Putevi Isusa Krista

Nezavisna informacijska stranica
sa stajalištima mnogih područja istraživanja
i duhovne spoznaje.

 povratak na naslovnicu: druge ponude i jezici.

Putevi Isusa Krista u ljudskoj svijesti i na zemlji.

O Starom Zavjetu i židovska religija (judaizam).

Ova dodatna stranica je doprinos boljem razumijevanju Staroga Zavjeta i međureligijskom dijalogu. S ovim nije povezan i zahtjev za sličnim opširnim obrađivanjem starozavjetnih spisa kako se to primjerice u ovom projektu na Internetu čini s evanđeljima i djelima apostolskim (prvi duhovi).

Isus Krist i njegovi učenici često se pozivaju na Sveta pisma koja su njihovi slušatelji poznavali. To je najprije Stari zavjet. Sadrži povijest stvaranja, knjige o povijesti Židova, zakonske spise, proročke spise, psalme, apokrife itd. Isus i učenici objašnjavaju da im posao nije ukinuti sadržaje starih objava; da u prvom redu nisu došli kao objašnjivači pisama nego da se sada radi o životu iz neposrednog kontakta s Bogom i Kristom. (Vidi “Osnove etičkih vrijednosti” i glavni tekst.) Time se nasuprot Starom zavjetu pružaju novi pogledi.

U Novom zavjetu se na mnogim mjestima mogu naći sveze s drugim vjerskim pravcima ondašnjega vremena. Evanđelje po Ivanu se primjerice očigledno višestruko obraća onima koji su poznavali gnostičke nauke da bi im upravo preko njihova porijekla objasnili ono što je različito, specifično kršćansko. Jednostavan primjer već je i oznaka “Bijaše Svjetlo istinsko…” kod Iv. 1.Neke poslanice sv. Pavla čak i više uzimaju u obzir spoznaje ljudi iz okružja starih misterijskih religija nego židovske predaje. To neće primijetiti netko tko ne poznaje te tradicije. Na takvim mjestima Novoga zavjeta ne mogu se naći paušalne osude svih starih nežidovskih spisa. Takve osude mogu se naći samo na mjestima gdje se spominju izričite zloporabe određenih degeneriranih kultova, jer se ljude želi upozoriti na takve puteve. Stariji, zakonskiji put poslanstva bio je dopiranje do ljudi tamo gdje se nalaze umjesto zahtijeva za zaboravom njihove cjelokupne biografije – što štoviše stvara dodatne lomove u svijesti umjesto da donese spasenje koje te lomove liječi. Od ljudi drugačijeg porijekla nije se zahtijevalo da najprije moraju preuzeti cjelokupnu židovsku tradiciju. Utoliko su bili jednaki Židovima. O tome su među apostolima istovremeno postojala razilaženja koja se pojavljuju i danas.

Isusovo djelo je doduše u ovom obliku tada bilo pojmljivo samo na temeljima vjere u Boga i nadanja u fundamentalne promjene koje su doticale i preostali svijet kako је se to pokazalo kroz proroke u Izraelu. Svakako je od tada naravno bilo moguće istaknuti kršćansko i na temelju drugih religioznih tradicija umjesto Starog zavjeta. To je primjerice pokušao Mani, utemeljitelj manihejaca koji su se proširili u Aziji. Kasnije ih je crkva progonila te su danas praktički istrijebljeni. Ishodište je za njega također bila monoteistička religija Zaratustre u Perziji. U kojoj mjeri mu je na takav način uspjelo točno oblikovati Isusovu ulogu i u kojoj mjeri mu to eventualno unatoč visokom nivou njegovih nauka nije uspjelo (na pr. jednostrana izolacija od svijeta u naucima), drugo je pitanje kojim se na ovom mjestu nećemo opširnije baviti.

Židovska religija (judaizam) stvorila je prema hebrejskoj Bibliji i neke druge spisa poput pravnih temelja (mišna) i komentara (gemara) Talmuda – u babilonskoj i jeruzalemskoj inačici -, kao i temeljna djela određenih pravaca, napos mističko-ezoteričkih spisa kabalistike: zohar/ sefer jezira. Posljednji spomenuti spisi datiraju iz 13. stoljeća, moglo bi ih se međutim povezati sa starim predajama; nešto od njih podsjeća čak i na stari Egipat. Danas također postoji židovska mistika .

O predstavama Boga.

"Bog Abrahamov" je doživljen i kao osobni Bog obitelji, plemena i naroda; s druge strane i kao Bog univerzuma. Ovo vjerovanje je vremenom uzelo strogi monoteistički oblik na koji su pozivali proroci.* Na početku se Bog u Starom zavjetu naziva “Elohim”, - t.j. “božanski duh stvaranja” a ne materijalnim vanzemaljcem s genetičkim eksperimentima itd. kao što se danas špekulira u mnogim knjigama -; ukoliko je bilo djelomično problematičnih utjecaja na razvoj Zemlje, pojavili su se tek kasnije. Semitske riječi „Elohim" i „Allah" (islamsko ime Boga) imaju sigurno isto podrijetlo, također i „El“ Kanićana.

Ime Jahve/ Jehova/ JWHW u Starom se zavjetu pojavljuje tek kasnije. Tijekom epoha je uz približavanje Bogu između ostalog nastalo doživljavanje Boga kao Jehove, tvrde mistički i humanistički izvori poput Lorbera ili Steinera. Jedino prijevodi nažalost koriste uvijek isti naziv iako se u originalu nalazi mnogo različitih imena Božjih. Tako se preko ljudi različitih epoha zaobilazi različita spoznajna narav. Čovjek je kasnije najvjerojatnije pomutio provotno stvarnu spoznaju Boga kao Jehove, a i negativna bića su u tom suodnosu povremeno mogla zavoditi ljude, duhovnost kojih je bila razvodnjena i koji su bili puni mržnje. Tako se ne moraju sve priče u Starom zavjetu odnositi na stvarnoga “Jahwu” ili na “JHWH” u smislu duhovnih objašnjenja prof. J. J. Hurtaka/ USA. To međutim još uvijek ne znači da svaki starozavjetni događaj možemo ocjenjivati pomoću ljudske logike našeg sadašnjeg društva. Bog sam najbolje zna zbog čega nešto čini i zbog čega nešto zahtjeva od ljudi.

Vjerovanje u Mesiju i Krist.

“Hristos” je već u septuaginti, prijevodu hebrejske Biblije na grčki kojeg su 3./2. stoljeću pr. Kr. Židovi priredili za Židove, riječ za “mešiah”, nagovještenog Mesiju (Spasitelja). To dakle nije Pavlovo otkriće, iako su u to vjerovali neki suvremeni pisci. Svitci iz pećina u okolini Mrtvoga mora (Kumran) pokazuju, da su duboko religiozni Židovi upravo u desetljećima/stoljećima prije Krista očekivali mesijansko kraljevstvo mira poput onog opisanog u Ješui 11. Već i tada su postajala različita tumačenja o biti Mesije – tako su i Isusovi učenici teško mogli razumjeti da se kod nagovještenog novog “kraljevstva” ne radi o vanjskoj nacionalnoj pobuni protiv Rimljana, nego o duhovnom razvoju koji sve mijenja, o “nebeskom kraljevstvu”.

Zajednica u Kumranu se često ubraja u stroge, duhovne Esene, u ono vrijeme uz farizeje i saduceje treće glavne škole tadašnjeg židovstva. Točnije se radilo o neovisnoj, Esenima srodnoj zajednici koja je imala dobre kontakte s drugim pravcima u tadašnjem židovstvu, uz miroljubive Esene i s također samostalnim militantnim “zelotima”, i s farizejima u Jeruzalemu (ovi su toj zajednici u nevolji povjerili zapise o blagu u Hramu; očito im se unatoč različitim pogledima moglo vjerovati). “Pravilo zajednice” 1QS sadržavalo je podatke o očekivanju Mesije. Spomenuta su čak 2 Mesije odn. 2 loze očekivanog Mesije, koje su se po tadašnjem pravu mogle odnositi na Isusa: preko Josipa iz kuće Davidove i preko Marije iz svećeničke Aaronove loze (Ovo primjerice spominje i Carsten Peter Thiede, koji se ovim svitcima bavi po nalogu izraelskog ureda za starine).
Proročanstvo iz Miche 5,1, prema kojem Mesija potječe iz Betlehema, nije imalo nikakva značenja u krugovima koji su njegovali očekivanje Mesije. Unatoč tome se primjerice evanđelist Matej poziva na ovo proročanstvo. Mnogi su to nepromošljeno smatrali njegovom dosjetkom, jer je Isus iz Nazareta. *

S Isusomn se često povezuje mjesto kod proroka Danijela 9:25: Od nagovještaja izgradnje 2. Jeruzalema (v. Nehemija 2:18; ca. 445 pr. Kr.) do smrti (2.) Pomazanika proteći će ukupno 69 “tjedana”. Ako se ovdje radi o “godišnjim tjednima” iz svake sedme godine (uspor. značenje “subotnjih godina” itd.), onda se stvarno ukazuje na vrijeme raspeća.

Za teologiju utvrđenu na kršćanstvu kao vjerskoj zajednici, a za druge kulturne krugove bi mogla utoliko interesantnija biti pobud R. Steinera da Krista promatramo poput bića koje je i u predkršćanskim dobima većim mudracima bilo veoma dobro poznato; koje je do izražaja došlo u hinduskom Vishwas Karman, Ahuri Mazdi kod Parsa, bogu sunca Ozirisu kod Egipćana, i u keltskom Belemisu = Baldur, Apolon. Vidi i poglavlje “Na početku bijaše riječ…” u ovom tekstu.
U svezi s kristologijom Rudolfa Steinera vidi između ostalog zbirku predavanja: “Duhovne jezgre u nebeskim tijelima”, 1912; ”Pripremni stupanj za misteriju Golgote”, 1913, 1914; ”Od Isusa do Krista”; “Kristologija”.

Još kasnije, prije 2000 godina utjelovljenje Kristovo na zemlji, koje čovječanstvo istovremeno preuzima na sebe i ponovno prima u svoj život, opažamo kao mjerilo na povratnoj točki svjetskog razvoja. Stari kultovi djelomično su degenerirani kao što je i kršćanstvo kasnije postalo površno. Istraživanje u takvom pravcu bi međutim unatoč tome imalo određeno značenje. Krist bi se u tom slučaju ukazao kao nešto što ne odgovara onoj ulozi jamstva moći odijeljene religijske zajednice koja mu se ponekad pripisivala. Biće koje utjelovljuje obnovljenu općenitu ljudskost, dakle “novi Adam” s Golgote.

Promotrite “predpotopno” i novozavjetno doba u spisima kroz “nutarnju riječ” Jakoba Lorbera: www.lorber-verlag.de kao i Rudolfa Steinera. Zbog spoznaja mistike može se posve zaboraviti teza nekih prema kojoj Isus nikada nije postojao kao povijesna osoba, ili je jednostavno bio putujući propovijednik.

Update English/ Deutsch.

Povratak na sadržaj ove stranice.

Zarathustra.

Prvotni nauci Zaratustre danas se još mogu nači u Parsa i njihovu svetom pismu Zend Avesta. Istraživači te religije u Indiji objelodanili su da je ta religija starija no što to misle zapadnjački istraživači tako da su antički povjesničari vjerojatno bili u pravu. Nadalje se pokazalo da se kod te religije prvotno nije radilo samo o onoj kozmičkoj borbi između svjetla i tame koju su kasnije preuzele gnostički nauci. Osobni bog po imenu Ahura Mazda stajao je kao “svevišnje dobro” iznad tih suprotstavljenih snaga. Pojam za neosobno stranu Božju bio je “Ahu”. (Adresa za suvremene duhovne izratke iz te religije: Mazdayasnie Monasterie, Mustafa Bldg., Sir Pheorzeshah Mehta Rd., Bombay 400001, India.). Na drugi način je bilo otkriveno da u iranskim predajama u skladu s biblijskim izvješćima postoje upozorenja na Nou/ Nuakha. Naš dojam je da Zend Avesta ima još puno zajedničkog s onom vrstom praobjave čovječanstva prije prednjeazijskog potopa – t.j. s najstarijom vjerom u Boga kojoj Noa ostaje vjeran i u toj degeneriranoj kulturi. Abraham nije bio prvi koji je slavio jednoga Boga. Ima naznaka da je prvotni oblik te religije u pismenom obliku postojao prije potopa oko 3500. godine prije Krista i još postoji mogućnost da će se jednoga dana pojaviti spisi iz toga starog doba. Lorber jedan od tih nestalih spisa naziva “Seanthiast Elli”; Bog se ljudima prije potopa navodno ukazao kao “Abedam” onako kao što je kasnije djelovao preko biblijskog Melchisedeka.
Parse osim toga mnogi muslimanski duhovnice u Iranu ubrajaju u “tumače” Kur’ana jednako kao što Židove i kršćane ne ubrajaju u “nevjernike” nego u one koji vjeruju u istoga Boga i na kojega ih neprestano podsjećaju proroci. I u ovoj se religiji kao i u svim drugima izgubilo ponešto od prvotne duhovne dubine što danas iznova treba ustanoviti.

Mani (216-276) je pokušao kršćanske nauke združiti sa starom zaratustrijanskom religijom. (...) (Taj pokušaj se ovdje neće ocjenjivati; vidi opširniji tekst na engleskom ili njemačkom.

Povratak na sadržaj ove stranice.

Informacije o Isusu Kristu i islamu.

Međureligijski dijalog

Ovo je doprinos boljem razumijevanju između religija i mirnom "međureligijskom dijalogu" koji se odvija već godinama. Ove napomene ne nastoje u cijelosti karakterizirati zato što i u islamu postoje različite škole.

Ku'ran*) i druge religije pisma

Islam znači "pokoravanje volji Božjoj".
Sveto pismo islama, Kur'an, shvaća se kao nadahnuće koje je proroku Muhamedu dao Bog odn. anđeo Gibril - kojeg možemo identificirati s i u kršćanstvu poznatim arkanđelom Gabrijelom. Sigurno je da se Kur'anu pripisuje centralno značenje. Osim toga za tumačenjesu važne i druge tradicije (sunna, doslovno "običaj") naslijeđene iz vremena proroka (hadith). A i prorok je po svom osobnom ponašanju čovjek, a ne bog. Treba također imati na umu da kao i kod kršćana postoje muslimani koji svoje Sveto pismo točno ne poznaju. 

Kršćani odn. židovi se u Kur'anu djelomično direktno oslovljavaju kao "vi ljudi pisma" (ljudi knjige, npr. sura 4, 171*) i kao "vi djeca Izraelova". Stoga bi se mogli baviti i Kur'anom*) iako to većnom ne čine. Religijske znanosti se u svakom slučaju bave Svetim pismima svih religija i između ostalog istražuju povijesni razvoj njihova tumačenja. Sveta pisma treba naravno proučavati s poštovanjem. Jedan dio muslimanskih komentatora Kur'ana piše da - vjerojatno pri Bogu - postoji praoblik Kur'ana koja je dostupna samo čistim anđelima i čistim ljudskim poslanicima, drugi dio tih komentatora interpretira da čitatelj Kur'ana na Zemlji mora biti u čistom stanju.

Smatra se da je Prorok došao za "vrijeme" (ili međuvrijeme) nakon jednog prekida u prorokovanju (Sura 5, 19*). Kur'an razlikuje vjernike u smislu nauka Proroka Muhameda, "ljude Knjige" (ljude Pisma), i "nevjernike". Pod pojmom "ljudiKnjige" posebice se misli na Židove i kršćane koji s muslimanima dijele istu tradiciju, a ponekad i na zaratustrijance (Sura 22,17*). Jer Kur’an priznaje i lanac "proroka" koji su svome narodu odnosno u svoje vrijeme davali sukladne nauke o jednome Bogu, onostranom sudu i molitvi (npr. sura 6, 83-92, sura 7, sura 4,136*). Ukoliko ljudi ovih religija vjeruju u zajedničke temelje, u samom Kur’anu se ne ubrajaju u nevjernike. (sura 5,48* i dr.) U prvim stoljećima islama na kršćane i židove nije se vršio pritisak da prijeđu na islam (sukladno nauku u Ku'ranu, "nema prinude u religiji", vidi sura 2, 256*).
Abraham je jedan od "hanifa" koji su kao pojedinci direktno našli vjeru u jednoga Boga.
Allah - predislamski staroarapski al-ilah - ima kao semitska riječ sigurno isto podrijetlo kao i "Elohim", ime Božje u hebrejskim knjigama Mojsijevim.

"Nevjernicima" - doslovno: "prikrivateljima" - u strogom smilu su u vrijeme Proroka Muhameda smatrali politeiste odn. poklonike kumira protiv kojih se borio u Arabiji, a na koje već upozorava židovska i kršćanska Biblija. Danas se nevjernicima u islamu u širem smislu smatraju oni koji ne vjeruju u jednoga Boga i Božji sud. Pojam se danas ponekad pogrešno paušalno primjenjuje na sve nemuslimane, a ponekad čak i na muslimane nekog drugog usmjerenja.

Isus Krist u Kur'anu.

Isus se pored Biblije spominje i u Kuranu (7. st. poslije Krista). Pri tome postoje zajednička obilježja a i razlike. Treba napomenuti da Kur'an Isusa na mnogim mjestima priznaje kao proroka, kao poslanika Božjega,  i kao "riječ" Božju bez pobliže objašnjenog značenja, i kao duh Božji (sura 4,171), "stvorena poput Adama" (sure 2, 3, 5,...). U pravilno shvaćenom islamu dakle vrijedi više nego kod onih suvremenih kršćanskih teologa koji dopuštaju samo socijalnog reformatora Isusa. U Kur’anu jedino nije prihvaćen nauk o - prema kršćanima već u Muhamedovo vrijeme na veoma zemaljski način shvaćenom - Isusu kao Sinu Božjem u okviru kasnijih nauka o trojstvu. Kršćana koji bi na autentičan način mogli objasniti ono što je time prvotno bilo mišljeno kako bi to mogli shvatiti i ljudi drugačijeg ishodišta skoro nije ni bilo. (npr. sura 6,101*). U Poslanici Rimljanima 1.4 kaže se da je Isus u snazi Duha prosvjetitelja "postavljen kao Sin Božji" - dakle da nije rođen.
Kršćani bi se utoliko mogli složiti s muslimanskim uvjerenjem da Bog nije rođen i da Isusa nije rodio nego stvorio. Pojam (grčki) "Logos" - koji se u Bibliji koristi upravo za božansko podrijetlo odn. poslanje Isusa Krista - nadalje se u evanđeljima prevodi i kao "Riječ" (vidi gore) što se u Kur'anu rabi za Isusa. Jesu li u inspiracijama Kur'ana - kao i u Bibliji - skrivene tajne koje do sada nisu dokučili ni muslimani niti kršćani pa je stoga svađa oko pojmova nepotrebna? Kršćanska shvaćanja tih nauka kao "nauka o mnogoboštvu" nisu u skladu s onim što je Isus sam poučavao. "Ne izabraste vi mene,nego ja izabrah vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac (Bog) dadne što god ga zaištete u moje ime (t.j. u nutrini povezani s Isusom)" - Biblija, Evanđelje po Ivanu. 15:16. Sve se u Isusovu životu okreće oko jednoga Boga s kojim je usko povezan i kojemu upravo on može približiti ljude.

Pojam "Logos" (grčki, u Evanđelju po Ivanu 1"Riječ Božja", oznaka koja je tamo povezana s Kristom) pojavljuje se u Paretovom prijevodu Kur'ana na njemački neovisno o Isusu ali se u drugim izdanjima Kur'ana shvaća kao "posao" Božji odn. "naredba" Božja (sura 13,2 i 13,11*).

Kur'an vidi Isusa "poput Adama" kojeg je Bog stvorio od zemlje (sura 3,59*) i govori o "poslaniku Božjem" iz duha Božjega koji nagovijestio Mirjamino (Marijino) bezgrješno rođenje Isusovo (sura 19,17-22*). U kršćanskoj verziji anđeo gospodnji najavljuje Isusovo rođenje iz duha svetoga. I ovdje se u Kur'anu kaže da je Isus bio ojačan Duhom svetim / Duhom prosvjetiteljem (srua 5,110*).

Prema Kur'anu mladi je Isus najavio svoje uskrsnuće (sura 19,33*) čime bi se doduše moglo misliti i na njegov ponovni dolazak na "sudnji dan" (sud s uskrsnućem vjernika) koji se u Kur'anu često spominje, vidio pod surom 4,159* () . Kur'an također govori o tome da je Isus živ bio uzdignut na nebo (sura 4,157-159*, sura 3,55*).
Muslimani i kršćani se ne slažu o tome je li Isus prije svoga uzašašća bio raspet na križu, umro i kroz Boga pobijedio smrt - kao što to kažu kršćani - ili je li bez raspeća živ bio uzdignut u nebo - kao što to vjeruju muslimani. ajedničko je međutim vjerovanje da u vrijeme uzašašća nije bio "mrtav", nego da je npr. poučavao ljude.
Već u suri 3,55* odn. 5,48* kaže se "sigurno bi vas učinio čistim" i "...Allahu je povratak svih vas, pa će vas obavijestiti (u zemaljskom životu) o onom u čemu ste se razilazili". Rješenje nekih preostalih tajni bi kršćani i muslimani stoga mogli dočekati u miru umjesto da se spore.

Kur’an isto tako sadržava uskrsnuće vjernika za vrijeme suda (sura 36,77- 83; sura 69,13- 37; sure 75 i 99* i dr.). Isus će tada ponovno doći i svjedočiti o ljudima Pisma koji vjeruju (sura 4,159; uspor. sura 16,89*). Oni, dakle i nemuslimani, koji vjeruju u Boga i sudnji dan i čine dobro ()prema Kur'anu se ne moraju bojati suda (sura 2,62; sura 4,123-124; sura 7,170*). Sud je u Kur'anu kao i u Bibliji jednoznačno Božja, a ne ljudska stvar bilo da se radi o kršćanima, muslimanima ili židovima.
(Takve usporedbe religija ovdje ne služe da bi se posumnjalo u neovisnost Kur'ana.)

O etičkim temeljima islama i kršćanstva

I etički temelji 3 "abrahamitskih religija" usko su povezani. apovijedi se, iako ne u obliku popisa, pojavljuju i u islamu, između ostalog u suri 17,22-39, suri 5,38-40, suri 2,188, suri 4,135, suri 2,195 i suri 17,70* (ljudsko dostojanstvo). Kur’an na pr. strogo i bez iznimke zabranjuje ubojstvo nevinih (sura 5,27-32*). Pojam "Jihad" (džihad) znači samo: "borba"; značenje "Sveti rat" ne proizlazi iz Kur'ana nego iz izreka Proroka Muhameda i islamskih pravnih škola ***): Duhovno-moralni rad u unutrašnjosti na vlastitim, od Boga udaljenim strastima smatra se “velikim džihadom”, kojemu se pridava veće značenje od svih vanjskih razilaženja. ((Uspor. na pr. Isusovu poslanicu, "izvadite najprije brvno iz vlastitog oka…"- Na takav su način svoj temelj izgubili mnogi vanjski konflikti.) "Džihad riječi" je miroljubivo zastupanje vjere. “Džihad rukom” je djelotvoran, poučan primjer vjernika. “Džihad mača” nazvia se i “mali džihad”; dozvoljen je samo za obranu napadnutih vjernika i "bez prijestupa" (uspor. Kur'an sura 2,190*). “Žestina” ophođenja s ljudima drugačije vjere ima doduše svoje osnove i u Kur’anu (sura 48,29*, sura 47,4*).
Opširna su tradicionalna pravila za ophođenje između spolova uključivši i zabranu braka s pripadnicima drugih religija itd. 

U islamsku praksu spada: "Svjedočenje da nema boga osim Boga (Alaha) i da je Muhamen poslanik Božji; 
da se obavljaju propisane svakodnevne molitve (sura 2,177*); 
da se pridržava godišnjeg posta u mjesecu ramadanu (sura 2,185*);
da se po mogućnosti jednom u životu izvrši hodočašće (sura 2,196*);
i da se plati zakkat (namet u socijalne svrhe) (sura 2,177*)"

U današnjem islamu nema centralne instance koja bi odlučivala o religiozno-tehničkim pitanjima. Pozicije koje dijeli znatna većina priznatih pravnika vjerojatno bi bile široko prihvaćene.

*) Između ostalog je korišten "Kur'an, prijevod Rudija Pareta", Kohlhammer-Verlag (njemački), koji je dovoljan za znanstvenu raspravu i jasno razlučuje doslovne prijevode i dodatke za bolje jezično razumijevanje. Ovdje se koristi u islamskom svijetu najupotrebljavanije egipatsko brojenje stihova. U drugim prijevodima može se koristiti neki od drugih dvaju brojenja stihova; u tom slučaju spomenuto ćete mjesto naći kratko prije ili nakon navedenog broja stiha u istoj suri. Teška prevodljivost Kur'ana ne odnosi se na takva jasna mjesta koja su navedena ovdje. Značenje mjesta u Kur'anu je bilo uspoređeno i s djelom "Der Koran, übersetzt und kommentiert von Adel Theodor Khoury, 2007 (njemački)" prijevod kojeg je doživio priznanje i kod muslimanskih znanstvenika (npr. dr. Inamullah Khana, tadašnjeg generalnog tajnika Svjetskog islamskog kongresa) i čiji komentar uzima u ozbir tradicionalno tumačenje škola islamskog prava.

***) I povijesni "kršćanski križarski pohodi" nisu bili utemeljeni na Bibliji, nego su to bila ljudska djela te stoga primjerice kod većine europskih kršćana stoje na lošem glasu.

Povratak na sadržaj ove stranice.

Informacije o Isusu Kristu i budizmu.

Ovdje ćemo se upustiti u zajedništvo i razlike između budističkih pravaca i kršćanstva koje je svjesno svojih vlastitih duhovnih dubina. S time nije povezan zahtjev za opširnim opisivanjem Budina života i nauka (500 prije Krista). * ) Ovdje ćemo štoviše detaljno obraditi glavne točke.

Bit je prvotnih pouka Bude, koje su još osnova “hinajana”-budizmu, sve veće oslobađanje čovjeka od svega što ne pripada biti njegova bića. Čežnja vanjskog i unutarnjeg duha, koja vodi do patnje, prepoznana kao “nepripadanje samobitnosti” (“anatta”) trebala bi se uz meditaciju ugasiti preko odgovarajućeg životnog i obrazovnog puta i prijeći u stanje nirvane. To je u većini slučajeva pogrešno shvaćao kasnije nastali pravac “mahajana”-budizma – koji je inače donio i napredak, na pr. izraženije suosjećanje sa svim bićima umjesto izolacije od svijeta. Spomenuti, uvijek prisutan pojam nesamobitnosti tumačio je kao da uopće ne postoji “ja” koji bi ostao nakon odlaganja egoističkih nižih osobina. U skladu s tim naginje prema promatranju nirvane kao “ništavila”. Čak i kod opisivanja vlastitih viših iskustava sam je Buda govorio: “S vremenom sam … spoznao (i) bijedu područja u kojem nema ni zapažanja niti nezapažanja, toga sam postao u potpunosti svjestan i polako se približio točki gdje ukidanje opažanja i osjećaja dovodi do stanja sreće u kojem sam uživao u dubini svoje duše… I tako ja već neko vrijeme – nakon potpunog isključenja zaborava – dobivam ukinuće zapažanja i osjećanja i u tome ustrajem, a utjecaji su, nakon što sam sve to u mudrosti spoznao, presahnuli.” (suttam anguttara-nikkaya 9, broj 41 …).Tu se može prepoznati da Isus Krist isto tako potiče na oplemenjivanje različitih ljudskih osobina te daje pobudu da time svatko započne kod sebe umjesto da kritizira druge.(Vidi glavni tekst stranice "Putevi Isusa Krista"). Sebe i svoje učenike nadalje ne poistovjećuje sa svijetom ili bilo kojim svjetskim aktivnostima, ne govori da ne pripadaju svijetu nego – upečatljivije nego u izvornom budizmu – da u tom svijetu žive i djeluju (Iv. 17) pretvarajući ga u kvasac.
U svakom se slučaju u Isusovim i Budinim izrekama o pitanjima života može utvrditi toliko mnogo dalekosežnih podudarnosti zbog kojih su neki već stoljećima slutili da je Isusu podučavao budizam. To ipak nije točno. Isto tako bi se moglo reći da je propovijedao ovaj ili onaj drugi nauk. U našem se glavnom tekstu između ostalog objašnjava da takve djelomične podudarnosti počivaju na duhovnim realnostima, koje na sličan način mogu bez prepisivanja opaziti svi kojima su dostupne. To je u konačnici inspiracija ukoliko je nepatvoreno, ukoliko dolazi iz vječnog izvora bez kojeg ne bi postojalo „nešto" ili „ništa" ili „ne ništa" itd. ili oslobođenje od toga jer to oslobođenje samo bez toga ne bi imalo nikakva smisla. Iz onoga što stoji iza svega i što je skriveno u svemu i istodobno posve izvan svega. To nešto nije manifestirano, a ipak već sve sadrži, i na kraju stvaranja bit će svemu unatoč veće no na početku – dakle nešto u zemaljskom smislu barem jednako tako proturječno kao Koan (paradoksalna izreka kod meditacija u Zen-budizmu). Nešto što se ne može pojmiti teoretskim putem iako je ljudski duh dovoljno fleksibilan te se pokušava barem indirektno približiti ili u svojoj nutrini obraditi viđeno.
To je ona snaga koju religije imaju nasuprot materijalističko-egoističkom društvu – i nedovoljno koriste. Sličnosti i kontakti među religijama nisu promijenili ništa od činjenice da sve imaju vlastite i djelomični čaki i različite puteve.

Oplemenjene ljudske osobine na židovskom odnosno kršćanskom području dodatno su povezane pojmom grijeha protiv Boga. Ovdje se najprije radi o održavanju religijski utemeljenih etičkih normi; točnije promatrano o svladavanju svih osobina koje nas dijele od Boga. U pravilu – čak i kod većine budista – prevladava uvjerenje da u budizmu nema Boga. Zbog toga se u zajedničkim etičkim stavovima različitih religija poziva samo na “posljednju istinistost” s one strane materijalnog života prihvaćenu od svih religija bez obzira na njezino značenje . Ovo u najmanju ruku nije posve točno. Buda nije tvrdio na nema Boga, nego se upravo pod ondašnjim okolnostima većinom ograničavao na dalje posredovanje spoznaja o ljudskom putu. Buda je na pitanja hinduskih svećenika o Brahmi, božanstvu stvaranja u Hindusa, odgovorio: “Brahmu dobro poznajem, i brahmanski svijet, i stazu koja vodi u brahmanski svijet, također znam kako je Brahma ušao u brahmanski svijet.” (Digha Nikaya, 13. govor – uz pozivanje na duhovna iskustva, a ne samo na hinduističku književnost.) Brahma u Hindusa se bez daljega ne može poistovijetiti s “Bogom ocem” Isusa Krista; radi se prije o personifikaciji djelomičnih božanskih osobina tijekom vremena nastalih u različtim kulturama. U svakom slučaju nije oznaka za negativne snage.
O čemu međutim govori onaj koji govori o višem podrijetlu tada čašćenih bogova umjesto da časti sebe kao najviše biće? Za Budu je podrijetlo i cilj očigledno ležao u nemanifestiranom. Ta nemanifestirana najviša realnost međutim nije „Ništa“. Jednostavno se nalazi izvan svega o čemu si čovjek pomoću svojih zemaljskih, fizičkih ili mentalnih sposobnosti može stvoriti sliku.
I odjednom nam se prikazuje paralela koju kršćanstvo, judaizam i islam svjesno ne prepoznaju. U svim tim religijama naime postoji spoznaja da nema nikakova smisla ili da je čak zabranjeno stvarati sliku Boga – pa i ako je razlog tomu zaboravljen. U judaizmu se njihovo ime za Boga nije smjelo direktno spomenuti.
Evanđelja odnosno otkrivenje “Oca” označuju kao Onoga iz kojeg izvire stvaranje i u punini kojega se završava (alfa i omega), koji dakle stoji iznad nje i njezinih osobina, i koja se prije njega nije mogla doseći. Kršćanski mistici poput Jakoba Böhmea na osnovi su svojih autentičnih iskustava izričito upozoravali da se taj Bog ne nalazi samo iznad zemaljskog stvaranja nego i iznad onostranih i nebeskih svijetova.**) Ne vodi daleko kada se religije u znanstvenoj literaturi uspoređuju često bez uključivanja onih koji su postigli duboka religijska iskustva. Bez njih se ne može naći ni jezik kojeg bi razumjele obje strane.

Budistički put dovodi do ulaska u “nirvanu”, onostranost onostranosti – nešto što je za većinu tako daleko kao što je to za većinu kršćana mističko jedinstvo s Bogom -. Buda je doduše ukazivao na mogućnost da Bodhisattwa “oslobođen od ponovnih rađanja” može dragovoljno sići da pomogne ostatku čovječanstva.
Krist je uzašao Ocu (“i grob bijaše prazan”, uskrsnuće i uzašašće) da bi se nakon toga ponovno vratio. S Kristom danas može doći do jačeg probijanja od najviše Božjih ravnine do dolje na zemlji.

Ovdje bi još bilo dobro spomenuti Rudolfa Steinera, prema komu je Buda donio mudrost o ljubavi, a Krist snagu za tu ljubav. Ovdje se Buda na određeni način promatra kao utirač puta. Onaj koji može spoznati pravi odnos stvari mogao bi predvoditi na putu i pitati Krista odnosno samoga Budu!. 

*) Predajom sačuvani Budini nauci napose se mogu naći u opširnim prijevodima K.E. Neumanna, “Budini govori: srednja zbirka”; također u “duljoj zbirci”.
**) Za ljude s teozofskom uporabom jezika treba spomenuti da se u teozofskom smislu nirvana odnosno disanje nalaze ispod “paranirvanske” i “logoističke”, božanske ravnine.

Update, Deutsch.

Povratak na sadržaj ove stranice.

Informacije o Isusu Kristu i hinduizmu.

Dodatne stranice projekta na internetu "Putevi Isusa Krista" o različitim drugim religijama doprinos su boljem razumijevanju istih i međureligijskom dijalogu. Ovdje pokušavamo predstaviti sličnosti i razlike između hinduističkih pravaca i kršćanstva koje je (ponovno) postalo svjesno svojih vlastitih duhovnih dubina. S ovim nije povezan i zahtjev za opširnim opisivanjem hinduističke religije. Ovdje se precizno obrađuju samo najglavnije značajke.

Isus Krist.

U naucima hinduističkog izvora postoji pojam "avatare" različitih stupnjeva. Pod njim se podrazumijevaju ljudi koji na zemlji ne postoje zbog vlastita razvoja već zbog dragovoljnog doprinosa razvoju jednog naroda ili čovječanstva, kao kap "iz božanske potpunosti". Razlike između ovakvih uzastopnih “avatara” i religija često se u takvim shvaćanjima rasplinjuju dok židovsko i kršćansko shvaćanje "Boga povijesti" naglašuje aspekt daljeg razvoja te posebno s time povezanu ulogu "Mesije" (izvod iz poglavlja "Na početku bijaše riječ…" iz glavnoga teksta * ).
Ovdje se s indijskog stanovišta usprkos tome radi o dozvoljenom približavanju poimanja uloge Isusa Krista. Stoga i hinduistički majstori joge često Isusu pridaju veću ulogu od one pod suvremenim kršćanskim teolozima koji Isusa promatraju samo kao običnog čovjeka odnosno socijalnog reformatora. Postoje međutim i hindusi koji Isusa promatraju samo kao jednostavnog majstora odnosno učitelja. Pri svemu tome treba uzeti u obzir da su duhovne dubine kršćanstva djelomično isčezle te da se moraju ponovno spoznati kako bi se omogućio sadržajniji dijalog s drugim religijama. (Na tome ova stranica radi u svojim opširnijim tekstovima * ).

Putevi joge** i kršćanstvo.

U skladu s riječi "Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski" (Matej 5,48) najzanimljivije je u svakoj religiji pitanje kamo vode praktični duhovni putevi. To su u slučaju hinduizma raznoliki putevi joge. ‘Savladavanjem vanjske i nutarnje naravi čovjeka’ nastoje ‘dušu dovesti do njezina božanskog savršenstva’.
U svezi s tim postoje europski smjerovi školovanja (…), koji pod drugim imenima uključuju elemente kao što su na pr. u jogi poznati živčani centri ili centri svijesti – čakre. Takva nastojanja nisu automatski "nekršćanska" kao što je to mislila crkva, nego su ti centri u čovjeku već bili poznati kršćanskim teozofima u Srednjem vijeku (Johann Georg Gichtel ), te se u međuvremenu mogu prepoznati kao stvarne strukture energije prisutne u svakom čovjeku; jednako tako kao što vještina napose u Kini poznate akupunkture nije automatski "taoistička" – jer ih se mjernim aparatima, a u najnovije vrijeme i pomoću histologije može pronaći u čovjekovu tkivu. (izvod iz "Svete revnosti" u glavnome tekstu). Usporedi i djele Albrechta Frenza "Kršćanska joga – kršćansko obrazloženje indijskog načina meditiranja", gdje se pretpostavlja da su kršćanstvo i praktične metode joge kompatibilni.
Za kršćane je odlučujući duhovni stav; t.j. vježbe se promatraju kao priprema vlastitog bića za djelovanje Boga ili se krivo misli da se savršenstvo u Bogu može iznuditi tehnikama (vježbe tijela i disanja, pjevanje mantri, koncentracija, meditacija i kontemplacija..) ?.
Još jedna takva razlika kod kršćana: kada se na pr. u jogi pojave pojmovi poput "Kristove snage" opaža se da je Kristova moć izliječenja dio njegova bića koja odozgor djeluje na cijeloga čovjeka – ili se možda doživljava samo kao izolirana kozmička snaga? Ako se izravno ne prilagodimo Kristu kako ćemo znati da ono što smo doživjeli zaista dolazi od Krista? (dijelom iz "Pitanja o čudima" u glavnome tekstu) *
U svakom slučaju postoje i izvorniji kršćanski putevi umjesto metoda iz drugih izvora prilagođenih kršćanstvu; samo oni mogu u današnje vrijeme donijeti plod. Prastara praksa pravoslavnih redovnika na gori Athos ("kyrie-eleison", "Gospodine smiluj se") bila bi u indijskoj terminologiji na pr. kršćanska vježba disanja i mantri. (Uspor. "Tišinu u pustinji" iz glavnoga teksta) * . Nadalje postoji na pr. specifično kršćanska evangelička meditacija na kojoj se temelji naš glavni tekst, a opisana je na dodatnoj stranici "Kršćanska meditacija" *.

**Indijska riječ joga doslovno znači "upregnuće", t.j. ponovna povezanost s izvorom, što je slično doslovnom značenju latinske riječi religija. Metode treninga za tijelo, dušu i duh hinduističkog izvora.

Kršćanske i indijske vrste mistike.

Uživljavanje u raspeće odnosno "ponoć duše", "mističku smrt", prolaza kroz napuštenost svega što je čovjeku moglo biti oslonac, koje su u ovom ili onom obliku osjetili svi poznati kršćanski mistici (na pr. majstor Ekkehart), slično je u neku ruku vrhunskom doživljaju joge, pojavi nirvikalpa samadhi odnosno spoznaji praznine u "nirvani". Kršćanska mistika je ipak pružala spoznaju da se u odnosno iza te praznine ipak "nešto" krije, naime Krist odnosno Bog. Aurobindo je pokazao da je i na indijskom putu moguće prelaženje nirvane u ono što se krije iza nje. Na kršćanskom putu može od prvog trenutka religioznog puta biti prisutno nešto od te punoće koja se nalazi iza svega, jer je prijemosnica Kristovo biće koje prožima zemlju.
Utisak teškog prolaska uz ponor stvara se kad se netko poput Aurobinda sučeljava sa snagama koje se bez pozadine žele povezati s ozračjem Kristova razvoja. To naravno nije nemoguće; podsjetit ćemo samo na slučaj hinduskog dječaka koji o kršćanstvu nije ništa znao, a ipak je kroz intenzivno nutarnje ispitivanje o Bogu odjednom spoznao Krista i o tome kasnije napisao knjigu (izdavač Friso Melzer, "Sadhu Sundar Singh"). I kod ljudi, koji su prije računali s pojavom indijskih božanstava, došlo je uslijed hinduističkih, tantričkih vježbi do viđenja Krista. “Vjetar puše gdje želi”.
Pobuda R. Steinera da se u Kristu vidi sunčano biće, što je mnogim velikim mudracima bilo poznato već u predkršćansko doba, mogla bi se teško iskoristiti u teologiji utemeljenoj na kršćanstvu kao vjerskoj zajednici, a ipak biti zanimljivija za druge kultove. (izvod iz poglavlja "Raspeće…" glavnoga teksta * ) R. Steiner je što se tiče Indije ukazao na "vishwas karman", "graditelja svijetova", djelovanje kojeg su stari indijski mudraci mogli naslutiti iza izravno dostupnih ravnina.Glede mnogih hinduskih bogova moglo bi se pretpostaviti da su prema novijim saznanjima bogovi mnogih starih kultura – ukoliko se ne radi o čistim plemenskim božanstvima ili ljudima – predstavljali aspekte jednog božanstva koji su kasnije postali samostalna božanstva. Teoretske oznake poput politeizma same za sebe govore veoma malo. Židovi su – u originalnom hebrejskom tekstu – također imali različite nazive za Boga i njegova svojstva. Nisu ih međutim častili kao različite bogove. I Zaratustrijanci (ParsiI su na pr. također prihvatili monoteističko vjerovanje (u jednoga boga). U hinduizmu bi se na pr. školu višnuita moglo promatrati kao monoteistička.

U tom je kontekstu zanimljivo da postoje nova nastojanja koja poput uskrsloga Krista ne dijele opću pretpostavku očite, prisilne smrtnosti tijela: (…) Indijski filozof i jogi Aurobindo i njegova duhovna suputnica, "majka" Mira Alfassa su primjerice djelovali u tom pravcu. (…) (dijelom izvodi iz "Uskrsnuća" u glavnome tekstu) *.

Nauci o "karmi" i Bogu.

Važniji dio kršćanskim puteva socijalnog djelovanja i milosrđa u Indiji bi se mogao poistovijetiti s “karma jogom” (jogom sudbine) odnosno “bhakti jogom” (jogom ljubavi), a spoznajni put bi se mogao usporediti s “inana jogom”.
Realno se može doživjeti da kod prilagodbe za vođenje života kroz Kristovo posredovanje Boga taj život potječe organskije od prilagodbe mehanički djelotvornim izjednačavajućim zakonima sudbine ili karme. I Krist govori o obnavljanju "do zadnjeg novčića" ali ne kaže da se to mora događati kao i prije “oko za oko, zub za zub”. U središtu se nalazi nova zadaća čovjeka – njegovim mogućnostima se obuhvaća i preobražava ono što je plodonosno za njega i njegovu okolinu. Više se ne nagoviještava svladavanje prošlosti kao samosvrhovitosti ili motiv razvoja. Danas se može uočiti pomoć "odozgor" kod zajedničke igre različitih mogućnosti čovjeka. (izvod iz poglavlja "Raspeće" glavnoga teksta; postiji i dodatna stranica o karmi i reinkarnaciji) *

Etičke vrijednosti.

Etika je u različitim religijama onaj dio s kojim su svi suglasni i gdje je zbog toga dijalog najviše napredovao. Na početku klasičnog puta joge se prema Patanjaliju primjerice kao pretpostavka uspjeha nalazi "yama": ne štetimo živim bićima mišlju, riječima ili djelima; ne budimo gramzivi; istinoljubivost; seksualna čistoća; ne uzimajmo darove (budimo neovisni). Drugi stupanj je "niyama": nutarnje i vanjsko čišćenje, skromnost i umjerenost, askeza; darežljivost, žrtva; proučavanje i čašćenje boga, duševna moć i vjerovanje. Jogiji naučavaju da se i "bojno polje" u Bhagavadgiti treba shvatiti u smislu nutarnjeg bojnog polja u službi čišćenja. Očigledno je da ovdje postoje paralele s Isusovim zapovjedima i naucima. Hindusi su poput kršćana i mnogih drugih religija bili nositelji projekta "Svjetski etos".

Sveta pisma.

Najstariji religijski temelj su vede, koje potječu od "mudraca (rishis)" iz pradavnog "zlatnog doba". Kasnije je na scenu primjerice stupio ep Mahabharata s opisom ranopovijesnih događaja koje se prije smatralo mitovima, između ostalog i ratova, dakle iz jednog ne više tako “zlatnog” razdoblja. Ovdje se nastavlja literatura mudrosti upanišada. Bhagavadgita opisuje djelovanje Krišne.

Povratak na sadržaj ove stranice.

Opća stajališta o prirodnim religijama

Dodatne stranice projekta "Putovi Isusa Krista" o drugih različitim religijama doprinos su boljem razumijevanju istih i međureligijskom dijalogu. S kršćanske strane se kao temelj uzimaju neovisna istraživanja, koja ponovno otvaraju duhovne dubine kršćanstva, i suvremeno istraživanje svijesti. Opširno se neće opisivati promatrane prirodne religije, nego samo neka stajališta koja su važna za tu svrhu.

I japanski šintoistički kult je izvorno jedan od svjetski srodnih prirodnih religija, koje su starije od poznatih svjetskih religija poput budizma i kršćanstva.
Izvori prirodnih religija leže u vremenu, kada su ljudi u velikoj mjeri posjedovali svijest koja snažno odstupa od danas dominantne intelektualne svijesti. Jean Gebser, autor knjige "Prapočetak i sadašnjost" (njemački) bi te stupnjeve svijesti nazvao "mitološkom sviješću". Istraživač svijesti Julian Jaynes, autor knjige „Izvor svijesti" (njemački, engleski) bi to nazvao svijest u kojoj su obje polovice mozga komunicirale neposrednije nego danas.*) Desna polovica mozga dozvoljavala je pojave sve vrste, primjerice u prirodi cjelovito prepoznavati kao "biće", a lijeva polovica mozga je sve to mogla tako obraditi da je čovjek čuo njezine "glasove". I sve europske predaje o elementarnim bićima, likovima iz bajki itd. potječu odatle, dakle nisu izmišljene. U svezi s rastućim širenjem pisanja i čitanja umjesto usmene predaje takav je način spoznaje kao društveno relevantan fenomen u europsko-prednjoazijskoj antici u većoj mjeri nestao do ca. 500. godine prije Krista. Budući da su se u mitsko doba štovala većinom lokalna odn. s plemenom povezana bića, preci ili - bogovi, miješanje kultura je dodatno doprinijelo tome da stariji oblik svijesti više nije funkcionirao (bez pogreške). Pogreške su korist takve spoznaje činile dvojbenom i stoga ubrzale ovaj proces.
Ne bi bilo dvosmisleno takve stupnjeve ocijeniti na način da je novija razumska svijest vrjednija i da su proizvodi stare svijesti danas bez vrijednosti. Sobom je donijela nove sposobnosti, ali su se zato izgubile druge koje intelekt sam ne može zamijeniti. U meditaciji je moguće doduše uz zadržavanje postignuća analitičkog mišljenja starih, skrivenih sposobnosti ponovno svjesno razviti slikovito sagledavanje i sintezu. Tako može nastati integrirana svijest, koja objema polovicama mozga na novi način pomaže doći do izražaja. Čisto intelektualna svijest danas višestruko nailazi na granice svojih sposobnosti. Očigledno je nemoguće samo s njome pravovremeno sagledati na pr. ekološke probleme u njihovoj stvarnoj kompliciranosti i riješiti ih: Dörner je govorio o „svijesti s više čimbenika", koja je potrebna za shvaćanje ekoloških procesa, a koju njegovi studenti kod odgovarajućeg istraživanja skoro i nisu posjedovali. Današnje čovječanstvo može pritom dobiti pobudu i iz starih predaja predintelektualnih spoznaja – bez jednostavnog preuzimanja ranijeg oblika te svijesti. Zbog takvih razloga bajke za djecu i danas imaju vrijednost. Doprinosi tomu da desna polovica mozga istodobno ne zakržlja.

U prvotnom kršćanstvu su „darovi Duha Svetoga" igrali važnu ulogu (između ostalog Iv. 16; Kor. 12, 7-11; Djela apostolska 2, 17-20). Pogledajte i naše poglavlje „Duhovi" u glavnom tekstu naše engleske web-stranice, kao i na drugim jezicima. Sveti duh je božanska moć, koja dopušta da kreativnost čovjeka preraste samu sebe. To doduše nije puka aktivnost desne polovice mozga, ali ju u stvarnosti koristi. Sveti duh je međutim usko povezan s Isusom Kristom. Čak i kada Isus svojim učenicima kaže „Duh puše kuda hoće" - kako bi netko mogao biti siguran da njegove današnje spoznaje potječu od Duha Svetoga u Kristovu smislu ako se sam nije predao Kristu?

Za razliku od onoga što smo pronalazili kod drugih prividno politeističkih religija – na čijem izvoru počiva jedinstveno božanstvo sa „svojstvima" koji će se tek kasnije častiti kao zasebni bogovi – kod čitavog niza prirodnih religija se takav jedinstveni izvor ne može pronaći.
Dok mitovi o stvaranju nekih drugih naroda počinju sa stvaranjem neba i zemlje (i podzemnog svijeta), stari japanski mit o stvaranju stavlja nebo i zemlju u prvi plan. Bogovi u toj slici nastaju spontano i nastanjuju sva 3 svijeta dok zemlju nastanjuju i ljudi, a podzemni svijet mnogi mrtvi i demoni. I preci su pripisivani panteonu bogova. (...)

Čašćenje se obavlja različito, utvrđenim molitvama (zavala i molba) i žrtvama u naturalijama ili simbolima.
(...)

Dok u animističkim religijama centralnu ulogu igraju većinom šamani – vračevi s posebnim znanjima i medicinskim vještinama, šintoistički kult vode svećenici.

Etički nauci: U šintoizmu je primjerice postojao registar grijehova; u kontaktu s drugim religijama su razvijena etička gledišta koja se mogu naći i u praktično svim velikim religijama.

(...)

*) Engl. „Bicameral mind". Sam Jaynes je međutim stvorio utisak kao da su ti stari prirodni načini funkcioniranja mozga sami za sebe objašnjenje doživljaja božanskih ili prirodnih sila; to je prema našim spoznajama jednostavno krivo. Njegovi nalazi ne govore ništa o tome što „su" ta bića. U mozgu se ne mogu naći niti „bogovi" niti Bog. Radi se o razini stvarnosti vlastite vrste, a mozak je može interpretirati na ovaj ili onaj način. Upravo opisani stari način shvaćanja bez daljnjega nije u stanju takva „bića" umjetno stvarati kao predodžbe kao što to može suvremena svijest. Na sličan način duhovni snovi ili meditacijski doživljaji odražavaju djelomično nešto posve drugo od pukih procesa obrade psihičkih dnevnih doživljaja.
**) U Europi je primjerice vrijeme nastajanja Homerovih epova još pripadalo mitskom dobu dok kasnije doba starogrčke filozofije već pripada razumskoj svijesti.

Povratak na sadržaj ove stranice.

O 1. dijelu: Koraci u evanđeljima.   /   O 2. dijelu: Koraci u Otkrivenju.   /   O 3. dijelu: poglavlja o različitim temama i životnim pitanjima.

e-mail ways-of-christ.com : Ako je moguće molimo pišite na engleskom ili njemačkom jeziku. U suprotnom slučaju pišite kratke rečenice i imenujte jezik u kojem pišete.

Povratak na naslovnicu.

Upozorenja na druge verzije i prava.