1. Težnja za otkrivanjem djelomično zakopanih duhovnih dubina kršćanstva mora se naravno najprije nadovezati na nauk, život i značenje samoga Isusa Krista i prvih kršćana; i to uključivši i njihove “apokaliptičke” poteze umjesto izabiranja onoga što se sviđa ovoj ili onoj teologiji. Pri tomu se pokazuje da valja ozbiljno shvaćati i mnoštvo prvih kršćana, - kao što su ih ozbiljno shvaćali i evanđelisti ******) sami da bi na takav način spoznali šire značenje Kristovih impulsa. *)

2. Stare crkve sljedećih su stoljeća uređivali autoriteti opširnih rasprava “crkvenih otaca”. Oni su uz pomoć grčkoga jezika i grčke učenosti Europi uprizorili ranokršćanske predaje. Mnogo su toga znali o starim, danas izgubljenim spisima. Kao u svim fazama i u dalje tijeku ove faze prepiralo se o tome što odgovara istinskom kršćanstvu a što ne. U usporedbi s izvorima novu razradu zaslužuju i neke stvari iz njihovih spoznaja koje su kasnije bile potiskivane. I dalje su uostalom postojali kršćani – na pr. u Egiptu, uspor. nalaze u Naq Hammadiju – koji nisu njegovali crkveno posredovanje ozdravljenja nego napose individualni pristup Bogu u molitvi i meditaciji itd. U "mističkoj teologiji" današnjih pravoslavnih crkava većim se dijelom zadržalo nešto od toga.

3. Srednjevjekovna skolastika i kanonistika dovela je pomoću misaonih, stvarnih religijsko-filozofskih zaključaka do teološkog usustavljivanja pri čemu su crkveni oci i dalje bili autoritet ukoliko je on bio u skladu s tim promišljanjima. Čak i ako se u tome nalazila za ondašnje vrijeme svrhovitija duhovna hrana, plaši često jednostrana, apsolutna i time odvojiva intelektualna logika – koju valja razlikovati od stvarne religijske dimenzije. Vjeru je konzervirala u obliku nauka odnosno dogmi te također navodila na inkvizicijsku praksu. Iz kreativnosti današnjeg duhovnog tragača ili mistika prepoznaje se da na nekim mjestima ista intelektualna metoda može dovesti ili je djelomično dovela do drugačijih zaključaka; odnosno da istinski duhovni rast pretpostavlja fleksibilniju i opširniju, neokorjelu svijest. Stroga skolastička metoda i danas je napose u katolicizmu važno ishodište sistematske teologije. I tamo danas doduše postoji otvorenost za druge odnosno ekumenske nazore (na pr. Yves Congar). Ne radi se naime o bilo kakvoj kritici jednog od teoloških pravaca. U ranom stadiju rada na sadašnjem glavnom tekstu stranice “Christuswege” provjeravale su se mogućnosti sustavne rasčlambe postojećeg gradiva. Na koncu se došlo samo do jedne mogućnosti, naime redoslijeda prikazanih “Isusovih koraka” duž samih evanđelja! Jer upravo se u njima odražava arhetipski redoslijed stadija ljudskog razvitka i područja svijesti u odnosu do okolnog svijeta. To je međutim novo, interdisciplinarno načelo.

4. Kada se nagomilalo dovoljno crkvene tradicije o izvorima uslijedila su nastojanja reformatora da za temelj ponovno jače uzmu biblijske izvore. U tome su nažalost uspjeli veoma ograničeno, jer su bila djeca svoga vremena i znali su veoma malo o duhovnim i mističkim strujama iz povijesti kršćanstva. Naposlijetku su napuštene i tradicije koje u svojoj jezgri imaju određenu vrijednost kao na pr. štovanje Marije. Tada su si pojedinci poput teologa J. V. Andreae pridržavali pravo da se u nevjerojatno zamagljenim maštarijama upuste u dublja, navodna “kršćansko-ezoterička” iskustva; takav, zbog sigurnosti odabran oblik kriv je što se u tome ne mogu tako lako prepoznati kršćanske osobine. Ni protestantizam nije uvijek bio tako tolerantan kao što izgleda. Protureformacija, vjerski ratovi itd. učinili su svoje. Unatoč tome bile su različite teološke metode u mnogo čemu slične. Tamo gdje danas i unutar protestantskih crkava postoje odjeljene vjerske zajednice poput luteranskih i reformiranih (kalvinističkih) kao i unijatskih crkava valja njihovim nositeljima reći da je to još doduše prikladno za stručne teološke diskusije ali da je u odnosu na vlastite župljane već odavno zastarjelo. **)

5. Vrijeme nove filozofije, prosvjetiteljstva i prirodnih znanosti nije dovelo do toga da se uz stranu intelektualno određenoj, sistematskoj teologiji postavi teologija duhovnog iskustva. Nasuprot tome se sve više povijesno-kritičkih teologa svjesno ili nesvjesno usmjeravalo prema isto tako intelektualnom i povrh toga jednostrano materijalističkom shvaćanju prirodnih znanosti ondašnjeg vremena. Teologija je djelomično postala književni i lingvistički istraživalački pravac – što nije bilo pogrešno već opet jednostrano. 
Ništa ne proturječi uzimanju u obzir književnih rodova - no tada samo što je moguće odgovarajuće umjesto shematski; vidi npr. naše stranice o tzv. Evanđelju po Filipu (nove njemačke / engleske tematske stranice). Uspoređivanje iskaza u spisima s okolnostima tadašnjeg vremena je također mnogostruko potrebno - samo se ni tada od početka na to ne bi smjelo navući difamiranje ondašnjih izjava koje potječe iz današnjeg duha vremena. Također veza s nastajućom zajednicom može rasvijetliti značenje - no to ne mora voditi ograničenju gledišta na vanjsko čisto ljudsko događanje, u kojemu se Bog ne pojavljuje izravno, koji je ljudima ipak ono najvažnije. To da je poruka predana određenim ljudima, ni u kojem slučaju ne isključuje univerzalno značenje. Traženje značenja predaje za nas danas je važno - cijeli sadržaj će se dakako samo zaključiti ako shvatljivost obećanja i za današnje ljude shvatimo ozbiljno ili barem pokušamo shvatiti ozbiljno.
(Suprotno tomu su se suvremeni zastupnici stare sustavne teologije ponovno promatrali kao neku vrstu jezgre istinske teologije oko koje se mogu grupirati novi istraživalački pravci. Jesu li stvarno mogli biti takva integrativna jezgra?) Djelomično opravdan pothvat sigurno bi bio da se mnoštvo znanstvenih otkrića stavi u suodnos s vjerskim naucima. To bi onda valjalo i danas dosljedno činiti. To toga u većini slučajeva ipak nije došlo. To znači da treba uvažavati istaknutu novu sliku svijeta odnosno paradigmu koja se oblikuje iz novih, ne više toliko materijalističkih znanstvenih pravaca fizike elementarnih čestica, iz suvremene biofizike, geo- i astrofizike te napose iz graničnih znanosti poput parapsihologije itd. Nije svrhovito današnju teologiju povezivati sa znanstvenom slikom svijeta 19. stoljeća! ***)

6. Tako su u 20. stoljenću uslijedila mnoga nastojanja da se dodouše još uvijek bez uključivanja onih mističko-duhovnih dimenzija – koje je Karl Rahner još uvijek smatrao nužnima - iz teologije izmame fasete koje do tada nisu bile uvažavane u dovoljnoj mjeri. Ti pokušaji su na katoličkom i evangeličkom području društvu donijeli mnogo toga time da su se više upuštali u praktičnu skrb za ljude: na pr. Karl Barth, politički teolog i teologija/teologije Trećeg svijeta kao i teologija stvaranja****), feministička teologija, … . Kod nekih pravaca poput Bultmannove “demitologizirane teologije” mera se u svakom slučaju prevršila, t.j. vjera se reducirala na – već spomenuto, u međuvremenu ponovno zastarjelo – materijalno shvaćanje svijeta; iako se u neku ruku pravilno tvrdilo da za vjeru nije potrebna znanstvena objektivost. Drewermann je onda pokušao evanđelje tumačiti u smislu dubinske psihologije. To je mogla biti prijemosnica preko koje bi se iz neduhovnog svijeta izvelo materijalističko shvaćanje svijeta; dubinska psihologija međutim ni u kojem slučaju nije stvarna duhovna dimenzija Biblije te stoga nema nikakvoga smisla obostrano raskrinkati ova dva potpuno različita područja.
Problemi između fundamentalizma i relativizma do sada i dalje prevladavaju u diskusiji. 
Izvan teoloških krugova u novije vrijeme ulogu igraju i tobožnje "priče koje otkrivaju sve o Isusu", a da pri tom ne poboljšavaju ukupnu sliku današnje diskusije.

7. Do sada postoji veoma malo tragova “postmoderne” teologije 21. stoljeća. Obnova duhovnih mogućnosti kršćanstva – uz održavanje stare vjerske dubine i postignute socijalne budnosti – pretpostavlja opširniju promjenu u svijesti*****. Ovdje se traže duhovna preciznost i diferencirani pogled na društvo i svijet umjesto upravljanja i aktualiziranog fragmetiranja dosadašnjih istraživalačkih teoloških pravaca i znanosti o religiji. Ovdje počinju “Putevi Isusa Krista”.

*) Svjesno su priznavali na pr. ne samo “izvor Q” kojega su kasnije istraživači učinili pristupačnim. (Taj izvor ne sadržava samo Isusove izjave prije muke, uz etiku s one strane mnogih društvenih konvencija poput onih koje se i danas često vežu uz besjedu na gori. Već i usko srodno te time i autentično evanđelje po Tomi pokazuje da su ovisno o propovjednicima ili publici kružile i druge Isusove izjave…). Posljednje korake u Isusovu životu – započete većpri Lazarevu uskrišenju, itd. – tada su mogli slijediti i u skladu s time autentično zastupati samo izabranici. Ipak su postali dostupni tražiteljima.

**) U novije vrijeme u Njemačkoj postoje težnje za raspetljavanjem takvoga stanja. ... O različitim crkvama vidi i našu stranicu “7 zajednica (u Otkrivenju) i današnje crkve”.

***) Vidi između ostalog i našu stranicu “Prirodne znanosti i vjera u boga”. Update English/ Deutsch. O razvitku kršćanstva vidi prof. Hans Küng, Kršćanstvo. Bit i povijest, posebno izdanje 2007. On teži integriranom istraživanju koje usprkos arheologiji i kritičkom istraživanju ozbiljno uzima stare spise kao sadržajne izvore. Ne dijelimo sve tamo navedene zaključke iz povijesno-kritičkog istraživanja. Primjerice, događanja s Isusom se javljaju ponekad previše kao čisto subjektivni doživljaji; Küng je ipak otvoren za samostalnu, još neistraženu realnost takvih doživljaja. Uostalom, njegova u osnovi interesantna metoda istraživanja stupnjeva razvoja kršćanstva (paradigmi) ne može dovoljno ocijeniti značaj pravaca, koji inače dosad nikad nisu postali presudni - kao mistika -; oni su objavili putove koji su za crpljenje punog potencijala kršćanstva veoma važni. Ovdje još možemo zamijetiti da uopće ljudi s unutarnjim spiritualnim "nalogom", odnosno mistici, često s čisto povijesno-kritičkom analizom ne mogu biti ispravno shvaćeni, jer imaju pored u vanjskom svijetu shvaćenog životopisa prije svega i samostalni unutarnji spiritualni životopis. Tu onda prije pomaže pokušaj da ih se ozbiljno shvati umjesto da se iščupaju. 

****) Vidi na pr.: “Ekološka teologija”, Kreuz-Verlag, Njemačka.

*****) I nagovještaj “novog, vječnog evanđelja” posredovanog Duhom Svetim u Otkrivenju po Ivanu 14, 6 pretpostavlja svijest jaču od one koju omogućuje intelekt sam. ...

  ******) Dodatek: Isus i teologije...

U Novom zavjetu postoje različita teološka gledišta. Pisci su ih međutim morali svjesno kombinirati. Spoznali su da Isus ima mnogo strana. Za njegovo razumijevanje potrebno je više teoloških kutova gledišta.

S jedne strane je poučavao socijalni osjećaj liberalne teologije ili unutar teologije oslobođenja – a poučavao je i stroge individualno-etičke smjernice prilično konzervativnih teologija (iako nije bio orijentiran prema formalizmu i državnoj moći).

Imao je kako duhovni stav kršćanskih mistika ili ezoteričnih kršćana (uspor. mističku teologiju istočnih pravoslavnih crkava) – kao i stav da apostoli moraju ovladati svojim životom u ovom fizičkom svijetu (zadnje je glavna tema većine suvremenih teologa i dušobrižnika, posebice evangeličkih).

Isus je pokazivao „nadnaravni" odnos do Boga, (od krštenja do raspeća i uskrsnuća; kao što to primjerice dolazi do izražaja u Ivanovu osvrtu odn. osvrtu njegovih učenika u Evanđelju po Ivanu); to se ne može objasniti pomoću intelektualne svijesti teologa kao što je Bultmann. Isus nije morao ništa manje prolaziti kroz tokove ljudskog života, koji su također dostupni prirodoslovcima.

Mnoge od tih događaja može shvatiti dubinska psihologija naših dana; mnogu su međutim duhovni u smislu koji nadilazi mogućnosti spoznaje dubinske psihologije.

Mnogi stavovi su gotovo izgubljeni jer se velik dio ranih kršćana proganjalo kao "heretike" (trpalo ih se u isti koš sa stvarnih religijskim zloporabama). Sva su bila jednostrana, ali ne više od bilo koje postojeće crkve na svoj način.

Ta jednostranost nije automatski negativna. Konstruktivni dijelovi svih ovih pravac bi u tom smislu bili u redu – ako ne smatraju da su jedini koji su u pravu, a da drugi uopće nisu u pravu.

Pojedina evanđelja i teologija.

Evanđelja - i primjerice dio Evanđelja po Marku, koje se naziva „izvor Q" – predstavljaju različite kutove gledišta. Stoga su i napisani za ljude različita podrijetla. Marko je bio primjerice važan za analitičko razumijevanje Rimljana i za prijevode na romanske jezike. (Prof. Morton Smith međutim spominje „tajni dio" toga evanđelja, koji počiva na Petrovim dokumentima i koji se rabio samo za učene ljude; s uskrsnućem Lazarovim itd.) Austrijski mistik Jakob Lorber je napisao da je Marko kao apostol bio cijenjeni kurir između apostola. On je navodno točno znao što se dogodilo. Pokazuje crte teologa čije pitanje glasi: Tko je Isus?
Izvorno aramejsko Evanđelje po Mateju, koje je izgubljeno odnosno još nije otkriveno, moralo je biti namijenjeno Židovima; ono kao uostalom i današnje „Evanđelje po Mateju" je u konačnici namijenjeno svima kojima je potreban opširan opis Isusovih djela pun života.
Slično je i Evanđelje po Luki, ali s osjećajnijom dubinom.
Evanđelje po Ivanu je bilo napisano za duhovne kršćane (primjerice s grčkom biografijom misterija) pri čemu se specifično kršćansko razrađuje na njihovu jeziku.
Ivan shvaća Isusov život posebice jasno od Uskrsnuća nadalje; Matej jasnije počinje sa životom. Oba kuta gledišta su točna; raspeće i uskrsnuće međutim imaju većinu konzekvenci za vrijeme nakon toga.

Apokrifno "Evanđelje po Filipu" nije evanđelje, nego ranokršćanski doprinos ili komentar o diskusiji s ljudima iz različitih drugih religijskih pravaca - s vlastitim stajalištem između njih. (Ne radi se o gnostičkom spisu kako bi to mnogi mogli pomisliti.) Apokrifno „Evanđelje po Tomi" nije evanđelje nego vjerojatno većim dijelom autentična zbirka Isusovih izreka; uključivo s onim izrekama koje su u takvom obliku namijenjene duhovno zainteresiranim ljudima.

Zastupnici različitih naroda mogli su bolje razraditi ovaj ili onaj aspekt.

Na sličan su način različite metode istraživanja korisne u vlastitim pojedinačnim granicama ako ih se primjenjuje zajedno (interdisciplinarno). Ako netko međutim pokuša teologiju izgrađivati na praktično samo jednoj znanstvenoj grani (poput lingvistike ili arheologije), rezultat će biti djelomično nepravilan. Osim toga je potrebno uključiti meditacijske metode, što se gotovo nikada ne radi.
Osim toga postoji religijska znanost koja je u većoj ili manjoj mjeri neovisna o kršćanskoj teologiji te filozofija, gdje su obje u konkurentskom odnosu prema teologiji ukoliko se okreću religioznim pitanjima koja su bez vlastite religiozne povezanosti istraživača teško dostupna. Čim netko s tim povezuje istinsku potragu za Bogom, to može ipak biti plodna dopuna. Veća kompatibilnost ovih područja može se tijekom vremena izdvojiti, ako bi religioznost bila priznata kao temeljno svojstvo koje pripada ljudskom biću. (vidi "Religija...")

Kod crkvenih razmišljanja o trojstvu odnosno Božjem trojedinstvu (trinitetu) trebalo bi razlikovati da li onaj koji o tome podučava time objedinjuje neko doživljavanje, koje bi na neki način mogao posredovati, ili radi li se samo o čisto intelektualnom nauku (doktrini) o tri božanske osobe. „Putovi Isusa Krista" opisuje između ostaloga Boga, Isusa i Duha Svetoga u njihovom značaju i doživljajnim odnosima umjesto da vodi polemike o pojmovima kao što je trojedinstvo.