Putevi Isusa Krista

Ova dodatna stranica je doprinos boljem razumijevanju Staroga Zavjeta i međureligijskom dijalogu. S ovim nije povezan i zahtjev za sličnim opširnim obrađivanjem starozavjetnih spisa kako se to primjerice u ovom projektu na Internetu čini s evanđeljima i djelima apostolskim (prvi duhovi).

Isus Krist i njegovi učenici često se pozivaju na Sveta pisma koja su njihovi slušatelji poznavali. To je najprije Stari zavjet. Sadrži povijest stvaranja, knjige o povijesti Židova, zakonske spise, proročke spise, psalme, apokrife itd. Isus i učenici objašnjavaju da im posao nije ukinuti sadržaje starih objava; da u prvom redu nisu došli kao objašnjivači pisama nego da se sada radi o životu iz neposrednog kontakta s Bogom i Kristom. (Vidi “Osnove etičkih vrijednosti” i glavni tekst.) Time se nasuprot Starom zavjetu pružaju novi pogledi.

U Novom zavjetu se na mnogim mjestima mogu naći sveze s drugim vjerskim pravcima ondašnjega vremena. Evanđelje po Ivanu se primjerice očigledno višestruko obraća onima koji su poznavali gnostičke nauke da bi im upravo preko njihova porijekla objasnili ono što je različito, specifično kršćansko. Jednostavan primjer već je i oznaka “Bijaše Svjetlo istinsko…” kod Iv. 1.Neke poslanice sv. Pavla čak i više uzimaju u obzir spoznaje ljudi iz okružja starih misterijskih religija nego židovske predaje. To neće primijetiti netko tko ne poznaje te tradicije. Na takvim mjestima Novoga zavjeta ne mogu se naći paušalne osude svih starih nežidovskih spisa. Takve osude mogu se naći samo na mjestima gdje se spominju izričite zloporabe određenih degeneriranih kultova, jer se ljude želi upozoriti na takve puteve. Stariji, zakonskiji put poslanstva bio je dopiranje do ljudi tamo gdje se nalaze umjesto zahtijeva za zaboravom njihove cjelokupne biografije – što štoviše stvara dodatne lomove u svijesti umjesto da donese spasenje koje te lomove liječi. Od ljudi drugačijeg porijekla nije se zahtijevalo da najprije moraju preuzeti cjelokupnu židovsku tradiciju. Utoliko su bili jednaki Židovima. O tome su među apostolima istovremeno postojala razilaženja koja se pojavljuju i danas.

Isusovo djelo je doduše u ovom obliku tada bilo pojmljivo samo na temeljima vjere u Boga i nadanja u fundamentalne promjene koje su doticale i preostali svijet kako је se to pokazalo kroz proroke u Izraelu. Svakako je od tada naravno bilo moguće istaknuti kršćansko i na temelju drugih religioznih tradicija umjesto Starog zavjeta. To je primjerice pokušao Mani, utemeljitelj manihejaca koji su se proširili u Aziji. Kasnije ih je crkva progonila te su danas praktički istrijebljeni. Ishodište je za njega također bila monoteistička religija Zaratustre u Perziji. U kojoj mjeri mu je na takav način uspjelo točno oblikovati Isusovu ulogu i u kojoj mjeri mu to eventualno unatoč visokom nivou njegovih nauka nije uspjelo (na pr. jednostrana izolacija od svijeta u naucima), drugo je pitanje kojim se na ovom mjestu nećemo opširnije baviti.

Židovska religija (judaizam) stvorila je prema hebrejskoj Bibliji i neke druge spisa poput pravnih temelja (mišna) i komentara (gemara) Talmuda – u babilonskoj i jeruzalemskoj inačici -, kao i temeljna djela određenih pravaca, napos mističko-ezoteričkih spisa kabalistike: zohar/ sefer jezira. Posljednji spomenuti spisi datiraju iz 13. stoljeća, moglo bi ih se međutim povezati sa starim predajama; nešto od njih podsjeća čak i na stari Egipat. Danas također postoji židovska mistika.

O predstavama Boga.

"Bog Abrahamov" je doživljen i kao osobni Bog obitelji, plemena i naroda; s druge strane i kao Bog univerzuma. Ovo vjerovanje je vremenom uzelo strogi monoteistički oblik na koji su pozivali proroci.* Na početku se Bog u Starom zavjetu naziva “Elohim”, - t.j. “božanski duh stvaranja” a ne materijalnim vanzemaljcem s genetičkim eksperimentima itd. kao što se danas špekulira u mnogim knjigama -; ukoliko je bilo djelomično problematičnih utjecaja na razvoj Zemlje, pojavili su se tek kasnije.
Ime Jahve/ Jehova/ JWHW u Starom se zavjetu pojavljuje tek kasnije. Tijekom epoha je uz približavanje Bogu između ostalog nastalo doživljavanje Boga kao Jehove, tvrde mistički i humanistički izvori poput Lorbera ili Steinera. Jedino prijevodi nažalost koriste uvijek isti naziv iako se u originalu nalazi mnogo različitih imena Božjih. Tako se preko ljudi različitih epoha zaobilazi različita spoznajna narav. Čovjek je kasnije najvjerojatnije pomutio provotno stvarnu spoznaju Boga kao Jehove, a i negativna bića su u tom suodnosu povremeno mogla zavoditi ljude, duhovnost kojih je bila razvodnjena i koji su bili puni mržnje. Tako se ne moraju sve priče u Starom zavjetu odnositi na stvarnoga “Jahwu” ili na “JHWH” u smislu duhovnih objašnjenja prof. J. J. Hurtaka/ USA. To međutim još uvijek ne znači da svaki starozavjetni događaj možemo ocjenjivati pomoću ljudske logike našeg sadašnjeg društva. Bog sam najbolje zna zbog čega nešto čini i zbog čega nešto zahtjeva od ljudi.

Vjerovanje u Mesiju i Krist.

Još kasnije, prije 2000 godina utjelovljenje Kristovo na zemlji, koje čovječanstvo istovremeno preuzima na sebe i ponovno prima u svoj život, opažamo kao mjerilo na povratnoj točki svjetskog razvoja. Stari kultovi djelomično su degenerirani kao što je i kršćanstvo kasnije postalo površno. Istraživanje u takvom pravcu bi međutim unatoč tome imalo određeno značenje. Krist bi se u tom slučaju ukazao kao nešto što ne odgovara onoj ulozi jamstva moći odijeljene religijske zajednice koja mu se ponekad pripisivala. Biće koje utjelovljuje obnovljenu općenitu ljudskost, dakle “novi Adam” s Golgote.

Promotrite “predpotopno” i novozavjetno doba u spisima kroz “nutarnju riječ” Jakoba Lorbera: www.lorber-verlag.de kao i Rudolfa Steinera. Zbog spoznaja mistike može se posve zaboraviti teza nekih prema kojoj Isus nikada nije postojao kao povijesna osoba, ili je jednostavno bio putujući propovijednik.

Update English/ Deutsch.

Povratak na sadržaj ove stranice.

Zarathustra.

Prvotni nauci Zaratustre danas se još mogu nači u Parsa i njihovu svetom pismu Zend Avesta. Istraživači te religije u Indiji objelodanili su da je ta religija starija no što to misle zapadnjački istraživači tako da su antički povjesničari vjerojatno bili u pravu. Nadalje se pokazalo da se kod te religije prvotno nije radilo samo o onoj kozmičkoj borbi između svjetla i tame koju su kasnije preuzele gnostički nauci. Osobni bog po imenu Ahura Mazda stajao je kao “svevišnje dobro” iznad tih suprotstavljenih snaga. Pojam za neosobno stranu Božju bio je “Ahu”. (Adresa za suvremene duhovne izratke iz te religije: Mazdayasnie Monasterie, Mustafa Bldg., Sir Pheorzeshah Mehta Rd., Bombay 400001, India.). Na drugi način je bilo otkriveno da u iranskim predajama u skladu s biblijskim izvješćima postoje upozorenja na Nou/ Nuakha. Naš dojam je da Zend Avesta ima još puno zajedničkog s onom vrstom praobjave čovječanstva prije prednjeazijskog potopa – t.j. s najstarijom vjerom u Boga kojoj Noa ostaje vjeran i u toj degeneriranoj kulturi. Abraham nije bio prvi koji je slavio jednoga Boga. Ima naznaka da je prvotni oblik te religije u pismenom obliku postojao prije potopa oko 3500. godine prije Krista i još postoji mogućnost da će se jednoga dana pojaviti spisi iz toga starog doba. Lorber jedan od tih nestalih spisa naziva “Seanthiast Elli”; Bog se ljudima prije potopa navodno ukazao kao “Abedam” onako kao što je kasnije djelovao preko biblijskog Melchisedeka.
Parse osim toga mnogi muslimanski duhovnice u Iranu ubrajaju u “tumače” Kur’ana jednako kao što Židove i kršćane ne ubrajaju u “nevjernike” nego u one koji vjeruju u istoga Boga i na kojega ih neprestano podsjećaju proroci. I u ovoj se religiji kao i u svim drugima izgubilo ponešto od prvotne duhovne dubine što danas iznova treba ustanoviti.

Mani (216-276) je pokušao kršćanske nauke združiti sa starom zaratustrijanskom religijom. (...) (Taj pokušaj se ovdje neće ocjenjivati; vidi opširniji tekst na engleskom ili njemačkom.

Povratak na sadržaj ove stranice.

"Nevjernicima" - doslovno: "prikrivateljima" - u strogom smilu su u vrijeme Proroka Muhameda smatrali politeiste odn. poklonike kumira protiv kojih se borio u Arabiji, a na koje već upozorava židovska i kršćanska Biblija. Danas se nevjernicima u islamu u širem smislu smatraju oni koji ne vjeruju u jednoga Boga i Božji sud. Pojam se danas ponekad pogrešno paušalno primjenjuje na sve nemuslimane, a ponekad čak i na muslimane nekog drugog usmjerenja.

U današnjem islamu nema centralne instance koja bi odlučivala o religiozno-tehničkim pitanjima. Pozicije koje dijeli znatna većina priznatih pravnika vjerojatno bi bile široko prihvaćene.

Ovdje ćemo se upustiti u zajedništvo i razlike između budističkih pravaca i kršćanstva koje je svjesno svojih vlastitih duhovnih dubina. S time nije povezan zahtjev za opširnim opisivanjem Budina života i nauka (500 prije Krista). * ) Ovdje ćemo štoviše detaljno obraditi glavne točke.

Bit je prvotnih pouka Bude, koje su još osnova “hinajana”-budizmu, sve veće oslobađanje čovjeka od svega što ne pripada biti njegova bića. Čežnja vanjskog i unutarnjeg duha, koja vodi do patnje, prepoznana kao “nepripadanje samobitnosti” (“anatta”) trebala bi se uz meditaciju ugasiti preko odgovarajućeg životnog i obrazovnog puta i prijeći u stanje nirvane. To je u većini slučajeva pogrešno shvaćao kasnije nastali pravac “mahajana”-budizma – koji je inače donio i napredak, na pr. izraženije suosjećanje sa svim bićima umjesto izolacije od svijeta. Spomenuti, uvijek prisutan pojam nesamobitnosti tumačio je kao da uopće ne postoji “ja” koji bi ostao nakon odlaganja egoističkih nižih osobina. U skladu s tim naginje prema promatranju nirvane kao “ništavila”. Čak i kod opisivanja vlastitih viših iskustava sam je Buda govorio: “S vremenom sam … spoznao (i) bijedu područja u kojem nema ni zapažanja niti nezapažanja, toga sam postao u potpunosti svjestan i polako se približio točki gdje ukidanje opažanja i osjećaja dovodi do stanja sreće u kojem sam uživao u dubini svoje duše… I tako ja već neko vrijeme – nakon potpunog isključenja zaborava – dobivam ukinuće zapažanja i osjećanja i u tome ustrajem, a utjecaji su, nakon što sam sve to u mudrosti spoznao, presahnuli.” (suttam anguttara-nikkaya 9, broj 41 …).Tu se može prepoznati da Isus Krist isto tako potiče na oplemenjivanje različitih ljudskih osobina te daje pobudu da time svatko započne kod sebe umjesto da kritizira druge.(Vidi glavni tekst stranice "Putevi Isusa Krista"). Sebe i svoje učenike nadalje ne poistovjećuje sa svijetom ili bilo kojim svjetskim aktivnostima, ne govori da ne pripadaju svijetu nego – upečatljivije nego u izvornom budizmu – da u tom svijetu žive i djeluju (Iv. 17) pretvarajući ga u kvasac.
U svakom se slučaju u Isusovim i Budinim izrekama o pitanjima života može utvrditi toliko mnogo dalekosežnih podudarnosti zbog kojih su neki već stoljećima slutili da je Isusu podučavao budizam. To ipak nije točno. Isto tako bi se moglo reći da je propovijedao ovaj ili onaj drugi nauk. U našem se glavnom tekstu između ostalog objašnjava da takve djelomične podudarnosti počivaju na duhovnim realnostima, koje na sličan način mogu bez prepisivanja opaziti svi kojima su dostupne. To je u konačnici inspiracija ukoliko je nepatvoreno, ukoliko dolazi iz vječnog izvora bez kojeg ne bi postojalo „nešto" ili „ništa" ili „ne ništa" itd. ili oslobođenje od toga jer to oslobođenje samo bez toga ne bi imalo nikakva smisla. Iz onoga što stoji iza svega i što je skriveno u svemu i istodobno posve izvan svega. To nešto nije manifestirano, a ipak već sve sadrži, i na kraju stvaranja bit će svemu unatoč veće no na početku – dakle nešto u zemaljskom smislu barem jednako tako proturječno kao Koan (paradoksalna izreka kod meditacija u Zen-budizmu). Nešto što se ne može pojmiti teoretskim putem iako je ljudski duh dovoljno fleksibilan te se pokušava barem indirektno približiti ili u svojoj nutrini obraditi viđeno.
To je ona snaga koju religije imaju nasuprot materijalističko-egoističkom društvu – i nedovoljno koriste. Sličnosti i kontakti među religijama nisu promijenili ništa od činjenice da sve imaju vlastite i djelomični čaki i različite puteve.

Budistički put dovodi do ulaska u “nirvanu”, onostranost onostranosti – nešto što je za većinu tako daleko kao što je to za većinu kršćana mističko jedinstvo s Bogom -. Buda je doduše ukazivao na mogućnost da Bodhisattwa “oslobođen od ponovnih rađanja” može dragovoljno sići da pomogne ostatku čovječanstva.
Krist je uzašao Ocu (“i grob bijaše prazan”, uskrsnuće i uzašašće) da bi se nakon toga ponovno vratio. S Kristom danas može doći do jačeg probijanja od najviše Božjih ravnine do dolje na zemlji.

Ovdje bi još bilo dobro spomenuti Rudolfa Steinera, prema komu je Buda donio mudrost o ljubavi, a Krist snagu za tu ljubav. Ovdje se Buda na određeni način promatra kao utirač puta. Onaj koji može spoznati pravi odnos stvari mogao bi predvoditi na putu i pitati Krista odnosno samoga Budu!. 

Dodatne stranice projekta na internetu "Putevi Isusa Krista" o različitim drugim religijama doprinos su boljem razumijevanju istih i međureligijskom dijalogu. Ovdje pokušavamo predstaviti sličnosti i razlike između hinduističkih pravaca i kršćanstva koje je (ponovno) postalo svjesno svojih vlastitih duhovnih dubina. S ovim nije povezan i zahtjev za opširnim opisivanjem hinduističke religije. Ovdje se precizno obrađuju samo najglavnije značajke.

**Indijska riječ joga doslovno znači "upregnuće", t.j. ponovna povezanost s izvorom, što je slično doslovnom značenju latinske riječi religija. Metode treninga za tijelo, dušu i duh hinduističkog izvora.

Etika je u različitim religijama onaj dio s kojim su svi suglasni i gdje je zbog toga dijalog najviše napredovao. Na početku klasičnog puta joge se prema Patanjaliju primjerice kao pretpostavka uspjeha nalazi "yama": ne štetimo živim bićima mišlju, riječima ili djelima; ne budimo gramzivi; istinoljubivost; seksualna čistoća; ne uzimajmo darove (budimo neovisni). Drugi stupanj je "niyama": nutarnje i vanjsko čišćenje, skromnost i umjerenost, askeza; darežljivost, žrtva; proučavanje i čašćenje boga, duševna moć i vjerovanje. Jogiji naučavaju da se i "bojno polje" u Bhagavadgiti treba shvatiti u smislu nutarnjeg bojnog polja u službi čišćenja. Očigledno je da ovdje postoje paralele s Isusovim zapovjedima i naucima. Hindusi su poput kršćana i mnogih drugih religija bili nositelji projekta "Svjetski etos".

Najstariji religijski temelj su vede, koje potječu od "mudraca (rishis)" iz pradavnog "zlatnog doba". Kasnije je na scenu primjerice stupio ep Mahabharata s opisom ranopovijesnih događaja koje se prije smatralo mitovima, između ostalog i ratova, dakle iz jednog ne više tako “zlatnog” razdoblja. Ovdje se nastavlja literatura mudrosti upanišada. Bhagavadgita opisuje djelovanje Krišne.

Povratak na sadržaj ove stranice.

Dodatne stranice projekta "Putovi Isusa Krista" o drugih različitim religijama doprinos su boljem razumijevanju istih i međureligijskom dijalogu. S kršćanske strane se kao temelj uzimaju neovisna istraživanja, koja ponovno otvaraju duhovne dubine kršćanstva, i suvremeno istraživanje svijesti. Opširno se neće opisivati promatrane prirodne religije, nego samo neka stajališta koja su važna za tu svrhu.

I japanski šintoistički kult je izvorno jedan od svjetski srodnih prirodnih religija, koje su starije od poznatih svjetskih religija poput budizma i kršćanstva.
Izvori prirodnih religija leže u vremenu, kada su ljudi u velikoj mjeri posjedovali svijest koja snažno odstupa od danas dominantne intelektualne svijesti. Jean Gebser, autor knjige "Prapočetak i sadašnjost" (njemački) bi te stupnjeve svijesti nazvao "mitološkom sviješću". Istraživač svijesti Julian Jaynes, autor knjige „Izvor svijesti" (njemački, engleski) bi to nazvao svijest u kojoj su obje polovice mozga komunicirale neposrednije nego danas.*) Desna polovica mozga dozvoljavala je pojave sve vrste, primjerice u prirodi cjelovito prepoznavati kao "biće", a lijeva polovica mozga je sve to mogla tako obraditi da je čovjek čuo njezine "glasove". I sve europske predaje o elementarnim bićima, likovima iz bajki itd. potječu odatle, dakle nisu izmišljene. U svezi s rastućim širenjem pisanja i čitanja umjesto usmene predaje takav je način spoznaje kao društveno relevantan fenomen u europsko-prednjoazijskoj antici u većoj mjeri nestao do ca. 500. godine prije Krista. Budući da su se u mitsko doba štovala većinom lokalna odn. s plemenom povezana bića, preci ili - bogovi, miješanje kultura je dodatno doprinijelo tome da stariji oblik svijesti više nije funkcionirao (bez pogreške). Pogreške su korist takve spoznaje činile dvojbenom i stoga ubrzale ovaj proces.
Ne bi bilo dvosmisleno takve stupnjeve ocijeniti na način da je novija razumska svijest vrjednija i da su proizvodi stare svijesti danas bez vrijednosti. Sobom je donijela nove sposobnosti, ali su se zato izgubile druge koje intelekt sam ne može zamijeniti. U meditaciji je moguće doduše uz zadržavanje postignuća analitičkog mišljenja starih, skrivenih sposobnosti ponovno svjesno razviti slikovito sagledavanje i sintezu. Tako može nastati integrirana svijest, koja objema polovicama mozga na novi način pomaže doći do izražaja. Čisto intelektualna svijest danas višestruko nailazi na granice svojih sposobnosti. Očigledno je nemoguće samo s njome pravovremeno sagledati na pr. ekološke probleme u njihovoj stvarnoj kompliciranosti i riješiti ih: Dörner je govorio o „svijesti s više čimbenika", koja je potrebna za shvaćanje ekoloških procesa, a koju njegovi studenti kod odgovarajućeg istraživanja skoro i nisu posjedovali. Današnje čovječanstvo može pritom dobiti pobudu i iz starih predaja predintelektualnih spoznaja – bez jednostavnog preuzimanja ranijeg oblika te svijesti. Zbog takvih razloga bajke za djecu i danas imaju vrijednost. Doprinosi tomu da desna polovica mozga istodobno ne zakržlja.

U prvotnom kršćanstvu su „darovi Duha Svetoga" igrali važnu ulogu (između ostalog Iv. 16; Kor. 12, 7-11; Djela apostolska 2, 17-20). Pogledajte i naše poglavlje „Duhovi" u glavnom tekstu naše engleske web-stranice, kao i na drugim jezicima. Sveti duh je božanska moć, koja dopušta da kreativnost čovjeka preraste samu sebe. To doduše nije puka aktivnost desne polovice mozga, ali ju u stvarnosti koristi. Sveti duh je međutim usko povezan s Isusom Kristom. Čak i kada Isus svojim učenicima kaže „Duh puše kuda hoće" - kako bi netko mogao biti siguran da njegove današnje spoznaje potječu od Duha Svetoga u Kristovu smislu ako se sam nije predao Kristu?

Za razliku od onoga što smo pronalazili kod drugih prividno politeističkih religija – na čijem izvoru počiva jedinstveno božanstvo sa „svojstvima" koji će se tek kasnije častiti kao zasebni bogovi – kod čitavog niza prirodnih religija se takav jedinstveni izvor ne može pronaći.
Dok mitovi o stvaranju nekih drugih naroda počinju sa stvaranjem neba i zemlje (i podzemnog svijeta), stari japanski mit o stvaranju stavlja nebo i zemlju u prvi plan. Bogovi u toj slici nastaju spontano i nastanjuju sva 3 svijeta dok zemlju nastanjuju i ljudi, a podzemni svijet mnogi mrtvi i demoni. I preci su pripisivani panteonu bogova. (...)

Čašćenje se obavlja različito, utvrđenim molitvama (zavala i molba) i žrtvama u naturalijama ili simbolima.
(...)

Dok u animističkim religijama centralnu ulogu igraju većinom šamani – vračevi s posebnim znanjima i medicinskim vještinama, šintoistički kult vode svećenici.

Etički nauci: U šintoizmu je primjerice postojao registar grijehova; u kontaktu s drugim religijama su razvijena etička gledišta koja se mogu naći i u praktično svim velikim religijama.

*) Engl. „Bicameral mind". Sam Jaynes je međutim stvorio utisak kao da su ti stari prirodni načini funkcioniranja mozga sami za sebe objašnjenje doživljaja božanskih ili prirodnih sila; to je prema našim spoznajama jednostavno krivo. Njegovi nalazi ne govore ništa o tome što „su" ta bića. U mozgu se ne mogu naći niti „bogovi" niti Bog. Radi se o razini stvarnosti vlastite vrste, a mozak je može interpretirati na ovaj ili onaj način. Upravo opisani stari način shvaćanja bez daljnjega nije u stanju takva „bića" umjetno stvarati kao predodžbe kao što to može suvremena svijest. Na sličan način duhovni snovi ili meditacijski doživljaji odražavaju djelomično nešto posve drugo od pukih procesa obrade psihičkih dnevnih doživljaja.
**) U Europi je primjerice vrijeme nastajanja Homerovih epova još pripadalo mitskom dobu dok kasnije doba starogrčke filozofije već pripada razumskoj svijesti.