslici odgovara odnosu od zvuka do intervala do trozvučja do tonskih ljestvica – do cjelovitosti.

U teologiji je razrađena nadovezanost na iskaze iz Starog zavjeta: npr. Psalam 1 i Jer.17:7 i dalje. Nakon 4.Mojsija 12:3 u vezi s Mt.11:20 Isus je viđen kao Novi Mojsije. Na temelju proročanstva u Zah.9:9 i dalje "...njegova vlast je od mora do mora" spomenulo se svjetsko značenje objavljenog Božjeg Kraljevstva. Nije moglo promaći da je u svojem Govoru na gori više puta preinačio starozavjetne zakone u nešto novo: "...ali ja vam kažem...". Što znači da on ne govori kao rabin koji objašnjava spise nego svjestan Božje misije. Upravo to proročansko i mesijsko svojstvo je bilo osporavano od onih koji su dolazili od Starog zavjeta.

Uz ovo na njemačkoj i engleskoj stranici dolazi izvadak iz besjede na gori, Matej 5: Blaženstva i sol zemlje.

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

Isusovo preobraženje na gori Tabor (Mat. 17).

Mnoga Isusova djela, od razgovora s Nikodemom – Iv. 3 – preko besjede na gori do ozdravljenja slijepca i hranjenja 5000 ljudi na gori tvore u svojoj simbolici vanjsko okružje onoga što se u “preobražaju” izražava iznutra. To preobraženje je srodno s istočnjačkim pojmom velikog rasvjetljenja. Rasvjetljuje se duh. Kod Isusa se i kod čovjeka, koji pokušava slijediti ove mogućnosti, to odnosi na užu povezanost s Bogom, koji se ovdje ne shvaća samo kao opća neograničenost nego i biće.

Samo “pozitivno razmišljanje” moglo bi doduše, kada bi se prakticiralo bez egoizma, umišljenosti u veličinu i tehničkih manipulacija, razmišljanje dovesti do stanja srodnog onome što dolazi od Boga; moglo bi se otvoriti prema njemu. U većem dijelu literature ovog pravca takve zabrinutosti nema, a često može završavati i samozavaravanjem.

To još uvijek nije “preobraženje”. Kod njega se ne množini duhovnih “programa”, koji su svojstveni svim ljudima, ne dodaju pozitivni programi, čime bi se stvorio višak pozitivnih programa – radi se naime o posve mogućoj duhovnoj vježbi - . Sve se razjašnjava sposobnošću sagledavanja duhovnih izvora oslobođenih od izobličavanja i zavodljivih postavljanja vrijednosti. Viši božji red je vidljiv u svemu. Kada se promatra kako sazrijevanje čovjeka može teći i u tom pravcu, možemo si ga predstaviti kao produbljenje psihičkih procesa čišćenja kao što je to naznačeno u poglavlju “Sveta revnost”. Sve se prosvijetljava iz najosnovnijeg sloja spoznaje. Spoznaje nisu razmišljanje, mogu se pojaviti s razmišljanjem ili bez njega, ne prisiljavaju nego oslobađaju. Svijet misli ovdje se više ne treba potiskivati kao što su to pokušavali drugi putevi.

Um se oslobađa instinktivnih reakcija, a kontrolirani analitički i sintetički um lakše postaje oruđem nadređene zdravorazumske svijesti. Nastavlja se diferencijacija u mišljenju, koje pri tome ne postaje “mlako”. Tada se na pr. razumije u kojim situacijama se treba nešto napraviti.

Kod Krista samog se može reći da nije morao odstraniti sva ona pomućenja koja su obične ljude dijelila od ove razine. I za njega je ipak postojala sve veća jasnoća. Kasnije je u takozvanoj svećeničkoj molitvi zamolio za jasnoću koju je kod Boga imao prije stvaranja. (Iv. 17)

Neki teolozi tumače Petrovo preobraženje i priznanje Isusa s pozadinom istodobnog židovskog Dana pomirenja, odnosno dolazećeg Blagdana sjenica. (Na Dan pomirenja svećenik je izgovarao jednom u godini ime Božje u abatonu hrama.) Drugi su vidjeli povezanost s dolaskom Mojsija na brdo Sinai (2. Mojsije 24:16).

Uz ovo se na njemačkoj i engleskoj stranici nalazi poglavlje 17, 1-13 iz evanđelja po Mateju: Preobraženje Isusovo.

Pitanje:
Mogu li uz Božju pomoć nanovo rasporediti svoje misli u smislu razumnosti?

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

Pitanje o “čudima”.

Isus nije djelovao da zadovolji pohlepu mnogih ljudi za senzacijom ili da ljude vanjskim događajima prisili na vjerovanje. Njegov cijeli put je protkan nutarnjom jasnoćom onoga što mu je činiti – nije mu dakle bila namjera “zbog ovog ili onog razloga postići ovaj ili onaj efekt”.
Ozdravljenja su često bila “znakovi”, djela u malom koja su zastupala veće, temeljitije.
Kod ozdravljenja slijepca na subotu odgovorio je Isus da razlog nisu grijesi, “nego se u njemu očituju djela Božja”. usp. Iv. 5, 6-9; Iv. 6; Iv. 9, 3 i dr. Vidi poglavlje “Isus i ozdravljenje” u dijelu 3.

Zasigurno je ovdje poželjna posljedica potres zastarjelih nazora i razmišljanje do dubljem značenju takvih djela. Isus u slučaju Tome, kojega među sljedbenicima možemo promatrati kao “prirodoslovca”, priznaje da postoje ljudi koji za to trebaju mogućnost vanjskog promatranja, brojanja, mjerenja, vaganja (…). (Vidi poglavlje “Prirodne znanosti i vjera u Boga” u dijelu 3) Isus na nikoga nije želio vršiti prisilu, što bi u biti bila značajka suda. Isto tako se ne može pronaći namjera da se kod bilo koga tko nije zreo za odluku izazove odbijanje.
Valja pročitati i “evanđelje po Tomi”, apokrifnu preciznu zbirku Isusovih izreka bez obzira na to pisao ih li je Tomo ili ne. Ovaj tekst su priznavali spirituistički kršćani u Egiptu i drugdje.

U skladu s time Isusova “čuda” nisu bila težište njegovih djela. Često je pomagao nakon što bi ga netko zamolio bez okupljanja velikoga mnoštva. Također je “prijetio” ljudima da ništa ne kazuju.

Kada danas teolozi iz Bultmannove škole “etimološke teologije” smatraju da ta čudesa mogu uopće razjasniti odnosno objasniti kao simbolički opis, treba im potvrditi da se jednostavno prilagođavaju mehanističkoj slici svijeta i čovjeka 19. stoljeća te da se nisu upoznali s novijim znanstvenim strujama. Ti novi smjerovi u kvantnoj fizici, biologiji i biofizici, prirodnomedicinskom i parapsihološkom istraživanju, astrofizici i.t.d. su otišli tako daleko da se u njima može naći barem pomoć pri shvaćanju kojom se uklanja “nepredočivost” biblijskih događaja. To ne mora biti novo traženje “božjega dokaza” za kojega su nadležne druge ravnine, a ne prirodoslovna.

Kod ovog teološkog usmjerenja dobro je jedino to da znanstvenu objektivnost ne smatra potrebnom kao preduvijet vjere.

Vrijeme jednostranosti starog prosvjećenja je prošlo. Danas čak i znanstveni duhovi mogu vjerovati bez bojazni da će postati šizofreničari. U vrijeme kada ljudi bez zadrški vjeruju u činjenice poznate iz parapsihologije kao što je sposobnost pojedinaca da žice savijaju iz određene udaljenosti – unatoč tolikim prevarama preostaje dovoljno nedvojbenoga -, bilo bi jednostavno apsurdno kada bismo većem Isusu Kristu zanijekali takve mogućnosti. Isus je djelovao iz drugačijeg duha od puke zabave pri savijanju žlica, no danas se iz različitih doživljaja može nagađati da je Isus stvarno mogao prodrijeti z sve snage prirode – i da je upravo danas veoma važno spoznati taj fenomen; za našu sadašnju sliku čovjeka, za cjelovito odnosno kršćansko ozdravljenje i.t.d. Takav spiritualni pogled na Isusa nije suprotnost spoznavanju Isusa “sina čovječjega” koji je pojedincima i njihovim socijalnim odnosima odnosno zajednici želio dati vanjski primjer. Tek priznavanje takve prividne suprotnosti višestruko dovodi do nijekanja “čudesa”, jer sudionici dobronamjerno misle da se moraju zaštititi od krivih tendencija koje udaljuju od ljudskog i socijalnokritičkog kršćanstva. U stvarnosti bi tek oboje stvorilo približnu sliku istinske Isusove radikalnosti i njegove povezanosti s voljom te time i snagom stvaratelja.

(...) Energija ovdje nije bezlična snaga; istovremeno je djelovanje Kristova bića. U istočnjačkoj jogi se energija primjerice promatra na višestruko izoliran način. I danas postoje ozdravljenja, koja se u prvotnom smislu izvršavaju molitvom i s obzirom na čovjekovu dušu povezanu s Kristom. Krist želi ozdravljenje i potpunost čovjeka, koji prema njemu može “činiti veća djela” od njega.
Duhovno ozdravljenje samo i s njim povezan duhovno-duševni napredak svakako nisu iznuđena milost koliko god se čovjek pripremao na nju.

O “darovima Duha Svetoga” kao što su dar liječenja, “različiti jezici” i prorokovanje vidi i 1. Kor. 12, 7-11; Djela apostolska 2, 17-20; i poglavlje “Duhovi” u ovom članku.

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

Lazarevo uskrsnuće.

Do tog trenutka je Isus ponovno obnovio sve dijelove ljudskog bića s kojima su se tisućljećima mučile stare misterijske škole. Na takav način može doći do pojave nutarnjeg “nadsvjesnog” čovjekovog “ja” u prihvaćanju tjelesnog života, duhovnoga i mentalnoga. Pri tome se razvija sposobnost svjesnog razjašnjavanja, integriranja i proširavnja sve dubljih i starijih dijelova podsvjesti na drugoj strani.

U staroegipatskim misterijima je postojao put od duševno-duhovnog do snaga za tjelesnom životnom voljom.

Kod Lazarevog uskrsnuća – Iv. 10:39-11* - postoje naznake daljeg produbljenja. U prvom redu su mnoge prividno sporedne pojedinosti čudnovato slične spomenutom staroegipatskom znanju. U njemu je sadržana spoznaja gdje čovjek proživljava tri dana u stanju, koje moderna parapsihologija poznaje kao izvantjelesni doživljaj kao u svjesnom lebedćem snu. Tijelo se nalazilo u prividnoj smrti. Čovjek je nakon toga posjedovao nutarnju sigurnost da će nakon smrti i dalje živjeti kao duhovno biće. “Hijeropanti” su trebali paziti da se testirani najkasnije nakon 3 dana ponovno probudi u zemaljskoj svijesti, jer buđenja više ne bi bilo moguće i tjelesna supstancija bi se počela raspadati. Upravo ovo doznajemo o Lazaru, nakon četiri dana je “već zaudarao”. Snaga koja ga je “vratila natrag” morala je djelovati dublje sve do psihičke supstancije. Kroz biblijski događaj provlači se tendencija demonstriranja da je kršćanska duhovnost prepoznatljiva posebno u materijalnome i u vanjskim djelima; - tendencija kojom su se počeli baviti tek u naše vrijeme nakon što je mistika prijašnjih tisućljeća primjerice tek jednom tumačenjima prodrla u duhovne slojeve.

U svim religijama bi nauk o životu nakon smrti trebao proizlaziti prije iz spoznaja postojanja izvan fizičkog tijela nego iz filozofskih špekulacija, koje nisu posebno odgovarale svijesti ljudi iz pra-, rane i antičke povijesti. Primjerenija predstava može se naći u djelu Jeana Gebsera “Porijeklo i sadašnjost”. Razlikuje arhaički, magični i mistički stupanj svijesti od stupnja svijesti apstraktnog mišljenja i integralne svijesti. Drugo je pitanje trebaju li postojati lomovi između ovih stupnjeva; danas bi ih se u svakom slučaju moglo obnoviti. I R. Steiner naglašava neusporedivost starijih vrsta svijesti. U različitim starosnim dobima se kod danas odrastajućih pojedinaca mog naći jedino odazivi na to.

Usporedbom s antičkim ritualima posvećivanja se uostalom ne želi tvrditi da je Lazarevo uskrsnuće kao u Egiptu bila ritualna radnja dogovorena posebno između svih sudionika. Isus je svoja djelovanja u životu višestruko razrješio od kultskih propisa uvjetovanih vremenom –na pr. subota, prostorom –na pr. Hram ili situacijom. Tek iz ove slobode je pozitivno iskoristio takve okolnosti kao na pr. blagovanje pashve, hram… Danas može biti uzor za ophođenje s mnogim trendovima kao što su na pr. prihvaćanje astroloških nazora, “mjesta snage”, običaji. (Vidi i knjige Marka Pogačnika: “Putevi ozdravljenja svijeta”, “Zemaljski sustavi i Kristova moć”, …).

U svezi s Lazarevim uskrišenjem Isus i njegova okolina, koja se još oblikuje, postaju vidljiviji izvana. U tomu se pokazuje Isusova proširena svijest koja obuhvaća i krug sljedbenika te na takav način oplođuje veću socijalnu okolinu. Srodno proširenje svijesti može se danas za ljude pokazati u slijeđenju Isusa kada se njihove grupne aktivnosti iskazuju prema van.

Slijedi put muke. Svojim riječima visoki svećenik postavlja odnos između onoga što se treba dogoditi s Isusom i sudbine naroda (Iv. 11). U svom proročanskom pogledu istinski spoznaje da će Isus umrijeti za sve. Međutim krivo interpretira da će Isus narodu donijeti štetu ako ostane na životu. Za to je potrebna svijest koja može obuhvaćati procese i sveze iznad mišljenja, sposobnost koje se u većini slučajeva mora zaslužiti. Nije istovjetna sa instinktivno izraženim slikama. Mogu se otkriti, razriješiti i stvoriti najdublji razlozi. Polusvjesno se ne spremaju negativne ili druge misli, ne mogu se više skupiti u dublje strukture problema koje djeluju iz tjelesnih slojeva. Ova problematika razrješava i retroaktivno kada čovjek slijedi ove zakone. Put u slobodnu, stvaralačku budućnost postaje slobodan.

Uz ovo na njemačkoj i engleskoj stranici dolazi izvadak iz evanđelja po Ivanu 11: Uskrišenje Lazarevo.

Pisac Clemens od Aleksandrije je još posjedovao prošireno, “tajno” izdanje Evanđelja po Marku. To je po njegovim riječima bilo “duhovno evanđelje dano na uporabu onima koji su već bili upotpunjeni”, i služilo je “njihovu napredovanju u spoznaji”. Ovdje su se nalazila mjesta iz Markovih i Petrovih zapisa, koja su sadržavali Lazarevo uskrišenje, dok su u evanđeljima za opću uporabu bila ispuštena. Samo su Ivan odnosno njegovi učenici takve događaje otvoreno objavili u evanđelju. Clemens označava Krista “mistagogom” odnosno “hijerofantom”, t.j. onim koji – za razliku od starih “misterijskih kultova” – uvodi u nove misterije (tajne vjere. (Usp. prof. Morton Smith, “Tajno evanđelje…”; koji je svakako izvukao i nesigurne zaključke).

Pitanje:
Mogu li naslutiti da Bog pomaže da se život i smrt kao i dnevna svijest i san premoste? 

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

Ovce”.

Neko vrijeme prije pranja nogu Kristovi sljedbenici se nazivaju “ovcama” – Iv. 10, 11-18, kao što će i Krist sebe na drugom mjestu nazvati “jaganjcem”. Ovdje se naglašuje prisutna odnosno ponovno postignuta otvorenost učenika – posebno za ono što izlazi iz Krista – kao i isto takav odnos između Krista i Boga. Iako je već sazrio čovjek se može na jednoj razini ponovno osjećati kao neispisani listi, kao dijete. Stvaran napredak – čak i kada treba poraditi na ponosu – dovodi do skromnosti; razvija se spoznaja da svi ljudi u usporedbi s Bogom imaju doduše značajnu, ali u konačnici ipak malu ulogu. Ovdje se također može govoriti o “poniznosti” u slobodnom i duhovnom smislu, a ne u smislu puzavog odnosa prema zemaljskim autoritetima, koji često dovode do nesporazuma. Ne kaže Krist u istom poglavlju slučajno “Ja sam vrata”. Tko Kristu otvori svoje biće odnosno srce, njemu je i on otvoren kao vrata koje vode Bogu, a to je pretpostavka za sve ostalo.

Ovce" se uspoređuju i s „jaganjcima“ (na pr. Mt. 25:32-33).

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

Krist i “pranje nogu”, pomazanje Marije iz Betanije.

U ostatku evangeličkih izvješća se sve više prikazuju simbolički događaji kod kojih manjkaju iscrpnije popratne pouke. Tek ovdje možemo mirno staviti na stranu komercijalno uporabljive “priče koje otkrivaju sve o Isusu”, na koncu kojih se još uvijek ništa ne zna. Mnoge vanjske spoznaje mogu doista i ovdje biti od pomoći, ali odlučnošću se ovdje može pristupiti jedino meditacijskom opažanju. To za druge svakako može biti samo pobuda za spoznavanje samoga sebe, što nam ne može oduzeti niti jedan župnik ili povjesničar.

Pranje nogu se u biblijskom tekstu – Iv. 13, 1-20 – opisuje kao čišćenje. Budući da su takva “ezoterička” mjesta kasnije bila gotovo nerazumljiva, nisu bila cenzurirana. Spomenuti je “posve čist”, ne radi se dakle o nogama nego o njihovu simboličkom značenju u cjelovitom čovjeku. Ta misao je kod različitih kultura bila raširena u analogijama: Slične funkcije se mogu naći u čovječjem organizmu, dakle u mikro- ili mezokozmosu, i u vanjskoj prirodi, dakle makrokozmosu. Noge su okrenute prema zemaljskom, volja upravlja njihovim kretnjama. Za odluku hoće li čovjek izvana “prolaziti” ovim ili onim putem potrebna je volja. Kao sadržaj pranja nogu pokazuje se čišćenje te volje i njezinih proturječnih ludorija. Uspor. također da Isus u Mat. 25. 31ff. dobrom djelu pripisuje veću vrijednost od kršćanskih usmenih priznanja.

Taj čin, kao i svi ostali događaji, ne predstavlja puko ponavljanje već godinama prisutnih impulsa za čišćenje različitih područja čovječjeg bića. Sve se nalazi pod novim predznakom da Isus u dubini duše zna da je “došlo njegovo vrijeme” i da će njegovi sljedbenici sazrijeti za prijenos “određene stvari” u šire krugove. Sve do ove točke cilj više nisu samo njihove osobne kvalitete, ovdje njihova dobra volja, pod nadzorom njihova nutarnjeg “ja”. Taj veći neegoistični ja – sada sjedinjen s “osobom”, može se sve jače stapati s onim “Kristom, koji se oblikovao u nama”; kao “ja svih ja”.

To iskustvo možemo u prvom redu opisati kao da kod nutarnjeg doživljavanja ovoga čina nastaje takva čistoća da se svime može upravljati izravno iz nutarnjeg izvora različitih slojeva bića. Najprije ipak postoji volja. Osjećanje i spoznaja će se u daljem tijeku upotpuniti u tolikoj mjeri da će čovjek moći točnije objasnite razloge svojih poriva. I Bog u nama slijedi niz koji pokazuje odrastanje djeteta na višoj razini. To ne znači da ovaj novi odsječak razvoja protječe “bez glave”. Već prije je ljudski razvoj etičkog osjećanja i jasne spoznaje bio osjetno narušen. Ovdje nedostaje samo dalje upotpunjavanja istoga u Kristu kao što se to već dogodilo na područuju volje.

Drugi način doživljavanja ove teško opisljive faze mogao bi se sagledati u odnosu do primjećivanja vlastite svijesti, t.j. pogleda kojim se može promatrati “anđele” odnosno vlastito ja. Viši (anđeoski) ja može se sada pokazati u jačoj združenosti s Kristom te tako prolazi kroz promjenu. Danas su u dijelovima novih duhovnih pokreta doživljaji anđela posve uobičajeni; dok kršćani unatoč Bibliji dvoje u njihovo postojanje, a da ne spominjemo pitanje što bi stvarnoga moglo biti kod “vlastitog anđela” odnosno “anđela čuvara” iz narodne predaje i kako bi takva sveza mogla izgledati. Krist zastupa oblikovanu, osobnu bit čovjeka i održavanje postignjća ljudskog života kod otvaranja za neosobne svijetove “anđeoskih” snaga. Čovjek koji je doživio takvo iskustvo za Krista još nije upotpunjen. Već u Iv. 1 svojim sljedbenicima daje prve uvide u to. Mnogi spiritualno orijentirani misle da se u biti radi samo o spoznaji anđela i da se nakon toga mogu izolirati od zemaljskog života. Istraživanje na ovim područjima pretpostavlja međutim već oblikovanu stabilnost kada ne želi završiti u zabludama iluzija. Ovom fazom zapravo započinje mogućnost obuhvatnijeg prodora zemaljskog kroz duh. Ovdje ćemo kao uporište spomenuti da primjerice R. Steiner kao intelektualni istraživač evoluciji čovjeka na zemlji pripisuje dugo vremensko razdoblje kao uostalom i različite pravce. Ovdje ne treba posebno naglašavati da druge prakse kao na pr. hipnotičko-spritistička “prizivanja duhova” nemaju ništa zajedničkog s ovdje zamišljenom arhetipskom osnovnom spoznajom anđela. Postoje međutim mnoga ozbiljna nastojanja ljudi da u svom svakodnevnom životu stupe u kontakt s anđelima.

Kod pranja nogu se do sada gotovi i nije uočilo da ono mjesto – na pr. Iv. 12 – stoji u nutarnjoj svezi s tim nastojanjima, kada Marija iz Betanije simbolički pomazuje Isusa i njegove noge briše svojom kosom. Zastupa li samo sebe kao čovjeka ili i ženske aspekte Boga kao što bi se to na drugim mjestima moglo pripisati Mariji majci Isusovoj i Mariji Magdaleni koju vjerojatno ne treba poistovjećivati s Marijom iz Betanije? Zbog čega to proizlazi iz poznatoga pranja nogu? Za – doduše proturječne – pokušaje feminističke spoznajne teologije sigurno postoje još neiskopana ili samo djelomično iskopana blaga. “Posljednju pomast” katoličke crkve može se shvatiti kao sjećanje na ovaj događaj.

Nadalje se može primijetiti da pranje nogu ne predstavlja jedinstven Isusov čin nego da se i sljedbenici među sobom ohrabruju na međusobno pranje nogu slično kao što se zadnja večera jednostavno polaže u ruke zajednice u nastajanju – u smislu svećenstva svih. Kod pranja nogu profinjena volja odnosno životna volja se iznad vlastite biti proširuje na okolinu, najprije na osobe kojima spomenuti pere noge, a onda i na suodgovornost za ostale i sljedbenike.

Pranje nogu se može razumjeti i kao služenje drugima. Samo kroz pranje nogu imaju “udio u njemu” kao što to kaže Isus. To u mnogom pogledu naglašava dalekozežno značenje ovog koraka. U prvom redu se posebno spominje ono područje, koje mladi ljudi nazivaju ovako: on/ona “ide sa mnom”. Tu se onda dakako ne radi više o “postojanju sveze” nego o “boravku u (živoj) svezi”. Pranje nogu je razumljivo samo kao “korak naprijed”. Manje je ovisno o vanjskom obliku takvoga čina. Takav čin je svrhovit u smislu alkemijske prakse iskorištavanja vanjskih radnji kao pomoći u shvaćanju nutarnjih stavova i procesa u čovjeku ali samo s odgovarajućim nutarnjim stavom. Nije dovoljan pravilan stav aktivnog svećenika, za to su potrebne osobe kojih se taj čin tiče, jer se upravo o njima radi. To također vrijedi za posljednju večeru – teolozi se ne mogu složiti o njezinim različitim aspektima. Iako su možda na određeni nači u pravu, taj aspekt svjesne promjene pogođenih osoba, o kojem se u biti i radi, nedovoljno cijene kako katoličke tako i evangeličke crkve.

Ako je kod jednostavnijih nauka još postojalo 5000, a kasnije 500 ili 70 ljudi koji su ih mogli slijediti, u pranju nogu je sudjelovalo samo jedanaest sljedbenika koji su od Isusa puno naučili i na takva način bili pripremljeni za shvaćanje događaja. Juda to ovdje još nije mogao. I Isus ne predaje sve nauke svima, već u koracima. Napredovanje je moguće dakako i pojedincima ako njihovo dublje promatranje počinje upravo kod ovih događaja koji se biliže raspeću. To su pokušali kršćanski rosenkreuzovci. Pranje nogu, bičevanje, krunidba trnovom krunom, raspeće i polaganje u grob, uskrsnuće, uzašašće su nazivali “kršćanskim posvetama”. Preneseno u novije vrijeme iz toga su proizašle maštarije sedmodnevnog “kimskog vjenčanja Christiana Rosenkreutza”, koje je 1616 kao satiru objavio luteranski teolog J.V. Andreae.

Takav korak sigurno nije isključen u prvom doživljavanju spomenutih pojava u vanjskom svijetu, u meditaciji ili u snu. Bit čovjeka se sa svim njegovim sposobnostima može razviti u mnogo pravaca, mogu slijediti drugi koraci, prekrivati se s prijašnjima, nove kvalitete se međutim zaokružuju na određeni način tek kada je zaokruženo ono prošlo iz čega se oblikuju.

Nakon pomazanja u Betaniji u Iv. 12 slijedi Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem. Nakon pranja nogu se primjerice u Iv. 13-17 navještava se izdaja Jude Iškariotskog, te prenose pozdravni govori i Isusova svećenička molitva.

Teolozi su u pranju nogu često vidjeli simboličnu radnju koja upućuje na približavajuće raspinjanje ili primjer služenja s Božjom ljubavlju koja čisti. Ali je najavljeno i kao izravno djelujući čin.

Uz ovo se na njemačkoj i engleskoj stranici nalaze izvodi iz Evanđelja po Ivanu 13, 3-15: Isus pere noge učenicima.

Pitanje:
Želim li moliti Boga za to* - u slučaju da još nisam spreman - da dobra volja u odnosu prema osobi nasuprot pređe u moje meso i krv - i ako je to naporno?
*Kasnije - umjesto zamoliti (moliti) - vjerovati, to jest biti ubijeđen u to. A kasnije spoznati Božje djelovanje (milost).

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

Posljednja večera; mesijanski dolazak; uhićenje i bičevanje.

Isus je u Jeruzalem došao proslavljen kao obećani Mesija – Iv. 12, 12-19. Otvrdnuli svećenički staleži su znali ciljano pritiskati na “psihičke gumbe” ljudi te tako raspoloženje mase djelomično okrenuti u negativnom pravcu. Pojedinci koji paze na svoju negativnost i ravnodušnost te ju žele promijeniti mogli su postići stabilnost i povezanost s Bogom, zbog koje ih se više ne bi moglo manipulirati masovnom sugestijom – i vanjskim negativnim snagama, realnost kojih se u pojavama 20. stoljeća pokušavalo različito utvrditi.

Pri uhićenju u Iv. 18, koje vojnike najprije doslovno obara, pokazuje Isus da se ne nalazi pod njihovim nadzorom. Nakon toga ipak svojevoljno dopušta da se sve zbude.

Isusovo se “bičevanje” – Iv. 19, 1 – događa na njegovim leđima. Srednje područje čovjeka, njegovo osjećanje, njegova snaga pobjeđivanja boli u emocijama su kvalitete koje se mogu pojaviti kod meditacijskog uživljavanja, a ne pasivno malodušna bol. Svi kršćanski mistici, koji su to u duši doživjeli dragovoljno ili pod prisilom, unatoč tome izvještavaju o boli. Krist dakle ne bježi bojažljivo od onoga što će mu se – kao jednom indijskom majstoru koji vlada potiskivanjem osjetila - sigurno dogoditi. I ovdje se štoviše može napipati proširenje svijesti na patnju drugih.

Ovdje treba primijetiti da nije bilo posve istinito kada je, kao što je spomenuto, iz Isusova bičevanja napravljen simbol određenog “stupnja posvećenja”, dakle razvojnog stupnja današnjeg čovjeka na putu do veće potpunosti. Stvaran korak će oživotvoriti Isus već na posljednjoj večeri koja slijedi nakon pomazanja u Betaniji (Matej 26, 26-29). Ta posljednja večera je bolji simbol za ono što Isus daje izmučenom čovječanstvu. Kruh ovdje prije svega predstavlja supstanciju (na pr. dušu) Isusa Krista, “riječi”. Vino simbolizira božanski duh Kristov, koji tu riječ oživotvoruje za altruističko djelovanje. Katolička crkva je naglašavla preobrazbu supstancije kruha i vina u tijelo i krv Kristovu; evangeličke crkve su naglašavale proslavu sjećanja na Krista. Obje su doduše u pravu – znanstvena istraživanja su več kod najjednostavnije “svete vode” pokazala preobrazbu kuta molekula vode. Stvarno važna točka je u biti preobrazba u sudioniku samom time da se koncentrirano pripremi na preobrazbu kroz ono što isijava iz preobraženog “tijela i krvi” Kristove. Pri tome su kruh i vino istovremeno pomoć u shvaćanju. Neki su se čak bez kruha i vina duhovno pokušavali prilagoditi preobraženom “tijelu i krvi Kristovoj” – i osjetili su djelovanje. Ovo je u neku ruku ipak teže. “Ljubavnim obrokom” nazivamo pojavu kada netko želi prakticirati blagoslovljeni obrok bez zahtjeva za crkvenim “sakramentom”.
Bičevanje možemo shvatiti kao vrstu vanjskog, karikiranog odgovora neukih snaga na ono što se zapravo događalo te zbog toga ne mora toliko biti u središtu naknadne spoznaje. To vrijedi i za krunidbu vijencem od trnja. Ponekad jednostrano naglašavanje patnje u staroj kršćanskoj ezoterici odnosi se prema takvim novim spoznajama kao stari način predstavljanja Ivana Krstitelja prema načinu na koji podučavaju Isus i njegovi učenici. Čovjek slobodno može izabrati koji od ovih puteva će najprije slijediti.

Također je teološki diskutirano je li Posljednja večera vlastiti oblik židovske pashalne gozbe ili je Isus sam kao ovdje najavljujuće stvarno "žrtveno janje" zamijenio stari blagdan. Novi Božji savez s ljudima (Novi zavjet) preko Isusa (Luk.22:20) viđen je kao nadovezivanje na 2.Mojsija 24:8; Jer.31:31-33; Jes.53:12. U kruhu je svakako viđena Isusova osoba, u krvi potpuna iscjeljiteljska predanost. Drugi su sumnjali u autentičnost predanja (tzv. umetnute riječi) - što s obzirom na njegovu privrženost najranijim spisima upravo nije vjerojatno.

Uz ovo na njemačkoj i engleskoj stranici slijedi citat iz Mateja 26, 26-29 o posljednjoj večeri (sveta pričest, eukaristija).

Pitanje:
Želim li - u slučaju da to još nije dio mojega iskustva - moliti Boga za sposobnost za suradnju punu ljubavi s drugima* - i ako to zahtijeva duševne preinake?

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

Krunidba vijencem od trnja i pozdravni govori.

Budući da je kod Rimljana bičevanje bila najmanja kaznena mjera, u pozadini se ovdje nalazi obrazloženje toga pojma u smislu predkršćanskih misterijskih kultova. Krunidba vijencem od trnja – Iv. 19, 2-3, sljedeći pojam ovih misterija, nasuprot tome nije sastavni dio normalnog rimskog repertoara.** Ovdje se sigurno prepoznaje kao ironija: trnje umjesto zlata. Ipak ostaje pitanje kako su se to vojnici točno nadovezali na misterijske tradicije iako toga tada nisu bili svjesni. Čak i kada bi – a mnogi rimski vojnici su bili sljedbenici takvih kultova – bili svjesni vanjske sličnosti, Krista ne bi mogli reducirati na sebi poznat način spoznavanja.

Dok bi zlatna kruna bila simbol svjetovne vlasti – ne nužno u negativnom smislu - , kruna od trnja je kod Isusa bila simbol prvenstva koje u svijetu nije ništa značilo. Pritom se trnje zabadalo u glavu. I ovdje ne treba tražiti samo bol nego snagu za prevladavanje umne zdvojnosti od koje Krist ne pokazuje niti jednog znaka. Nalazimo ih u trenutku prije konačne Isusove odluke da ne želi otkloniti “pehar”. S bičevanjem i krunidbom od trnja nailazimo na naznake onoga što se nadovezuje na pranje nogu; osjećaji i spoznaja izgledaju “zdravi” usprkos svim proturječnostima.

Spomenuta stalna tendencija u događaju da se nadraste samoga sebe ima za snagu i odnos do novih pokreta kao što su mirovni pokret, ekološki pokret, duhovna nastojanja koja žele “izliječiti svijet”.

Kao kod “bičevanja” i kod “krunidbe trnjem” se radi o reakciji, o otisku onoga što im je prethodilo. Stvarna točka u kojoj dolazi do izražaja ona duhovna otvorenost za pozitivno nadrastanje samoga sebe nalazi se u Isusovim “pozdravnim govorima”, na pr. Iv. 13,31 – 17, i u susretima s Pilatom, na pr. Iv. 19,5* (*”Evo čovjeka”, što se meditativno može pokazati poput naslućivanja Isusa Krista kao praslike oslobođenog čovjeka.) Djela nisu bila samo pranje nogu i posljednja večera, već i Isusove riječi.

U skladu s tim spoznajama bilo bi presudno uzeti u obzir pozitivne temelje tamo gdje se danas govori o “kršćanskim posvetama ili koracima u razvoju”.

**) U povijesti religija se svakako pojavljivala osoba za ruganje ili kralj rugla na kojemu se kao zamjeni istresao gnjev naroda. U Starom zavjetu je bilo uvijek žrtvenog jarca koji je trebao ispaštati za grijehe naroda (3.Mojsije 16:15). U oba slučaja je to djelovalo više kao simbolični ritual. Stoga se tradicionalna teologija trudila da predstavi da je tek Isus mogao donijeti stvarno učinkovitu žrtvu za sve. Neki kritički teolozi su mislili na temelju ovih podudarnosti na stare kultove žrtvovanja koji su zapravo doveli u pitanje misli o žrtvi. To je možda bilo lakomisleno - ali kako je gore već opisano u događaju je još više skrivenoga nego što je aspekt samožrtvovanja. Također se radi i o njegovom cilju.

Pitanje:
Želim li moliti Boga - ako toga još nisam svjestan - za mudro ophođenje sa skupinama*, kojima pripadam - i ako to zahtijeva da teško radim na mojima starim uzorcima mišljenja?

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

Raspeće i polaganje u grob.

Stajališta o Isusovu raspeću i smrti su različitija nego o drugim postajama njegova razvoja; tome je s jedne strane uzrok uloga koju im pripisuje crkva, a s druge da izlagači žele sve uvrstiti u svoj sustav svjetonazora. Na pr. Iv. 19, 12-37.

Tako su se gnostička nastojanja na rubu ranog kršćanstva bila voljna baviti Kristom. Sa svoje starogrčke pozadine nisu mogli pojmiti da je tako veliko biće svjetla mogla roditi žena te da je umrlo. Morao se je dakle kao anđeo odnosno kako su to kasnije pripisivali mnogim istočnjačkim majstorima napraviti vidljivim samo kroz prividno tijelo, koje nije bilo smrtno nego se jednostavno rastopilo. Budući da su u njihovu nauku zemaljski svijet i materija smatrali vječnim zlom niti izdaleka nisu mogli prihvatiti da je takvo tijelo moglo proći korz sve postaje zemaljskog života ili da je svojim svjetlom moglo prodrijeti u njega. Pojam “gnostički” ovdje se upotrebljava u različitom značenju od apostolske gnoze, što je dopustio i kritičar sekti F. W. Haack. Ipak su postojali različiti prijelazi u takvim naucima. Gnostičko “evanđelje istine” priznaje na pr. da je Isus bio pribijen na križ.

Ljudi s materijalnim ili odbojnim nazorima ne šire samo legende da je Isus bio vanbračni sin jednog rimskog vojnika, što je u ondašnjim predstavama morala bilo nešto posve diskvalificirajuće. Špekuliralo se također da Isus nije umro već da se oporavio. I danas postoje istovrsni pokušaji da se primjerice grob jednog vjerojatno starog muškarca po imenu Isus u Kašmiru poveže s biblijskim Isusom. U suvremenoj literaturi se pojavljuje barem još jedan neotkriveni europski Isusov grob. Uz ovo se mora reći da Isus ili Jehošua, Ješua, Jesat nije bilo jedinstveno ime. I u apokrifima (spisima koji nisu preuzeti u biblijski “kanon”) se pojavljuje više Isusa: Isus Sirah, Isus ben Pandira; bez obzira na to da se i pravi Isusprema R. Steinerovu tumačenju drukčijih podataka o porijeklu kod Mateja i Luke shvaća kao dva različita međusobno povezana dječaka Isusa.

Djelomično su se u svezi s takvim tezama pojavili proturječni istraživalački nalazi o Isusovom pokrovu iz Torina. Jednom je taj pokrov sadržavao pelud iz Isusova vremena i domovine, a onda je opet potjecao “iz srednjeg vijeka”. Jednom se do slikovnog otiska moglo doći nenadanim visokoenergetskim zračenjem, t.j. nenadanim raspadanjem, a drugi put su tragovi krvi navodno ukazivali na to da je Isus kod skidanja s križa još bio živ. Priznavanjem novih rezultata u istraživanju ponovno se zastupa autentičnost ovog mrtvačkog pokrova i neobičan razlog nastanka slike. To ljudima može pomoći da svojim zemaljskim razumom prodru u Kristovu realnost (uspor. napomene o putu apostola Tome u dijelu 3, poglavlje “Prirodoslovlje i vjera u boga”). Lorber jedino “ogrtač iz Triera” smatra neautentičnim s očitom namjerom da u duši potraži vjeru koja neće biti ovisna o promjenjivosti nalaza i teorija o vanjskim predmetima.

Takvim istraživanjima se u svakom slučaju mogu pobuditi meditacijska istraživanja. Pri tomu se nagovještava postojanje nečega što se ne može smjestiti u poznate sheme. Uspor. i Grönbold “Isus u Indiji- kraj jedne legende” (na njemačkom jeziku). (...).

Kao što smo već ustanovili, svjedočanstva mistika su često od velike pomoći kod rasvjetljavanja pitanja o značenju prijašnjih događaja za sadašnji razvoj čovjeka i njihovim obilježjima. Ako netko ima više duhovnog iskustva u tom pravcu, više će razumjeti. Opažanja kršćanskih mistika i stigmatika – nositelja Kristovih rana – djelomično su srodna bez ikakve međusobne veze. Sadržavaju mnoge pojedinosti o doživljavanju Isusa koje u Bibliji nisu poznate. Slična su si i u tome od Franje Asiškoga do oca Pia i Therese od Konnersreutha. Svi su suglasni da je Kristovo raspeće i smrt realno i duboko utisnuto u ovaj svijet te da neočekivana ili svjesna sveza s tim događajem omogućava doživljavanje neopisive patnje i snage koja sve povlači prema gore. Egzistencijalnom obilježju raspeća, kojim je u potpunosti prožeto cijelo biće, razumljiviji je život takvih neobičnih osoba od prilaženja koje se služi samo intelektom. Kod teme “smrt i život” radi se o nečemu većem od pojedinačnih slojeva bića koji ovdje sudjeluju zajedno s “kauzalnom” ravninom stvaranja principa i sudbnine. I ljudi kod kojih mistična povezanost s Bogom nije tako izražena mogu događaje meditativno iskoristiti kao most do stvarnosti bez obzira na njenu nepotpunost. Kroz riječ prijestupniku koji je raspet s njim da će uskoro biti “u raju” Krist naznačava mogućnost brzog doživljavanja njegova puta.

Svjesno prožimanje ovih najdubljih zbivanja u ljudskoj egzistenciji, koja su povezana s ugnjetavanjem, patnjom i degeneracijom, može se pokazati kao sada realna mogućnost. Uskrs olakšava spoznaju iako ta mogućnost nije vezana na godišnje doba ili na zemljopisna mjesta događaja. Izgleda kao da se starom, o godišnjem dobu ovisnom i tradicionalno uvjetovanom ritmu nestanka i postanka kroz Krista utisnula dodatna “oktava”.

Već u Lazarevom primjeru se pokazalo da Isus više ne priznaje dogovor prema kojem psihička materija duhu postavlja nepremostive prepreke. Za njegov pogled ništa – bilo sporo ili negativno - nije vječno osim Boga, a sve je u konačnici promjenjivo. Koliko je ta promjenjivost dublja odnosno nesvjesnija, toliko se teže utječe na nju.

I kod raspeća se kao kod nedavnih događaja uz moć svladvanja nagovještava univerzalna svijest na pr. u riječima na križu koje svoj vrhunac postižu u rečenici “Dovršeno je!” I u starim, gotovo pravnim formulama* “otkupa čovjeka kroz Isusovu žrtvu” nije dovoljno izražena dotična osjetljiva, univerzalna “požrtvovna ljubav”. *Danas ona može vrijediti kao pokušaj doživljavanja intelektualne svijesti; prvotno je ipak mogla biti prilagodba predodžbenog svijeta tadašnjih Izraelaca, gdje se ritualnom (životinjskom, itd.) žrtvom pokušalo umilostiviti božanstvo – nešto što sami Isus nije poučavao.

Druge teologije, koje težište polažu na to da je Isus svoja stajališta zastupao do smrti, nedovoljno objašnjavaju mistička iskustva i njihove psihičke popratne pojave kao što su stigme, neuzimanje hrane i.t.d; uspor. na pr. Thurston “Tjelesne popratne pojave mistike”, i Höcht “Od Franje do oca Pia i Therese Neumann” kao i sljedeće poglavlje.

Biolog Rupert Sheldrake, koji je zbog svojih cjelovitih umnih nazora između ostalog poznat i kod novih duhovnih pokreta, razvio je teoriju “morfogenetskog polja”. Kada su primati na jednom otoku razvili novu vještinu, na udaljenim otocima su primati iste vrste mogli bez vanjskog kontakta ubrzo razviti istu vještinu. Na to je moralo utjecati polje sila, koje međusobno povezuje životinje iste vrste. Kada se pisac Rupert Sheldrake upitao može li si predstaviti da je Isusov razvoj do raspeća odnosno uskrsnuća preko takvog polja prešao na čitavo čovječanstvo, nakon razmišljanja rekao je “Da; ali za to ne treba pretpostaviti morfogenesko već duhovno polje.”

Čak i to nije “dokaz o Bogu”, mnoge nove znanstvene struje daju međutim bolje mogužnosti približavanja tim teško razumljivim odnosima nego teologije, koje se ili dogmatski čvrsto drže starih nauka ili jednostavno zanemaruju teško razumljive stvari.

I kod raspeća se naziru sličnosti – ali ne i identitet – sa starim inicijacijskim ritualima. Križ odnosno stablo na kojeg vješaju čovjeka može se naći i na sjeveru – uspor. mitove o Odinu, koji je devet dana visio na stablu i tijekom toga doživio viša iskustva. U prapovijesti i u keltsko doba bio je rasprostranjen motiv groba kao mjesta posvete. Posebno je došao do izražaja u egipatskoj kulturi piramida. Piramide su poput keltskih humaka iskorištavane u kultne svrhe bez obzira na to jesu li stvarno bile grobovi – što nije dokazano, jer natpisi veoma malo govore. Ovim se nećemo detaljnije baviti, jer bi nam za osporavnje bio potreban uvid u veoma mnogo čimbenika. R. Steiner je uočio da se kod Krista u obnovljenom obliku spajaju obje duhovne razvojne struje, motiv križa i groba.

Uživljavanje u raspeće odnosno “ponoć duše”, “mističku smrt”, prolaza kroz napuštenost svega što je čovjeku moglo biti oslonac osjetili su svi poznati kršćanski mistici na ovaj ili onaj način. Sve to je u neku ruku slično vrhunskom doživljaju joge, pojavi nirvikalpa samadhi odnosno spoznaji praznine u “nirvani”. Kršćanska mistika je ipak pružala spoznaju da se u odnosno iza te praznine ipak “nešto” krije, naime Krist odnosno Bog. Aurobindo je pokazao da je i na indijskom putu moguće prelaženje nirvane u ono što se krije iza nje. U kršćanstvu može od prvog trenutka regioznog puta u svakom slučaju biti prisutno nešto od te punoće koja se nalazi iza svega, jer je prijemosnica Kristovo biće koje prožima zemlju.

Utisak teškog prolaska uz ponor se stvara kada se netko kao Aurobindo sučeljava sa snagama koje se bez pozadine pokušavaju povezati s Kristovim razvojem To ni u kojem slučaju nije nemoguće; podsjetit ćemo samo na slučaj hinduskog dječaka Sadhu Sundar Singha koji o kršćanstvu ništa nije znao, a ipak je kroz intenzivno nutarnje ispitivanje o Bogu odjednom spoznao Krista i o tome kasnije napisao knjigu. I kod ljudi, koji su prije računali s pojavom indijskih božanstava, je usljed hinduističkih, tantričkih vježbi do viđenja Krista. “Vjetar puše gdje želi”.

Pobuda R. Steinera da se u Kristu vidi sunčano biće, što je mnogim velikim mudracima bilo poznato već u predkršćansko doba, mogla bi biti teško iskoristiva za teologiju utemeljenu na kršćanstvu kao religijskoj zajednici, a ipak zanimljivija za druge kultove. Vidi poglavlje “U početku bijaše riječ…” u ovom tekstu i u dijelu 3 poglavlje “Stari zavjet i predkršćanske religije”.

Kasnije, prije 2000 godina, stupa na scenu utjelovljenje Krista na zemlji kao mjerilo u preokretu svjetskog razvoja s istovremenim preuzimanjem čovječanstva na sebe, u svoj život. Stari kultovi su djelomično degenerirani kao što je i kršćanstvo kasnije postalo površno. Istraživanje u tom pravcu bi svejedno bilo od značaja. Krist bi se pokazao kao nešto što ne odgovara pripisanoj mu ulozi jamstva moći odvojene religijske zajednice. Biće dakle, koje utjelovljuje obnovljenu ljudskost, “novi Adam” sa Golgote.

Ovdje se s teološkog vidika radi o oprostu grijeha (Iv. 1:29). Ono što stvarno možemo doživjeti je da “oprost” poput početne mogućnosti za stvarno izražavanje u životu treba “nasljednu djelatnost”. Stvarno se može doživjeti da kod prilagodbe za vođenje života kroz Kristovo posredovanje Boga taj život protječe organskije od prilagodbe na mehanički djelotvorne izjednačavajuće zakone sudbine ili karme. I Krist govori o obnavljanju “do zadnjeg novčića” ali ne kaže da se to mora događati kao i prije “oko za oko, zub za zub”. U središtu se nalazi nova zadaća čovjeka njegovim mogućnostima se obuhvaća i preobražava ono što je plodonosno za njega i njegovu okolinu Više se ne nagovještava svladavanje prošlosti kao samosvrhovitost ili motiv razvoja. Danas se može uočiti pomoć “odozgor” kod zajedničke igre različitih mogućnosti čovjeka.

Dok kod ove teme studija R. Steinera može ostaviti dojam da se Krist bavi samo ljudskom sudbinom i da pojedinac sam mora oblikovati svoju sudbinu, jasno je i upečatljivo iskustvo mnogih kršćana da Krist i kao individua može pomoći kod oblikovanja vlastite sudbine. Može ju dovesti do promjene umjesto do stopostotnog proživljavanja svega zanimljivoga – uzimajući naravno u obzir ostalo čovječanstvo oko dotičnog čovjeka. I snaga opraštanja među ljudima je veoma stvarno iskustvo koje spada u specifično kršćansku osobinu. Time se sa šarki skida vječno kruženje nasilja i reakcije na nasilje. Ne postoji međutim samo jedan nauk o oslobađanju od zemaljskih zapleta odnosno o neidentificiranju s istim – tu se mogu ustanoviti na pr. sličnosti s naucima budizma. Kod dubljih prilagodbi se naime radi o snazi koja omogućava da se zapleti na bilo koji način razrješe bez odustajanja iznutra; radi se istovremeno o posjedovanju snage da se kao “radnik u vinogradu” ostane “na svijetu” u najširem smislu.

Čovjek se i na ovoj zahtjevnoj razvini očigledno ne razlijeva kao kap u oceanu. Nije dovoljno opisano nenadanim napuštanje osobe koja isparava u tisuću dijelova uključno s psihičkim i mentalnim dijelovima kao što je primjerice u teozofskom području opisano “raspeće” i kao što je nešto slično iz šamanističkog područja opisao Castaneda bez spominjanja raspeća – a i to su stvarni doživljaji.

Stanica u cjelini, koja zadržava odgovornost za sve što pripada njezinom prirodnom skladu, i u ovom stadiju je bolji opis čovjeka, koji je “svoj križ preuzeo na sebe” i prijašnja nastojanja kojega se produbljuju povezana savladavanjem egzistencijalnoga u životu.

Kod svih težnji za oblikovanjem događaja i simbolike raspeća u duhovne svrhe današnjeg vremena ne bi se smjelo zaboraviti da se ovdje poklapa više toga:
- da je Isus morao proći kroz sve stadije čovjekova života, od rođenja do smrti, mijenjajući sve svojim novim stavom;
- raspeće koje je – neovisno od drugih starih značenja križa – jednostavno prepoznatljivo kao tadašnja svjetovna osuda i do kojega je u ovom slučaju došlo zbog očigledno izdajničke, protupravne i materijalističke prakse njegovih protivnika. Zbilo se kako se moralo zbiti i nije se moglo završiti drugačije, te se time ne može utemeljiti fetišizam križa. To je bila posljednja, pobunjena reakcija ukočenih, negativnih nesvjesnih snaga ondašnjeg vremena, dakle ponovno karikatura Isusove stvarne svijesti u preobražaju.
Blagotvorni učinak događaja nije u konačnici ovisio o tom nasilnom djelovanju protiv njega, a povezan je i s uskrsnućem. To je Božansko djelo.
- Križ kao simbol uključuje ondašnji kontekst, čak i kada kasnije općenito postaje simbolom požrtvovne ljubavi u smislu kojega se i danas može upotrebljavati – kao protutežu ravnodušnosti, mržnji i.t.d.
- Neutralnija slika nutarnjih procesa u Isusu s one strane vremensko uvjetovanog ozračja bile bi Isusove posljednje riječi na križu: “U tvoje ruke predajem duh svoj” kao i grob, koji za razliku od starijih predstava ne predstavlja poseban “stupanj” nego je sastvani dio raspeća. Smisao Isusove smrti ne nalazi se u smrti samoj nego u savladavanju smrtonosnih programa u čovjeku.

Iscrpna obrada “posljednjih stvari u Isusovu životu” u ovom članku povezana je s činjenicom da su te stvari duhovno prožete u manjoj mjeri od prijašnjih, za razumijevanje jednostavnijih događaja; i da su zbog toga nastale utoliko zamršenije teorije koje za svoje otpetljavanje i probijanje do neposrednijeg doživljavanja trebaju više pokušaja. Smrt naprotiv ne bi trebalo shvaćati kao najvažnije u Isusovu životu kako su to činili određeni teološki pravci koji su križ uzimali za centar svih stvari.

Tradicionalna teologija je prepoznala kao što su to uradili i Isusovi prvi apostoli poslije raspinjanja i uskrsnuća, da se više starozavjetnih tekstova do u pojedinosti mogu čitati kao aluzije na kasnije muke Kristove (pasije) i njen spasiteljski obrat (Luk.24:27; Psalam 22; Psalam 40:7 i dalje.; Psalam 69:22; Izaija 52:13-14 i 53; Zah.12:10 i 13:1; mudrost 2:10-20; i dr.) i u predanju o Isusovim godinama naukovanja je nađeno više podudarnosti s kasnijim raspinjanjem i uskrsnućem - koji su djelomice teško prepoznatljivi te upravo stoga se ne mogu jednostavno objasniti da ih nema kao kasnije dodavanje. Uostalom grčki filozof Platon koji je živio u vremenu prije Krista, je naslutio da će njegova idealna slika savršenog Pravednika na ovome svijetu okončati u raspinjanju (u Politeji II). Zapaženo je, da je ovaj događaj morao ostaviti izvanredan dojam i kod Rimljana (npr. Mk.15:38). Usprkos uočljivo velikom značenju ovog žrtvenog puta u biblijskoj sveukupnoj vezi neki kritički teolozi s time nisu mogli otpočeti nešto više. Još u ranom kršćanstvu išle su različite skupine onim koracima koje su ljudi iz njihovih redova doživjeli ili koje su osobno mogli shvatiti - što je vodilo k različitim težištima.

Pitanje:
Želim li moliti Boga* da mi pomogne pri traženju savlađivanja starih duševnih programa starosti, bolesti i smrti?

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

Pitanje praznoga groba, “odlaska u pakao ili raj”.

Možemo se pozabaviti i mnogim drugim pitanjima u svezi s raspećem. To je u prvom redu pitanje o praznu Isusovom grobu – Iv. 19, 38 – Iv. 20, 10. Već je spomenuto da se nije radilo o normalnom njegovanju žive osobe ljekovitim biljem. Nikodem je koristio i očigledne tvari za balzamiranje i mumificiranje. Na temelju nalaza o “uskrsnuću”, koje ćemo opisati u sljedećem poglavlju, pokazat će se da se za materijalistički neograničeno viđenje praktički isključuje jednostavno otmica tijela – s pokopom drugdje. Ostalo se može razabrati kod rada na manje korisnim pitanjima:

Tako bismo na pr. mogli ići za ptianjem što se obično događa s čovjekom kod ili nakon njegove smrti te postoje li pri tomu razlike. To se višestruko dogodilo na osnovi religijskih otkrivenja i predaja kao i na temelju filozofskih špekulacija, pomoću parapsiholoških istraživanja, humanističke i transpersonalne psihologije kao i kliničkih i individualnih iskustava. (Na pr. Elisabeth Kübler-Ross, ...)

Sve religije praktično polaze od toga da čovjek ne “nastavlja živjeti” samo u svojim nasljednicima i kroz kulturno djelovanje nego da nastavlja duhovno postojati kao individua. I kultovi predaka kod neciviliziranih naroda nisu usmjereni samo na “nastavak života” u nasljednicima nego u pravilu polaze od realnog nastavka duhovnog postojanja predaka, pa čak i od njihove moguće iskustvene prisutnosti u kutlnom ili u svjetovnom životu nasljednika. I tamo gdje su nastale predodžbe da čovjek može prijeći u drugi životni oblik – čak u stijene ili drugo – priznalo se pravilo daljeg postojanja u obliku duhovnog bića. Novije velike religije također naglašavaju nastavak postojanja; vide ga jasnije na višim razinama postojanja od tjelesne; djelomično govore o mogućnostima kontaktiranja između tih razina egzistencije ali i o njihovoj problematici. Za svjesan uspon u više sfere razvijene su djelomično dotjerane ceremonije, uspor. na pr. “Tibetansku knjigu mrtvih” kojom se bavio i C.G. Jung. U svezi s pitanjima kao što je ponovno utjelovljenje izvještavalo se o različitim iskustvima i predstavama.
Kršćani se s drugim religijama slažu u tome da nakon smrti slijedi nastavak života. U pojedinostima su već u ranom kršćanstvu postojala različita shvaćanja; na pr. o pitanju “preegzistencije” duše prije začeća, odnosno reinkarnacije… . Danas postoji nekoliko teologa koji više ne vjeruju u život nakon smrti odnosno “vječni život” kroz Krista*; prilagodili su se prirodoslovnom istraživanju, koji u biti potječe iz 19. stoljeća i već je zastarjelo. Do praktičnih doživljaja dovodi stalno pitanje ljudi „što se krije iza toga (iza vanjske površine svijeta)?"
*Život vječni u kršćanskom smislu kao obećanje „pravednicima" (na pr. Mt. 25:46) odn. onima koji slijede Isusa (na pr. Lk. 18:29-30) i vjeruju u njega (na pr. Iv. 3) nema nužno samo „onostrano" značenje. Iz onoga što je u nama s Kristom postalo slično „nebu" mijenja se i život u „budućem svijetu" koji se spominje na tim mjestima u Bibliji.

U području medicine ne postoje samo izvješća o narkotiziranim ili prividno mrtvim osobama koje su se povratile u život i izvijestile o svojim doživljajima u drugim područjima svijesti. Postoje i pojedina znanstvena saznanja o tome da u trenutku smrti uvijek dolazi do smanjenja težine u visini od ca. 21g. U antropozofiji i teozofiji govorilo bi se o odvajanju našega “ja” odnosno duhovnog “bića” i “astralnog odnosno emocionalnog tijela” te “nebeskog odnosno energetskog tijela” nakon kojega slijedi dalje povlačenje na emocionalnu odnosno mentalnu ravninu i u kauzalni svijet.

U medijima i na granici znanosti se izvještavalo da su samoubojice dulje vrijeme vezane za svoju zemaljsku okolinu. Njihova neugodna sjećanja se nisu ugasila onako kako su željeli.

Današnje znanje bi moglo u mnogo čemu pomoći da se tijekom života pozabavimo preostalim vrijednostima u vlastitoj duši, što je Biblija gotovo uvijek preporučavala. Onaj koji je živio pretežno destruktivno, sebično i pohlepno dobit će na osnovi tog tereta probleme i ljutiti će se na propušteno. Tko je umjesto toga obzirno postupao s bližnjima i naučio cijeniti stvaranje kao dio sebe samog te pomagati, doživjet će na osnovi ove svijetle osobine dobra iskustva.

Moglo bi se postaviti i pitanje na koji način se biće u čovjeku kod smrti bavi svojim različitim vještinama, iskustvima i supstancijama zacrtanim u različitim slojevima njegova bića uključivši i živo fizičko tijelo te što je u tom pogledu s razlikama. U literaturi postoje izvješća i o ovom pitanju, na pr. otac Roesermüller. Ukazuju na manje ili više izraženo “uzimanje” esencijalnog iz svih članova bića kao i na pokop koji se zbog spomenutog procesa ovisno o okolnostima preferira nasuprot kremiranju. Tamo je bilo govora i o neočekivano opaženom, nenadanom raspadanju supstancije u grobu.

Iz mnogih tisućljeća pa sve do danas postoje crkveno provjerena izvješća o “neraspadljivim mrtvacima”, na pr. Bernadette Soubirius u Lourdesu. Postoje i mnoga izvješća o “praznim grobovima”. U takvim slučajevima moglo se ustanoviti da su ti ljudi vodili posebno pobožan život.

Na početku se očito nije pomislilo na povezanost s praznim Isusovim grobom, ta misao se pojavila tek kasnije u ezoteričkoj šumi novina. Može se nabrojiti niz drugih čudnih događaja od kojih se svi ne mogu provjeriti, te ih se zbog toga ne bi smjelo paušalno obrađivati kao neozbiljne. Sigurno je da fizička materija u svakom slučaju skriva važne tajne. Istraživanja na području kemije i fizike dodatno narušavaju sliku navodno relativno nepromjenjivih atoma u tijelu. Ovo navodimo samo usput, jer je za detaljan prikaz potrebno posebno poglavlje.

Osim toga trebalo bi pomisliti i na apokrifne ranokršćanske spise koje crkve nisu obrađivale kao “heretičke” ali ih nisu smatrale stopostotno točnima te ih zbog toga nisu preuzele u Bibliju. Dio takozvanog “evanđelja po Nikodemu” opisuje “Isusov odlazak u pakao” nakon smrti te njegov utjecaj na bića koja tamo prolaze kroz – najvjerojatnije emocionalno – čišćenje. Nadalje se opisuje njegov susret s – vjerojatno višim i duhovno zamišljenim – likovima iz Starog zavjeta u Raju. S jedne strane su se ovakvi prikazi mogli pretpostaviti. Mogu međutim veoma dobro opisivati i stvarna, djelomično izravna odnosno simbolička viđenja.

Kao slika grob na Kristovu putu prikazuje posljednju preobrazbu već za života produhovljenog tijela Isusova s jedne strane i odgovarajućih događanja s duhovnim bićem odvojenim od tjelesne svijesti. Nagovještava se nastajanje ponovno cjelovitog “novog Adama”. Puno simbolike je također da su prema određenim predajama “Adam i Eva” navodno pokopani pod onim mjestom na Golgoti (“lubanja”).

Još nije iscrpljeno značenje izvješća u Iv. 20, 11-18, prema kojem Marija iz Magdale, nazvana Marija Magdalena, prva otkriva prazan grob i Krista prepoznaje u međustadiju*. Čini se da u duhovnom odnosu simbolizira ulogu Eve. - * “ne zadržavaj se sa mnom, jer još ne uziđoh Ocu.” Radi se dakle o razlici prema kasnijem ukazanju u uskrslom liku, kada Tomi na pr. izričito dozvoljava da ga se dotakne. Činilo se da je mrtvo tijelo na novi način oživjelo u duhu. Predaje međutim uopeće nisu suglasne sa špekulacijama o Isusu kao izliječenom ranjeniku. Njegov izgled se osjetno promijenio, a reakcije Marije Magdalene ni u kojem slučaju ne upućuju na to da je do tih promjena došlo zbog puno rana i krasta koje bi inače udarale u oči. Pa i oba su ekstrakta ljekovitog bilja, koje koristi Nikodem, u takvom sastavu bila posebno prikladna i uobičajena za balzamiranje mrtvih. Ono što se ovdje dogodilo ne pristaje u shemu smrti i života u klasičnom smislu, a niti u shemu već od prije poznatih graničnih iskustava između života i smrti. Tu je također značenje za budućnost, uspor. “otkrivenje sv. Ivana”.

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

Uskrsnuće.

Prazan grob i uskrsnuće Kristovo izlažu svijest mnogih ljudi maksimalnom izazovu – na pr. Iv. 20, 11- Iv. 21. Njihovo iskustvo da čovjek mora umrijeti i razumljiva tendencija potiskivanja neobjašnjivog kao i zastarjeli – u školama međutim još uobičajeni - , jednostrano materijalni načini razmišljanja o životu jesu neki od površnih razloga za to.

Usprkos tome upravo u redovima djelomično materijalno mislećih povijesno-kritičkih izalagača postoje glasovi koji tvrde da su izvješća o uskrsnuću prakršćanska svjedočanstva dokazana bolje od svih drugih izvješća o Isusovu životu; izvješća dakle koja dokazuju Kristovo ukazanje na različitim mjestima u ne uvijek jasno prepoznatljivom liku s nekim novim osobinama, a ipak biće vidljivo prostim okom.

Iz toga bi zapravo moralo slijediti postavljanje biblijskog prikaza koji pretpostavlja realan preobražaj u Isusovu životom produhovljenom i/ili posmrtnom “tijelu (takozvani “duhovi” su obično nevidljivi.) Neobična stanja svijesti mogu u redoslijedu ljudskog razvoja izgubiti odvojenost: “Odvajanje” je doslovno značenje riječi “grijeh”. Odvajanje je također bilo odvajanje čovjeka od Boga, svoga postanka. “Najdonji dio”, dakle tijelo, moglo se preuzeti u ostala područja Kristove biti. Uspor. prethodno poglavlje: “i grob bijaše prazan”.

“’Novi hram sagradit ću za 3 dana.’ Govorio je međutim o hramu svoga tijela”: Budući da se zbog manjka razlučivih osobina sve pokorava nutarnjosti, mogla bi nakon ulaska bića u druge ravnine odnosno u svoju nutarnjost (uspor. posljednje poglavlje) prihvatljiva za sve umrle slijediti obnova osobnih slojeva zajedno s fizičkim tijelom – bez “nesvjesnih” područja.

I po antropozofskom nazoru (R. Steiner) uskrsnuto tijelo Krista kao "novog Adama" - 1. Kor. 15:45-47 – je nanovo stvoreno i od tada je kod svih ljudi prisutna i ta mogućnost razvitka (tzv. fizičko "prividno tijelo"). U teozofskim (A. Bailey) krugovima uskrsnuće se također promatra kao realna obnova. Koliko god je teozofski pogled u pojedinostima djelomično netočan, kršćanski teolozi bi se morali u svakom slučaju zapitati zbog čega sami ne mogu razviti takve – eventualno pravilnije – prikaze koji bi udovoljavali današnjoj širokoj općoj naobrazbi. Oklijevanje mnogih teologa da uskrsnuće u bilo kojem obliku uzmu za ozbiljno danas ne zadovoljava kriterij dobre opće naobrazbe.

Ovdje još treba spomenuti da se “uskrslo mrtvo tijelo” kao sastavni dio bića ne može bez ustručavanja poistovijetiti s prividnim tijelom (mayavirupa) ezoteričke literature kojim se neki majstori navodno mogu napraviti vidljivim kao kroz haljinu. Zajedničko je u svakom slučaju da se ovdje pokazuje vlast duha nad materijom.
U tom kontekstu možemo promatrati i nejasno formulirane nauke o “svjetlosnom tijelu”. Kod toga se između ostaloga radi o onome što nastaje kada se viši slojevi čovječjeg bića odražavaju u fizičkome. Time se stvara most preko kojega čovjek bez odlaganja tijela može uroniti u realnosti iznad fizičkoga, što se na hebrejskom zove još i “merkabah”. Mnoge temelje ovakvim naukama dao je prof. J.J. Hurtak/SAD: “”Ključ enocha” i “Sinoptičko evanđelje”. Centar za jedinstvo Schweibenalb, CH-3855 Brienz. Razvio je organizacijski nejedinstven pokret koji “djelovanjem svjetla” u ovom prijelaznom vremenu želi na različite načine pomoći duhovnim snagama. Veliko je iskušenje za pomisli da će ova ili ona tehnika vježbi sama dovesti do želenih rezultata – do “uspona”. U stvarnosti duhovnom napretku uvijek pripada cjelovit razvoj na pr. karakterne zrelosti. Vidi i sljedeće poglavlje.

Prikazi reinkarnacije, t.j. ponovnog utjelovljenja duše u novom tijelu, koji se kod različitih religija mogu naći u ovom ili onom obliku, bili bi dublja, nepotpunija “oktava” novog uskrsnuća. Nauci o preegzistenciji duše prije začeća i o ponovnom utjelovljenju bili su prema Rufiniju rasprostranjeni i u ranom kršćanstvu. Zanimljivo je međutim da im se nije davala posebna težina. To se ne može pripisati samo okolnosti da su se ljudi jedno vrijeme više usredotočili na zemaljski život, - kao što to piše R. Steiner - ; pa ni eventualnim nastojanjima za vlašću pohlepnih papa da ljude naprave ovisnima kroz ograničenost jednog života kao što nagađaju drugi spiritualni autori. Ovdje se mogu naći još neke izražajne pojave. Najvažnije je učvršćenje motiva uskrsnuća u ljudima. Čak i kada bi se u praksi pojavilo kao glazba budućnosti, time reinkarnacija ne bi dobila osobinu procesa kojega je Krist u konačnici pretekao. Uskrsli Krist se nije morao ponovno utjeloviti da se ukaže ljudima. Kada mnoge – ne sve – kršćanske grupe kritiziraju nauke o reinkarnaciji, treba priznati da prikaz krutih “duhovno-mehaničkih” zakona o sudbini, smrti i reinkarnaciji kao samosvrhovitost ne odgovara onome što je proživio Krist. To međutim ne znači da reinkarnacije nikada nije bilo ili da je neće biti. Ne treba zanemarivati mnoge prijašnje i sadašnje takozvane “doživljaje reinkarnacije” – iako svi ne moraju počivati na stvarnoj reinkarnaciji nego često na određenim drugim čimbenicima. Jedino se u kršćanstvu pojavljuju – tamo gdje se pojavljuju – kao posebni slučajevi na pr. kod Ivana Krstitelja. Umjesto preuzimanja Ilijine funkcije – kao što se tumačilo u većini slučajeva – Isus je jednostavno rekao “ja jesam”. To je doduše uloga bića poslanog za posebnu pomoć ljudima, a ne prisilni krug uhvaćenih u kotač rođenja. Na području kršćanske mistike se nadalje naglašava veće značenje novih onostranih tečajeva čak i tamo gdje se reinkarnacija potvrđuje kao činjenica (na pr. kod Lorbera). Tijekom ljudskoga života danas se može naučiti strašno puno. Reinkarnacija u normalno oplemenjivanje/dalji razvoj, eventualno s novim zadaćama glede okoline, prema odgovarajućim iskustvima više ne mora – tamo gdje se pojavljuje – imati stari automatski karakter. Ti stari prikazi su mogli biti povod da nauci o reinkarnaciji sa stajališta kršćana postanu posebno sumnjivi; k tome Bog i Isus u naucima o reinkarnaciji drugačijeg izvora nisu uzimani u obzir. To ne znači da je objektivno dopustivo sve fenomene, o kojima svjedoče pretežno druge religije, unaprijed promatarati kao nerelevantne za kršćane. Tjelesno-duhovno-duševna narav čovjeka je u prvu ruku posvuda ista, te stoga svi mogu kroz prispodobe nešto i naučiti – bez padanja u izjednačavanje.

U poglavlju “Raspeće” već je bilo pisano o djelovanju mehaničkih prikaza karme i reinkarnacije.

Danas kod izrazitih ličnosti možemo štoviše ustvrditi da nakon odrastanja uopće nisu slične biološkim roditeljima. Ponekad izgledaju kao da su liku svoga sadašnjeg tijela dali pečat drugih odnosno ranijih kultura nego što je to stvarno slučaj. To bi moglo biti povezano s većim značenjem duhovno-duševnoga bića nasuprot svezama predaka i nasljeđa. R. Steiner misli na vezu s Kristovim djelovanjem.

Unatoč ovom fenomenu ne postoji povod za to da u Kristovu djelovanju vidimo jednostranu naglašenost duhovno-duševnoga nego dugotrajniji impuls za oplemenjivanje i novo usklađivanje obaju područja. Duh, duša i tijelo međusobno se moraju prožimati (što danas i nije posvuda slučaj). Upravo se put ka uskrsnuću ne može razumjeti ili slijediti samo kroz tzv. "bestjelesni" duhovni rad, nego će tjelesno postati i duhovno i duhovno tjelesno - on počinje tek s druge strane svih površnih intelektualnih raspoređivanja. Usporedi npr. Luk. 24:36-43.
Ideologija utapanja množine naroda i.t.d. u jedinstvenom čovječanstvu ovome impulsu je strana kao i ideologia više vrijedne rase koja diskriminira sve ostale. Postoje dijelovi i cjelina što može zvučati razumljivo samo po sebi. Danas međutim ništa nije razumljivo samo po sebi, sve se mora svjesno izraditi.

Kristov moto je “Vidi, obnavljam sve stvari”. Čak i kada se u konačnici obraća srži individualnosti u kojoj čovjek nije “nit Židov niti Grk…” već samo čovjek, ne misli pri tome na puku jedinstvenu ljudsku nadsvijest nego na misao koju Bog promišlja odnosno ostvaruje kroz individualnog čovjeka. Iz individualnosti čovjek može stvoriti nove zajednice, koje ne potječu iz starih obiteljski odnosno plemenskih veza. Pod novim odnosima iz duha mogu to biti i “stare” veze koje su od starih nesvjesnih prisila postale slobodno sklopljenim vezama.

U svezi s napomenama o djelovanju čovječanstva kroz polja moći, koje su bile spomenute u poglavlju o raspeću, treba razmisliti da su svi koraci kojima je prošao Krist u svojoj ukupnosti istovremeno “ovdje”. Čak i kada se u tome sadržavaju Kristovi koraci, nakon pojave impulsa uskrsnuća je “uživljavanje u raspeće” nešto drugo. Nije očito da fizička smrt i kod najozbiljnijeg uživljavanja mora nastupiti prije nego “moć uskrsnuća” počne djelovati. Mistička iskustva potvrđuju da se moć uskrsnuća može doživjeti poput suvremene privlačne sile koja se nalazi iza svih najjednostavnijih koraka. R. Steiner je na drugoj osnovi smatrao da uskrsnuće danas djeluje kao cjelina; dodavali su se novi nalazi poput “eterizacije krvi”.
Danas igra ulogu i ono što su „sljedbenici Isusa Krista" razvili zajedno s njime.

U tom je kontekstu zanimljivo da postoje nova nastojanja koja poput Krista ne dijele opću pretpostavku očite, prisilne smrtnosti tijela.

Indijski filozof i jogi Aurobindo djelovao je nakon prolaska kroz iskustvo nirvane u srodnom pravcu i pokušao “supramentalne, t.j. nadmentalne snage spustiti do zemaljskog života”. Njegova duhovna suputnica, “majka” Mira Alfassa mogla je time prodrijeti u slojeve fizičkog tijela pune sjećanja, koji imaju posla sa starim programima smrti. Ovo je istovremeno doživljavala kao “rad na tijelu čovječanstva”.

Na drugi način govorio je Rudolf Steiner o novostvorenim višim dijelovima bića odnosno “tijelima” u područjima iznad razuma, koja omogućavaju da se starije emocionalne, eteričke životne snage i područja fizičkog bića preoblikuju jedni za drugim. Nabraja više dijelove bića: “duh sam, životni duh, duhovni čovjek”. Kod njega se dobiva utisak da će se ovo proročanstvo obistiniti tek nakon jednog duljeg vremenskog perioda. Usporedba sa suvremenim razvojem ipak pokazuje da to u načelu može već i sada biti relevantno.

U ezoteričkom budizmu ta su se viša “tijela” nagovještavala barem kao mogućnost za Budinu bit – “dharmakaya, sambhogyakaya, nirmanakaya”. Kod ovih različitih pravaca nema doduše jasnih jedinstvenih ciljeva, metoda ili rezultata. Jasno je međutim da se različiti ljudi neovisno jedni o drugima odazivaju na slična područja rada, koja zbog toga realnije ocjenjujemo.

Ovdje ćemo dodati još jedno iskustvo iz našeg stoljeća: Carl Welkisch, “U duhovnoj vatri Boga”. Uz potvrdu vizija je kao tjelesno neobično senzibilan mistik osjećao da Bog sada kroz njega može preobraziti i tjelesnu materiju. Često kao “sanjare” odbijamo ljude s izvanrednim “odozgo podarenim zadaćama” unatoč kompliciranoj Božjoj podjeli zadaća misle da su jedini. Tko je upoznat s vrstom mističkih doživljaja može spoznati da ti doživljaji unatoč mogućim subjektivnim potezima imaju realno značenje. To svakako vrijedi i za Welkischa.

Specijalne nove duhovno-terapeutske grupe besmrtnost propovijedaju posebno u Americi. Pokušavaju se odstraniti “predstavljanja smrtnosti”, a tehnikama disanja kao na pr. “rebirthing” – za obradu rodiljne traume - , zdravom prehranom i dr. se želi doprinijeti produljenju života punog pozitivne energije. Iako se u tim krugovima Krist pojavaljuje tek na rubu, i tamo su poznati kršćani kao na pr. mormonka Annalee Skarin, koje je pisalo o vlastitim iskustvima glede dematerijalizacije i rematerijalizacije tijela u pozadini svoje povezanosti s Bogom.

Drugi na medicinskom području istražuju hormonalne metode pomlađivanja. U takvom razvoju se mogu naći sadržajni motivi. Ne smijemo ih paušalno osumnjičiti za umišljenost.

Svakako treba razmisliti da se ovdje u Kristovu smislu radi o cjelokupnom ljudskom biću, a ne o nekom kultu tjelesnosti koji fizički život promatra kao naveću i izoliranu vrijednost. Ne upušta se u izolirano oživljavanje stanice nego u združeno ozdravljenje tijela – organa, stanica i.t.d – i duhovnih područja čovjeka. Kristu je također važna sloboda života, a ne prisila na život. Sve ovo se ne bi smjelo paušalno podrediti takvim nastojanjima. Moramo ih međutim spomenuti kao moguće izvore opasnosti kod tog teškog hodanja uz ponor.

Čini se da moć uskrisnuća oživljena s Kristom, koji ju je vidljivo i u potpunosti ostvario, predstavlja stvaran “ferment” harmoničkog razvoja u tom pravcu. Još se nije otvorilo mnogo toga što nam je usadio kao klicu. Zbog toga je svrhovito u tome se pozvati na njega.

Uskrsnuće” u tom slučaju nije samo duhovno iskustvo. Može obnoviti sve živo, za što je manje poznata grupa novog otkrivenja po imenu “Svjetlosni centar Betanija” u CH-Sigriswilu, u svom časopisu “Vjesnik svjetla” skovala pojam “život u uskrsnuću”. Nakon “uskog prolaza” kroz križ dolazi obilje. Isus je naglašavao da njegov put postaje jasan samo kroz djelovanje. Napredak na osobnom putu “Kristovih nasljednika” samih može u načelu razjasniti taj dalekosežni korak. Kao što smo vidjeli, taj put nema uvijek isti oblik, ne uspinje se uvijek na isti način i ne završava se jednim jedinim vrhuncem nego se u nama pokazuje kao Božja postava ogromne zgrade kod koje se svaki kamen nadovezuje na prethodni. Kamenje su vještine u čovjekovom postojanju, koje traju dulje od njegove izvana sagrađene zgrade. Isus obećava čovjeku da kao što je prema otkrivenjima različitih Svetih pisama prvi čovjek stvoren u svoj svojoj potpunosti, tako će i on nakon prolaza kroz slobodne igre odnosno drame svijeta nepotpunosti polako ponovno “postati potpun kao i Otac na nebu”. To ne vrijedi samo za najjednostavnije korake na putu nego i za korak uskrsnuća – nije postavio granice i mjerilom proglasio dotičnu ljudsku sposobnost shvaćanja. On sam postavlja nova mjerila, uspor. riječi “Ja sam…” u evanđeljima: “Ja sam kruh života”, “Ja sam svjetlo svijeta…”; “Ja sam vrata”; “Ja sam dobri pastir” i “Ja sam uskrsnuće i život”, tko vjeruje “ima život vječni” t.j. ne nakon općeg “Sudnjeg dana”, kao što to tvrde odrećeni crkveni krugovi; “Ja sam put, istina i život”; “Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar … vi ste loze…”; “… ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu”. Krist je pravi JA u čovjeku, kojega treba razlikovati od egoističkog svakodnevnog ja.

U židovskoj vjeri postojali su uskrsnuće ili oživljavanje, no samo na kraju vremena. U tradicionalnoj kršćanskoj teologiji uskrsnuće se gledalo kao nova mogućnost kroz vjeru u Isusa - a da se ipak, neovisno o Posljednjoj večeri . nije radilo na njegovom shvaćanju. Unutar modernih, kritičkih razmišljanja se to može gledati kao napredak - nasuprot više materijalističkom pravcu teologije koji je sve ono što je teško zamisliti jednostavno objašnjavao da ne postoji -, da se uskrsnuće kao "metafora" = opet objasni u jednom prenesenom, alegoričnom smislu. (Hans Kessler, Zbornik "Uskrsnuće mrtvih"). Neki možda trebaju takvo približavanje onome što je teško zamislivo; ali ne bezuvjetno oni koji su u stanju da izravno vjeruju u uskrsnuće kao unutarnju i vanjsku stvarnost. Ova vjera prostih kršćana odgovara u nečemu više današnjem stanju istraživanja i spoznaje mnogih područja kako je objašnjeno u našim analizama. Tko sve vidi samo "metaforički", kod njega se to odražava, po našim ispitivanjima, više samo u smislu duševne izgradnje; iscjeliteljski učinak koji i danas može dosezati do u nutrinu našeg fizičkog tijela, može se tako barem usporiti, odnosno smanjiti.

Uz ovo na njemačkoj i engleskoj stranici dolazi izvod iz Evanđelja po Ivanu 20: Dva ukazanja uskrsnuloga.

Pitanje:
Pokušavam li s Bogom dokučiti kako snaga uskrsnuća danas može biti strašna?

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

Uzašašće”.

Prethodna napomena: U engleskom jeziku su pojmovi “uzašašće” i “uspon” identični: ascension. “Uspon” je , kako tu riječ upotrebljavaju suvremene duhovne struje odnosno “djelatnici svjetla”, svakako povezan s poglavljem o uskrsnuću; vidi tamo.

Kako Isus Krist neposredno prije početka svoga djelovanja 40 dana povlači u pustinju, tako i svoje poslanje na zemlji završava 40 dana nakon uskrsa tijekom kojih se ljudima ukazuje na različito udaljenim mjestima.

Nakon posljednje večere i govora “izvede ih do Betanije, podiže ruke pa ih blagoslovi. I dok ih blagoslivljaše, rasta se od njih i uznesen bi na nebo” – Luk. 24, Marko 16. “… bi uzdignut njima naočigled i oblak ga otme njihovim očima… Dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći i rekoše im ‘…Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.’ " (Djela apostolska 1). Očito su apostoli veoma jasno razlikovali između onih 40 dana kada se Isus nenadano pojavljivao među njima i ponovno nestajao te vremena nakon toga, kada su se ćutili združeni u njegovu duhu bez njegove osobne prisutnosti.

Krist je nagovijestio da ide ocu. Tek su nakon uzašašća govorili da “sjedi zdesna Ocu”, dakle s Bogom na ravnini izvan “onoga svijeta” dostupnog čovjeku. Ovdje se ukazuje točka, kod koje Isus djeluje univerzalno s Bogom. Bog je: “Ja sam koji jesam”; on je svemoguć, a istovremeno oslobađa; živo ishodište svih snaga i bića pa i za sebe; on je izvan prostora i sveprisutan; on je vječan i stvarnost skrivena u svakom vremenu. To ne znači da se Krist rasplinuo u ništa, on je štoviše svuda. U životu se moglo iskusiti i onu prijemosnicu između čovjeka i Boga kroz prilagođavanje Kristu – “Molite Ocu u moje ime” (Iv. 15, 16). Neovisno o dotičnim predstavama događaja prije 2000 godina radi se o realnosti posebne vrste.

Dvanaestorica su bila svjesna samo svoje veličine kao apostoli koji na zemlji zastupaju Krista. Krist se dakle jače pojavljuje u njima i preko njih. Bilo bi posve nekorektno ocjenjivati samo vanjštinu toga stanja kao da se ništa više nije zbivalo bez učitelja, te da su stvar morali sami prenositi dalje. Ako se u to uključi moguća samostalna uloga uzašašća, možemo je opisati kao sveukupnost Kristova djelovanja. Slika toga bio bi hologram, kod kojega svaki isječak opet sadržava cijelu sliku. Sporedna napomena: Ovom usporedbom ne želimo ciljati na onaj holografski nazor o svijetu, prema kojem je čovjek istovjetan Bogu te se stoga ne mora truditi da mu postane istovjetan – što je u biti srodno s predstavom spasenja koja zaboravlja da se do spasenja poput klice može doći tek individualnom odlukom i slijeđenjem.

Uz vlastite ljudske odnose sadrži i odnose do Krista. U osnovi bi se upravo uzašašćem kao impuls za dvanaestoricu i u konačnici za sve trebalo zapečatiti ono što se tijekom Isusova života postavljalao kao mogućnost tako se u poglavlju o krštenju na rijeci Jordan ukazivalo na mogućnost oblikovanja Krista u čovjeku. To znači da ono što je Krist donio odnosno oblikovao ime proširenu osobinu nasuprot učinka na čovječanstvo koji je proizvod nekog čovjeka. Učvršćeno je u Bogu, a ne samo u “morfogenetskom” polju – vidi poglavlje “Raspeće”. Drugačije izražavanje takvog zbližavanja bilo bi da “Bog time sve vuče prema sebi”.

Pavao je danas često poznat zbog posvemašnje tradicije. Njegovi vizionarski doživljaji mogu se prepoznati kao istiniti bez obzira na to da su u nekim jednostranim izlaganjima bili precjenjivani. Tako je na svoj način mogao spoznati da značenje Krista proizlazi iz uloge za Židove, da su upravo Židovi bili odabrani da univerzalnom Kristu postanu ishodište njegova doprinosa za ljude. Sve ovo dolazi do izražaja i u evanđelju po Ivanu i.t.d. To je razumljivo bilo jedno od prvih razmimoilaženja među učenicima.

Crkvene izjave teže k poistovjećivanju crkve i “tijela Kristova” iako se u širem smislu u to konačno ubraja i preostalo čovječanstvo. Antropozofske izjave čovječanstvo jasno promatraju kao tijelo Kristovo. I teozofski pravci, koji nisu rasli isključivo na kršćanskim temeljima, također opažaju značenje Krista za cijelo čovječanstvo čak i kada ga isključivo vide u ulozi učitelja.

Suvremene kršćanske grupe novog otkrivenja, posebno “Univerzalni život”, danas vide ulogu Krista i za neljudska živa bića – pa sve do posljedice da se dalja sudbina svijeta uskraćuje vladavini ljudi. Ali oni koji u prvom redu nisu dio prblema nego rješenja sigurno će imati ulogu koja je spomenuta u besjedi na gori.

Kad netko nešto istinski čini “u Kristu”, učinio je to za Krista i prema tome za svijet.

Tko se pak istinski želi povezati s Kristom i njegovim pravcem kojeg ljudi ne mogu svojevoljno promijeniti, to jednostavno ne bi bio u stanju zbog mnoštva teorija, načina izražavanja i djela koja su u crkvi bila stoljećima posve uobičajena. Krist se prema svjedočenju mistike ne može svjesno ili nesvjesno “pretočiti” u njemu suprotstavljene težnje.

Crkve si mogu iz svoje terminologije same protumačiti odakle su – većinom u službi svjetovnih sila – crpile snagu za rat, protjerivanje i mržnju. Prema općenito poznatim iskustvima duhovnih krugova upravo svjetlo može uzbuniti “sjene”. Kršćanske zahtjeve izvrgava poruzi nastojanje da se postane oruđem sjena – kao što se često događalo u prošlosti – a ne pridonese radu na tim sjenama.
U novim se svjedočanstvima, na pr. u zaključnom dokumentu europske ekumenske skupštine “Mir u pravednosti za cjelovito stvaranje” 1989, može prepoznati pokušaj nadoknađivanja. Prijevod se može dobiti kod EKD Hannover.

I “uzašašće” može dobiti stvaran značaj u okviru Kristova nasljeđa. Rosenkreuzovci su na pr. u slikama i snovima doživljavali da se na njih s nebesa spušta oblak. Jednokratno ili čak i višekratno doživljavanje takve vrste u svakom slučaju ne znači da je taj čovjek u životu takav korak u potpunosti ostvario, kao i kod drugih koraka jednostavno znači da je ta kvaliteta u njemu jače počela djelovati.

Uzašašće”, kojemu je pretpostavljeno dublje uživljavanje u duhovni razvitak, ne smije se pobrkati s “otmicama pomoću NLO-a (neidentificirani leteći objekt). Kod starijih predajom sačuvanih vrsta “odlaženja” biblijskih proroka to, uzevši u obzir druge duhovne mogućnosti, nije previše vjerojatno (vidi u poglavlju “Uskrsnuće”). S obzirom na obilje međunarodno pregledanih materiala o NLO-ima ne želimo osporavati da “NLO-i” postoje kao način pojavljivanja djelomično izvanzemaljskih astronauta*; i da se može polaziti od toga da se neke priče iz prošlosti odnose na srodne pojave kako pozitivne tako i negativne vrste; i da bi i u budućnosti mogle imati određenu ulogu Pokušaj određenih krugova da se svaki spiritualni crteži krugova na stijenama poistovjete sa svemirskim brodovima ipak je potpuno pretjeran i izvire iz jednostrano prema našoj tehničko-materijalističkoj civilizaciji orijentirane sposobnosti prikazivanja. Čak i ako je čovječanstvu potrebna božja pomoć različite vrste, spasonosni prodor mora u konačnici izvršiti samo. Ljudi na zemlji mogu preživjeti kroz napredak u životu, djelima i svijesti te u tome naći i ispuniti svoju zadaću. Urastanje u dalja područja svijesti ne može nadomjestiti niti vlastito vanjsko postignuće. Ona težnja koja je na pr. dovela do svemirkog broda Challenger i njegove upozoravajuće nesreće djelomično se pojavljuje kao vanjski, preusmjeravajući otisak stvarno potrebnoga.
*
Napomena: o tome se od strane crkve više puta odgovarajuće izjasnio, primjerice teolog Msgr. Corrado Balducci (Vatikan). Inače se u tome od strane crkve naslućivao često samo psihički, odnosno sociološki fenomen. Ipak je u službenim novinama Vatikana "Osservatore Romano" u svibnju 2008. stajalo: "Svemir se sastoji iz milijardi galaksija od kojih je svaka sastavljena od sto milijardi zvijezda. Kako se može isključiti da se život razvio i negdje drugdje? Mi ne možemo postaviti granice stvarateljskoj slobodi Božjoj. Ako s Franjom Asiškim stvorenja na Zemlji gledamo kao braću i sestre, zašto ne bismo onda govorili i o izvanzemaljskom bratu? Možda druga inteligentna bića još uvijek žive u potpunoj harmoniji s našim stvarateljem." 

Time naravno ne želimo prijeći preko toga da su nam također potrebni tehnički radovi primjerice za zamjenu po život opasne atomske energije, nekih drugih vrsta elektromagnetskog zračenja, genetičke tehnike i drugih tehnologija. Ovo se može dogoditi jedino preko jednog drugog duha. Ako se spomenuto urastanje u obuhvatniju svijest dogaća u Kristovu smislu, to bi dakako trebao biti organski rast, a ne opet neka tehnička manipulacija. “Spas” se ne može iznuditi niti jednom duhovnom “tehnikom”. Različite vježbe se u konačnici napuštaju kada ispune svoju ulogu; na kraju se broji samo ono što je postalo svoje. Boga je posve nemoguće pasivno i djelomočno podsvjesno “konzumirati” pomoću današnjih problematičnih elektronskih “mozgova” – u stvarnosti: naprava za manipulaciju mozga.

Krist je sačuvan predajom u svojoj posebnoj ulozi na zemlji; treba međutim zamisliti i manifestacije na drugim razinama i područjima svemira: “The Urantia Book”/SAD; ovdje u svakom slučaju nećemo ispitivati njenu nezamjenjivu ulogu na veoma gustoj fizičkoj zemlji. Vidi još i knjige “Analekta” 1 i 2. “Analektu” možete iz pričuve dobiti kod: mag. Alois thurner, Staudach 103, A-8230 Hartberg, Austrija.

Teolozi su doček Isusa u "oblaku" zajednički sagledali sa starozavjetnim odlomcima (2.Mojsije 13:21 i 40:34). Oni su radost apostola nakon toga preradili na znatno doživljeni novi način nazočnosti Isusa, jedni kao nešto krajnje stvarno a neki kao nešto subjektivno.

Uz ovo na njemačkoj i engleskoj stranici dolazi isječak iz evanđelja po Luki 24 s napomenama: Uzašašće.

Pitanje:
Je li za mene sadašnje ili dolazeće značenje Uznesenja pitanje koje me pokreće u ophođenju s Bogom?

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

Prvi Duhovi.

Isus je prije raspeća nagovijestio da će njegovim odlaskom Ocu Duh Sveti, “Branitelj”, “Duh Istine” izlaziti od Oca – Iv. 14,15,16.

Približno deset dana nakon uzašašća u Jeruzalemu se na molitvi sastala prvotna zajednica. “I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima…” - Djela apostolska 2. Takvim riječima onaj koga nema opisuje uobičajenu ispunjenost nakon molitve. Odobravanja toga nalazimo prije u praksi zajednica Duhova i kvekera. Kao izvana vidljiv fenomen Duhovi se nadovezuju na ono što je ovdje napisano u poglavlju o uzašašću – širenje Kristova djelovanja na Dvanaestoricu i njihovo okružje. Na putu “poslanja” Duha Istine ponovno se nagovještava nešto od zajedničkog djelovanja Boga i Krista. U tom se pogledu prvi Duhovi mogu promatrati kao prvi znak započetog “povratka Kristova” ili barem približavanja. I s ovog vidika možemo očekivati da je u ovom proročanstvu sadržan “povratak Kristov” zamišljen drugačije nego drugo utjelovljenje u čovjeku.

Napomena: “Branitelj” odnosno “Duh Istine” se u strogom smislu ne smije poistovijetiti s “Duhom Svetim”, vidi: “Sofija”.

- “Duh Istine” ukazuje se kao dio Krista samoga koji podsjeća na zajedništvo s njim i njegove riječi, i Dvanaestorici omogućava nastavljanje njegova djelovanja na zemlji. Obrađivanje relgijskih i filozofskih pitanja u smislu povijesti literarne recepcije i mentalnog zaključivanja otada više u biti nije ozbiljno. O tome je puno toga napisano. Ovdje su i u ljudima na djelu drugi čimbenici, a u ovom spisu upravo njih nastojimo napipati.

Nasljeđe Boga stvoritelja, oca u čovjeku, ukoliko je “…rođen od Boga” – ev. po Ivanu 1 – se u Isusovu životu općenito svjesno produbljuje; a od Duhova se Kristovo nasljeđe učvršćuje uz one koji su prihvaćajući ga ostali na zemlji.

- Duh Sveti kao “ženska, majčinska” duhovno-inteligentna božanska osobina i energija se na različitim razinama i u različitim pojavnim oblicima može naći i prije Isusuvog zemaljskog života izvan čovjeka i u njegovom inspirirajućem djelovanju na čovjeka.

Postoji šest poziva na “nebesku manu” (Izlazak, Deuteronimij, Brojevi, Psalmi, Nehemija, Jošua, Ivan, Poslanica Hebrejima, Otkrivenje).

Nije međutim potupuno pogrešno pojmove “Duh Istine” i “Duh Sveti” poistovjećivati s obzirom na praktična iskustva kao što se to često zbiva. Sve češća je pojava da Božje snage djeluju zajedno i u konačnici kao cjelina; kao i čovjek koji je prvotno “stvoren na sliku Božju”, i koji može doživjeti diferencijaciju svijesti te nakon toga ponovnu integraciju svoga bića.

Time će se zajednički život čovječanstva i zemlje istinski pojaviti na danas jedva ustanovljiv način kao što se to odmah vidi u svezi s apokalipsom sv. Ivana; bez primisli da se budućnost može neprestano prilagođavati današnjim mogućnostima predstavljanja.

Duh Sveti” nije jednostavno duh ili dah života, životna snaga. Slijeđenje njegova prividno stupnjevitog pojavljivanja na Kristovu putu može poslužiti svrsi. Spominje se u svezi s Marijinim začećem, dakle barem u smislu djelovanja koje se tiče jednog jedinog događaja.

Može ga se naći na onom mjestu gdje osobno prisutan Krist u uskrslom tijelu “dahne” u učenike i kaže “Primite Duha Svetoga” (Iv. 20, 22) – koji dakle ovdje djeluje kroz njega. Pročišćavanje njihove sposobnosti zapažanja odnosno u dubljem smislu njihove savjesti može se promatrati kao preduvijet odgovornosti koja im se prenosi odnosno razjašnjava: “opraštati grijehe ili ne (činiti ništa)”. Ta savjest, koju i mistici poput J. Lorbera promatraju kao djelovanje Duha Svetoga, nije ona mješavina biografski obilježenih strahova koju često pogrešno brkamo sa savjesti i iza koje se ponekad ipak skriva komadić prave savjesti. Savjest u čistom smislu je svjesno unutarnje vođenje pojedinog čovjeka.

U prvom doživljaju Duhova Duh Sveti više ne djeluje osobno, izravno “kozmički” već na višestruk način sukladno različitim mogućnostima preobrazbe onih koji su njime prožeti ili sukladno različitim preduvjetima pozvanih odnosno svijeta – precizno pogađanje bolnih točaka, njihovo otklanjanje pomoću bezuvjetnog sagledavanja i sve bolje prepoznavanje bitnih razlika i istina značajke su svijesti s kojom se sudara Duh Sveti. Tamo gdje se manje radi o otklanjanju nejasnoga, ista snaga je kreativna, stvara zajednicu, upotpunjuje – dakle vodi Bogu.

I 19. stoljeće sa svojim različitim pokretima buđenja i novog otkrivenja kao i 20. stoljeće može uz točnije promatranje prepoznati nove zamahe Duha Svetoga i njegova posljedična djelovanja. Zapravo se nagoviještava da kršćanski impulsi i Duh Sveti izdaleka mogu stvoriti prijelaze na ono područje s kojim se bavi apokalipsa po Ivanu većinom se obraćajući razvoju.

U ovim dijelovima Djela apostolskih s učenicima su “u molitvi sjedinjeni” Marija i druge žene odnosno učenice. Ovdje se uloga žene – u govoru ili kao kod Pavla “u šutnji” – iz različitih razloga nije mogla zamijeniti. Utjecaje su radije primale prema osjećanju pa su ih stoga sigurno mogle verbalno ili neverbalno unijeti u krug. I danas na svim skupovima duhovne prirode mogu bez razlike sudjelovati ne samo muškarci nego i žene. Priredba može uz pretpostavku unutarnjeg sudjelovanja pri događaju teći na inspirirajući i prijateljski način tamo gdje se ne radi o muškom šepirenju. U antropozofskim i rosenkreuzovskim krugovima Mariju, majku Isusovu, se promatra kao istinski izvor kroz kojega je Duh Sveti mogao djelovati na učenike.

Ovdje nailazimo na tajnu “Sofije”, “mudrosti” Starog zavjeta, ženskog izražavanja Božje snage. Na području istočnih pravoslavnih crkava Mariju se višestruko poistovjećuje sa Sofijom. Sofiolog i vizionar Solovjev doživio ju je – kao što to pretpostavlja Krist – poput bitnosti koja se u svojoj kozmičkoj veličini najavljuje tek u naše vrijeme (kao što to opet pretpostavlja Krist, na pr. Steinerov “eterički povratak Krista” oko 1909. godine ili sl.) “Kozmički Krist” i Sofija kao nebeska majka u velikom se mistički mogu doživjeti poput Isusa i Marije u malom. Vidi i Hildegunde Wöller “Jedan Kristov san” ("Ein Traum von Christus"). Kontekst bi se mogao izraziti i ovako: „majčinski" aspekt Boga pomaže rastu stvaranja prema Stvoritelju kao što Stvoritelj pristupa svojem stvaranju.

Feminističke teologinje su ukazivale na to da se u ondašnjem jeziku Duh Sveti u biti zvao “sveti ženski duh”. Marija odnosno Sofija mogle bi se eventualno točnije promatrati kao oblik izražavanja u kojega utječe Duh Sveti i uzima njegov lik kao na pr. u simbolu goluba.

I u različitim nastojanjima feminističkih pokreta na zapadu i istoku se mogu naći “sličnosti sa Sofijom”, uspor. dr. Susanne Schaup u zapisniku evangeličke akademije Bad Boll sa sjednice “New Age 3: Sophia”. I “sličnosti s Kristom” se ne mogu naći samo u novim svjetskim kršćanskim težnjama s projektima kao “univerzalni život” ili u težnjama za obnovu crkve nego i u drugim, svjetovnim pokretima. Komentar Novoga zavjeta: “Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha” (Iv. 3).

Ono što dolazi u svakom slučaju ima muško-ženski karakter, nije više patrijarhalno a niti matrijarhalno.

Dok se nešto od Kristova djelovanja nalazi u svakom čovjeku, kao što je to objašnjeno u prethodnim poglavljima, može se iznova ojačati pomoću vanjskog Krista i Duhom Svetim te njegovim riječima, ali ne samo njima.

Vitezovi sv. grala na drugačiji su način polazili od toga da je prije 2000 godina od Isusova djelovanja na zemlji ostalo nešto što ljudi mogu potražiti i pronaći, t.j. “gral”. Prema toj legendi je nešto Isusove krvi, koja je s križa kapala na zemlju, palo u jednu posudu. Josip iz Arimateje i njegovi pratitelji su tu posudu odnijeli u Francusku ili Englesku te su se za molitvu i dobivanje inspiracija uvijek sakupljali oko tog “čudesnog grala”. Uspor. na pr. de Boron “Povijest Svetoga grala”, napisano oko 1200. godine. Iako temelj legende može biti vanjska stvarnost, pada u oči da zlatna zdjelica grala sa svojim peharom iznad, zadebljanjem u sredini i proširenjem odnosno otvorom prema dolje simbolizira čovjeka*; čovjeka koji se iz svoje sredine odnosno srca prema gore otvara Duhu Svetome, a prema dolje za spas svijeta; “spašenog čovjeka” na kojega “čeka stvorenje” (Poslanica Rimljanima 8, 18-28). Općenito ju možemo promatrati i kao simbol zemlje otvorene Bogu. Oko ove struje grupirali su se od svijeta djelomično napušteni Katari, čitaj: heretici, i albigenzeri, viteški pjevači, trubaduri. Papinska vlast je kao navodne heretike (nevjernike) istrijebila više milijuna takvih ezoteričkih kršćana. Dublje značenje grala još nije iscrpljeno u drugoj legendi prema kojoj su gral navodni fizički nasljednici Isusa u kraljevskim naraštajima.

Iv. 4: „... Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu… Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.” Institucije bi ovo samosvjesno, slobodno držanje pravaca duševnog kršćanstva mogle svladati samo kada bi imale hrabrost da se obnove na osnovi slobodnoga kršćanskog čovjeka. Budući su takvi pravci duhovnog kršćanstva decimirani u tolikoj mjeri da se i njihov sadržaj teško može rekonstruirati, Crkva je na kraju sama otkopala supstanciju vlastite duhovne tradicije koju danas polagano prepoznaje kao vakuum. Nakon što su taj vakuum pokušale ispuniti mnoge, djelomično posve sumnjive ponude iz drugih kultura, crkve se trude potražiti isčezlu kršćansku duhovnu praksu.

Poznati opat Joachim di Fiore (oko 1100) govorio je o vremenu oca – vremenu zakonske religije Staroga zavjeta - , kao i vremenu Sina s crkvenim posredovanjem, i prorokovao treće “vrijeme Duha Svetoga” naslov knjige Turmverlag - , gdje se u čovjeku samom razvija njegova individualna veza s Bogom. Elementi su ovog proročanstva važnost kojeg možemo više ili manje prepoznati, izravno ili neizravno prodrli u različite težnje, od Luthera preko Marxa – do Hitlera, gdje su bile krivo shvaćenje odnosno zloporabljene. I ova iskrivljavanja većinom imaju sadržajnu prasliku.

Ovdje smatramo potrebnom napomenu o razlikovanju između spiritualnosti Duha Svetoga i spiritističke prakse. “Obuzetost Duhom Svetim”, u idealnom slučaju svjesno preuzimanje Duha Svetoga, provodi se preko unutarnjega čovjekovog bića. Pri tome ne dolazi do hipnoze odnosno ekstatičkog transa i “opsjednutosti” onostranim “duhovima” umrlih, a pogotovo ne do njihovog “prizivanja”. To iskustvo niti pogođenim ljudima niti drugima u krugu ne oduzima snagu kao u spiritističkoj seansi. Svijest se ne sužava nego produljuje. Zbog toga su moguća posve neobična opažanja u okolini, i to svjesna i bez gubitka pamćenja.

Način djelovanja Duha svetoga mogao bi se združiti kako s meditativnom tišinom – čega u zapadnim crkvama itekako manjka – tako i s pokušajima da se isto u suprotnosti postigne boljom komunikacijom kao što je to razvijeno posebno na Zapadu odnosno Americi. Kada bi tišina i komunikacija odnosno sadržaji bili povezani – šansa prije svega mentaliteta u srednjoj Europi - , posve jasno bi se moglo prepoznati što žele Krist odnosno Duh Sveti. Višestruko utjelovljuje treću mogućnost s one strane istočnih ili zapadnih ekstrema; svakako samo onda kada to nastojanje nije egoistično, t.j. neetično. Krista možemo predstaviti samo s pravilno shvaćenom skromnosti, etikom i smislom kojega je dao svijetu u obliku spasenja.

Duha Svetoga ne možemo u potpunosti promatrati odvojeno od Krista odnosno od njegovih želja. Za Duha Svetoga Krist tvrdi da će učenicima “dozivati u pamet sve što vam ja rekoh”. Osim toga kaže: “Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu.”

Sve što se pročisti u pravcu istine može se s Duhom Svetim sjediniti u cjelovitost onih snaga koje žele spasiti zemlju.

U Kristovim naucima postoji čovjek sa svojom subjektivnošću, - ali ne ona neograničena relativizacija koja prema mnogim suvremenim filozofskim prikazima ne dopušta objektivne istine.

* Uz to se na njemačkoj i engleskoj stranici nalazi simbolička skica Svetoga Grala.

Pitanje:
Što se s Bogom u meni već razvilo i što danas dolazi od Boga?  

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

Isusov portret.

Onoga koji si želi jasnije predstaviti kako je Isus izgledao upućujemo na opis pri kraju evanđelja, koji se smatra najtočnijim – iako doduše ne postoji opće prihvaćen portret:
takozvanu jedino stvarnu “sliku našega Spasitelja”, koju možete dobiti preko Lorber-Verlaga. Prema predaji je po naredbi cara Tiberija s jednog portreta preslikana na smargd. Iz riznice u Carigradu ga je turski sultan predao papi Inocencu VIII. za otkup svoga brata. S time je povezan opis Isusova lika kojega je za senat i rimski narod napravio Publij Lentulij, u ono vrijeme namjesnik u Judeji:
“Ovih dana se pojavio veoma častan čovjek po imenu Isus Krist, koji i sada živi među nama i kojega pogani časte kao proroka istine, a njegovi ga učenici nazivaju Sinom Božjim. Budi iz smrti i liječi sve vrste bolesti. Muškarac srednje visine, naočita stasa i izgleda dostojnog poštovanja, tako da ga oni koji ga vide moraju istovremeno ljubiti ali ga se i bojati. Njegova kosa ima boju zrelog lješnjaka, do ušiju je gotovo glatka, a od tamo kovrčava i pada mu preko ramena. Više orijentalnog tipa, prema običaju Nazarenaca na sredini s razdjeljkom. Njegovo čelo je otvoreno i glatko, njegovo lice bez madeža i bora, lijepo, ugodno rumeno. Nos i usta su tako oblikovani da im nema prigovora. Brada je nešto jača, boja odgovara kosi, nije predugačka. Njegove oči su tamnoplave, sjajne i živahne. Njegovo tijelo je dobro oblikovano i uspravno, šake i ruke su proporcionirane. U poruzi je strašan, u opominjanju ljubazan i mio, u govoru umjeren, mudar i promišljen, s primjesom dostojanstva. Nitko se ne može sjetiti da ga je vidio kako se smije, ali mnogi su ga vidjeli da plače. Muškarac, koji ljude nadvisuje osobitom ljepotom.”

Slika se je dodana u njemačkom tekstu – s dozvolom naklade od 1992. godine.
O otisku Isusova tijela na pokrovu iz Torina vidi između ostalog naše poglavlje „Raspeće i polaganje u grob". Od 1979. godine p. prof. dr. Heinrich Pfeiffer i sestra Blandina Paschalis Schlömer znastveno istražuju "pokrov iz Manoppella". Za razliku od pokrova iz Torina tamo se nalazi samo lice, doduše s otvorenim očima: http://voltosanto.com . I na ovom platnu se razlog uskrsnuća znastveno može teško ili uopće ne može razjasniti: sedef se naime ne može bojiti. Dimenzije lica su kod oba pokrova potpuno iste. Uspor. Iv. 20:5-7. Ove slike su od prvih stoljeća odlučujuće utjecale na umjetničke prikaze Isusa. Na razmotanom pokrovu izgleda lice sprijeda s kosom ovalno; postoje i sličnosti s prije spomenutom slikom koja prikazuje živoga Isusa s profila.

 

Povratak na sadržaj ove stranice.

O sljedećem dijelu: Otkrivenje po Ivanu (12 poglavlje) i zaključno poglavlje.   /   O 3. dijelu: 11 poglavlja o različitim temamam i životnim pitanjima.   /   O 4. dijelu: O Starom Zavjetu, i doprinosi dijalogu s drugim religijama.

e-mail ways-of-christ.com : Ako je moguće molimo pišite na engleskom ili njemačkom jeziku. U suprotnom slučaju pišite kratke rečenice i imenujte jezik u kojem pišete.

Povratak na naslovnicu.

 

Upozorenja na druge verzije i prava.

Druge stranice na Internetu mogu se naći pod http://www.Christuswege.net  (njemački) i http://www.ways-of-christ.net (engleski). Za ostale jezike vidi Homepage. Njemački i engleski tekst na Internetu redovito se aktualizira i sadržava stranicu “promjene” kao i jednu dodatnu stranicu. Dozvoljeno je tiskanje stranica na Internetu i proslijeđivanje kopija nepromijenjena sadržaja. Provjera prijevoda na druge jezike se ne obavlja uvijek.

Uporabljeni kratki citati iz Biblije i napomene – prerađene na temelju različitih prijevoda – su dodaci uz odgovarajuća poglavlja glavnoga tekstaTakva karakteristična mjesta nisu međutim potpuna zamjena za popratni studij ili meditaciju cijelih poglavlja iz Evanđelja ili dijelova Otkrivenja. Za to je preporučljiva Biblija ili Novi zavjet.