Putovi Isusa Krista u svijesti i na Zemlji, 3: ostale teme

Putevi Isusa Krista

Nezavisna informacijska stranica
sa stajalištima mnogih područja istraživanja
i duhovne spoznaje.

povratak na domaću stranicu: druge ponude i jezici.

Putevi Isusa Krista u ljudskoj svijesti i na zemlji.

Popis sadržaja svih dijelova.

O 1. dijelu: Poglavlja o koracima evanđelja – kliknite ovdje.

O 2. dijelu: Koraci Ivanova otkrivenja – kliknite ovdje.

Ovo je 3. dio: poglavlja o različitim temama i životnim pitanjima:.

Za donje poglavlje morate u potpunosti otvoriti stranicu
9.   Molitva za mir, život i zemlju'
2.   Osnove etičkih vrijednosti
5.   Kratak ispravak suvremenih “priča koje otkrivaju sve o Isusu
6.   Prirodne znanosti i vjera u Boga
7.   Isus i pitanja prehrane
8.   Isus Krist i ozdravljenje - danas
9b. O kršćanskom blagoslivljanju.
9c. Jadikovanje kao mogući sastavni dio kršćanske prakse.
9d. Kršćanski put do obrade događaja u životu
10. Kršćanska stajališta do gospodarstva i socijalnih pitanja
11. Kršćanska stajališta do društva i politike
12. Filozofija i kršćanstvo – Komentar o Habermasovu govoru “Vjera i znanje”
15. Opća kršćanska stajališta o ekološkim pitanjima
16. Nerođeni život
13. Naše nove njemačke / engleske tematske stranice

O 4. dijelu: O Starom Zavjetu, i doprinosi dijalogu s drugim religijama.

Uputa o drugim jezicima i prava.
e-mail.

Molitva za mir, život i zemlju

Sastavljena je tako da se u prvom dijelu bez puno objašnjenja daje stav potreban za djelotvornu molitvu. Može se mijenjati prema vlastitim osjećajima. Umjesto trećeg dijela Bogu se mogu predati i druge stvari. Preporučujemo da molite polagano i sa sposobnošću predočavanja.

Bože, moj izvore, moja pomoći i moja nado!
Sjedinjen s Isusom Kristom zahvaljujem ti za sve što dolazi od tebe.
Oprosti mi na onome što me udaljilo od tebe.
Dozvoli mi da u ovoj tišini postanem kreativan kroz Tvoj duh.

Vodi me tako da drugima ne naškodim na njihovu putu do tebe.
Vodi me da drugima pomognem u Tvome duhu.
štiti me na mome putu*.

Inspiriraj ljude da odluke o životu i smrti predaju u Tvoje ruke **.
Pomogni onima koji rade za Tvoje stvaranje***.
Odvedi ovaj svijet do prolaza prema Tvome nagovještenom novom vremenu.****

*) Ovdje se mogu uključiti i drugi.
**) ovdje se mogu uključiti i pojedinosti ili ih se nakon toga može obraditi u meditacijskom promatranju, ka na pr. ‘prekinuti rast nasilja i reakcije na nasilje’, ‘nasilju oduzeti temelj rješavanjem problema’, poduzimati samo takve sigurnosne mjere koje miroljubivim građanima ne narušavju njihova ljudska prava’, ‘voditi miroljubiv dijalog između dobronamjernih pripadnika različitih religija’, … . Matej 5:9; 26:52. "Churches' declarations", engleski. Vidi i Marko 12:30.

***) Izmučena priroda vapi za pomoć. Već je krajnje vrijeme da Boga odn. Krista molimo za zaštitu od probuđenih prirodnih sila. To međutim nije zamjena za potrebnu promjenu ljudskog ponašanja prema stvaranju.

****)Luka 11:2; 21:31. Otkrivenje 11:16; … vidi i Oče naš, Matej 6, 7-15. Bog dijeli ljubav koja mu je dana.

Sveta pisma različitih religija prvotno su naglašavala borbu čovjeka s njegovim vlastitim zlim stranama – kako Biblija tako i Kur’an, Zend Avesta ili Bhagavadgita, … a ne vanjske ratove. Ovo se kasnije u mnogo čemu previdjelo ili krivo interpretiralo. Danas postoje nastojanja da se time stvoreno etičko zajedništvo religija suprotstavi propadanju vrijednosti naše egoističke civilizacije. Pritom religije zadržavaju svoje razlike.
Molitva i život i rad u istom duhu spadaju skupa, oboje se međusobno podupire.

Povratak na sadržaj ove stranice.

Osnove etičkih vrijednosti.

Isus Krist je polagao vrijednost na to da mjerilo etičkog, moralnog ponašanja živi u svakom pojedinom čovjeku umjesto da djeluje samo na osnovi pritiska neke vanjske zakonske norme. Do te produhovljenosti isto tako ne dolazi “ukucavanjem” izvana nego kroz život u kojem se može razviti “ljubav do Boga i do bližnjih kao do sebe samoga”. “Ljubite jedni druge” (Iv. 13, 34) je snaga koja omogućuje djelovanje u skladu s istinskom savjesti. Ljubav do Boga daje naslutiti njezine više ciljeve. Razlika će biti vidljiva tamo gdje pojedinci, parovi, skupine itd. uključuju tu univerzalnu ljubav. Što će ta pojava više živjeti u svima, to će vanjski, detaljni propisi biti nevažniji.

Time sadržaji dani u “10 zapovijedi” kao takvi ipak nisu zastarjeli nego su potvrđeni. Kulturnoj promjeni nisu podložni u osnovama nego u detaljima. To već potvrđuje i izvješće samog Mojsija kojemu je najprije posredovan viši oblik etike, a koji je za to prividno nezrelome narodu onda donio jednostavniju verziju. U tom pogledu su te etičke osnove iste u kršćanstvu, judaizmu i islamu, a gotovi i u svim drugim religijama može se naći nešto slično poput onoga što se pokazalo u “Deklaraciji parlamenta svjetskih religija o svjetskom etosu” (vidi našu lijevu stranicu). Etika u svojoj biti nastoji s drugima postupati tako ljudski kako bi i netko sam želio da se s njim postupa; dakle ne štetiti drugima nego im štoviše pomoći. Upravo je to bitno za sudbinu, jer “tko što sije, to će i žeti” (Gal. 6, 7; 2. Kor. 9, 6). U konačnici je to i glavni kriterij za sudjelovanje u onom novom vremenu, o kojem se u molitvi “Oče naš” kaže: “Dođi kraljevstvo tvoje!” (Matej 6), a u besjedi na gori “Krotki će baštiniti kraljevstvo zemaljsko”.
U daljem smislu iz toga proizlaze nazori koji su od životne važnosti za najrazličitije razine ljudske egzistencije. Etiku besjede na gori i danas neki kršćanski krugovi pogrešno označuju kao “etiku uvjerenja” koju se ne može izravno primijeniti. U stvari doista automatski ne pruža radno uputstvo za sve teže političke odluke. U konačnici bi međutim bila dobra mjerna letva za njih. Tamo gdje takozvana ljudski odvagana “etika odgovornosti” u društvo dovodi do suprotnih odluka nego što ih “etika uvjerenja” od pojedinca očekuje u njegovu privatnom životu, ne smije se odmah automatski očekivati da će i Isus odlučivati na jednak načinPojedinac je odgovoran za svoj udio u događaju i ne može ga staviti na račun zabludama drugih. Takvo jednostrano pripisivanje krivice, kao što se to često radi kod pravnih sporova, nije uvijek pravilno Skupine su suodgovorne i zbog prisile koju provode odnosno zbog pozitivnog odnosno negativnog “obrazovnog polja” koje predstavljaju. Zbog toga sve trebaju etički kodeks (kao što ga na pr. već imaju neki cehovi). Osim individualne etike prema tomu je potrebna “strukturalna etika” društva odnosno njegovih dijelova.To zakoni sa svojom samovoljom ne mogu sami nadomjestiti.

Mojsijeve zapovijedi (2. Mojsije = Izlazak 20)	Etika u Kur'anu	”Svjetski etos“
1. Ja sam Gospodin, Bog tvoj. ...Ne moj imati drugih bogova osim mene. (Ne pravi sebi urezana lika…) 2. Ne izgovaraj uzalud ime Gospodina, Boga svoga (jer Gospodin ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.)	Tvoj Gospod je propisao da ne obožavate nikog osim njega ... (sura 17,22*)	(Razumijevanja o “svjetskom etosu” nije se odnosio na pojam boga različitih religija. Zbog budista je na pr. svima bilo zajedničko da priznavaju “Posljednju stvarnost” – t.j. nešto s one strane materijalne stvarnosti.)
3. Sjeti se da svetkuješ dan subotnji…	...Kad vas se pozove na molitvu petkom, požurite na pozivanje Boga ... (sura 62,9*)
4. Poštuj oca svoga i majku svoju (, da imadeš dug život na zemlji koju ti da Gospodin, Bog tvoj.)	Roditeljima moraš biti dobar..., upućuj im riječi štovanja ...; daj svojoj bližoj rodbini ono što im treba ... (sura 17,23-26*)
5. Ne ubij	Ne ubijte čovjeka kojeg vam je bog zabranio ubiti... (sure 17,33 i 5,32*).	obvezivanje na kulturu nenasilja i poštovanje cjelokupnoga života…
6. Ne učini preljuba **	Izbjegavajte preljubu! (sura 17,32)	obvezivanje na kulturu jednakopravnosti i partnerstva muža i žene, (protiv destruktivnog odnosa do seksualnosti…)
7. Ne ukradi 9. Ne poželi kuće bližnjega svoga. 10. Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što pripada bližnjemu tvome.	Odsijecite ruku kradljivcu i kradljivici ... Bog će se sigurno vratiti onome koji se vrati k njemu nakon svoje greške i koji se popravi ... (sura 5,38-41*)	obvezivanje na kulturu solidarnosti i pravedno gospodarsko uređenje…
8. Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga/ ne laži	Postojano primjenjujte pravdu kao svjedočenje vjernosti Bogu, čak i na svoju vlastitu štetu ili štetu svojeg oca i majke i svojih bližnjih... sura 4, 135* (u svezi s prevarom v. suru 2, 188*)	obvezivanje na kulturu tolerancije i život u istinitosti…

*) egipatsko brojanje stihova koje se najviše upotrebljava u islamskim državama, u drugim brojanjima stihova neki stih može npr. stajati iza drugog stiha.

**) Ovdje se kod različitih religija nadovezuje mnogo raznih detalja. Ovo bi moglo probuditi razumijevanje za to da iste pojedinosti ne moraju više biti pravilne za sve. I prije se u današnje namjene nije dovoljno razlikovalo između vjerskih principa i detaljnih svjetovnih zakona; to međutim ne znači da su poželjni sve veće sadržajne suprotnosti između vjere i zakona.

Već nakon potopa je bilo – dakle prije gore spomenutih Zapovijedi – prema biblijskom predanju nekoliko temeljnih etičkih zahtjeva prema cjelokupnom novom čovječanstvu za njegov opstanak, dakle osim kasnijih Izraelićana:
- Život cijeniti odn. ne ubijati. („jer Bog je stvorio čovjeka prema svom liku": Post. 9:6) i ne jesti meso još živih životinja. U rabinskom hebrejstvu izvedeno je kasnije 7 „Noinih zapovijedi" za nežidove gdje je bilo različitih načina čitanja:
- zabrana ubijanja;
- zabrana okrutnosti prema životinjama;
- zabrana pljačkanja;
- zabrana preljuba odn. bluda;
- zabrana službi za božanstva (t. j. po ovoj predstavi nežidovi se dakle i nisu morali klanjati Bogu kao židovi, ali isto tako nisu trebali obožavati nikakva konkurentna božanstva);
- zabrana huljenja Boga;
- zapovijed pravnoga poretka sa sudovima.

Bilježenje vlastitih utvrđenih nesavršenstava i pozitivnih osobina u tablicu i svjesno praćenje napretka ovdje može biti od pomoći Za rad na tome postoji više mogućnosti:
1. Izravan rad na vlastitim problematičnim osobinama pomoću događaja u životu. Dobre nakane itd. Ovo ostaje važno i za Isusa: “najprije brvno u vlastitom oku…”. I u ~~Kur’anu~~ Islam se rad na samome sebi smatra “Velikim Džihadom”, “Velikim Svetim ratom”, t.j. kao nešto presudnije od svih vanjskih objašnjavanja.
2. Izravno popravljanje i 3. izravan međusobni oprost ukoliko je još moguć. U suprotnom slučaju probleme u molitvi predati Bogu za dalje razrješenje i u duši oprostiti. Isusu je i ovo važno – i on govori o nadoknadi “do posljednjeg novčića” (Luk. 12, 59, vidi i 5.)
4. Gdje nije drugačije moguće postoji mogućnost odgovarajućih dobrih djela za druge kojima se zadavaju štete. Bog neizravno pročišćuje puno toga kada na pr. netko preuzme zadaće korisne za zajednicu. (Ovdje se opaža tekući prijelaz sa čistog obnavljanja dosadašnjeg u slobodna, susretljiva djela, a onda se obistinjuje izreka ‘jedan sije, drugi žanje’, uspor. na pr. Iv. 4, 37.) Usto prema Mat. 7, 20-21 vrijedi: "...po plodvima ćete ih njihovim prepoznati. Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: Gospodine, Gospodine!, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima!”.
5. “Molite Boga u mojem imenu”, ovdje za njegov oprost i milost u daljem razvoju života. Ovo je najbitnija pomoć koju čisto humanistička etika ne može pružiti. Sudbina tada ne mora više imati mehanički tijek nego se čovjek doživljava kao vođen od Boga, sve se obnavlja i razvija u tom smislu kao što je iz njegove više mudrosti najbolje za pojedinca i njegovo okružje.

Povratak na sadržaj ove stranice.

Dodatak: kratak ispravak suvremenih “priča koje otkrivaju sve o Isusu”

U tekstu web-stranice su uz pomoć novih spoznaja i metoda već izravno ili neizravno ispravljene neke od otežavajućih jednostranosti nekih teoloških pravaca. Ovdje ćemo se pozabaviti s zapletenim procvatom suvremenih „senzacijskih pisaca". Ne podržavamo dodatno publicitet tih bestselera. Sljedeći je prilog usmjeren prema onima, koji tu literaturu poznaju te ih stoga iritira.

1. S obzirom na svitke iz Qumrana ti su pisci pokušali prikazati da su mnogi opisi Isusa u Novom zavjetu netočni. Isus i učenici itd. su u stvarnosti bili jednostavni militantni pobunjenici protiv rimskoga režima. * Zbog veće vjerodostojnosti se ovo tumačenje umotava u neku vrstu teorije zavjere: Svitci zajednice iz Qumrana, otkriveni 1947-1956, su do 75% bili prikrivani, pri čemu su kontrolu nad njima imali učenjaci Katoličke crkve. Već to je jednostavno krivo – što se utvrđuje i ovdje iako ova web-stranica ne mora opravdavati niti jednu crkvu, a pogotovu prihvatiti prikrivanje kršćanskih spisa. Tim znanstvenika je štoviše bio sastavljen od katoličkih, protestantskih, anglikanskih, židovskih, pa čak i ateističkih znanstvenika. Zbog mnoštva mišljenja o mnogim malim oštećenim komadićima trajalo je doduše zaista dugo dok se sve nije objavilo. Kada je originalno englesko izdanje dotične literature o „tajnom gradivu" izašlo iz tiska, već je bilo objavljeno 80% tekstova iz Qumrana. 1992. godine, 12 mjeseci nakon izdavanja dotične senzacijske džepne knjige, koja u tekstu na stražnjim koricama kao i prije spominje 75% neobjavljenih tekstova, bili su objavljeni i ostali dešifrirani tekstovi.

O tumačenju sadržaja morali su autori postaviti čitav niz čak i za njih vratolomnih teorija kako bi pri njihovom nizanju došli do gore spomenutih rezultata. Ti svitci prema tvrdnjama iz spomenute literature nisu pretkršćanski, nego iz Isusova vremena.**)
Ti spisi međutim očigledno potječu iz različitih vremena i u svojem izričaju nisu jedinstveni. Zajednica iz Qumrana postojala je dulje vrijeme. Ne može se je poistovjetiti s Esenima, a niti s militantnim Zelotima koji su kasnije na priličnoj udaljenosti imali utvrdu Massada. Qumran bi se mogao usporediti s današnjim duhovnim eko-selom. Posvuda su morali imati kontakte; od Esena su vjerojatno imali neke običaje u promijenjenom obliku, od pismoznanaca iz Hrama u Jeruzalemu su dobili na čuvanje zapise o blagu – što govori da su ih ocijenili kao sigurnije mjesto koje nije bilo izloženo neposrednim borbama s Rimljanima -; a mogli su postojati i kontakti s pojedinim Zelotima.

Autori također tvrde, da Eseni nisu bili asketski redovnici, nego militantni pobunjenici. Sve, što znamo o Esenima, upućuje na pacifistički, vegetarijanski, strogi židovsko-ezoterični red, koji je zbog svojih gotovo zaratustrijanskih propisa o čistoći stremio prema izolaciji od ostatka svijeta čak i jače nego današnji redovnici. U spomenutoj ocjeni Esena kao militanata isti se bacaju u isti koš sa Zelotima bez ikakva zadovoljavajućeg obrazloženja.

Ivan Krstitelj, Isus i Jakob, Isusov (polu)brat, imali su iste militantne motive „kao Eseni". Čak i ova – o prijašnjim pretpostavkama ovisna – ocjena prikazana kao činjenica ne može se dokazati pomoću svitaka iz Qumrana. Isus, Jakov i Ivan se tamo skoro nigdje ne mogu identificirati na takav način. „Učitelj pravednosti", očigledno vodeća osoba te zajednice, morala se primjerice identificirati s Jakovom, što je ponovno teorija koja se ne može dokazati. Nije dokazano, a i nije vjerojatno da je taj „učitelj pravednosti" bio radikalan Zelot; zajednica ga je međutim mogla priznavati kao viši – duhovni – autoritet od svećenika iz Hrama koji su se nalazili u rasulu. Čak i ono, što je predajom sačuvano o samom Jakovu, ne odgovara ovoj militantnoj slici. Jakov – ne apostol Jakov nego spomenuti Isusov brat, koji je nakon njegova raspeća vodio prvu kršćansku zajednicu u Jeruzalemu – imao je izgleda izričito tolerantan, izjednačavajući karakter. Morao se tako reći postaviti između Petra i Pavla, odn. posredovati između posvađanih apostola kako bi održao zajednicu.

Kako bi se nadalje moglo tvrditi da je Pavao bio rimski agent koji je sve krivotvorio, morala se pružiti druga umjetna konstrukcija, koja se ponovno ničim ne može dokazati, naime da su Rimljani njegovo uhićenje inscenirali kao obmanu.

(U našem tekstu "Putovi Isusa Krista..." opširnije se bavimo Pavlom, između ostalog – bez obzira na to kakvo stajalište bi netko mogao zauzeti prema takvoj tradiciji, na pr. prema njegovu stavu do žena - i time da se njegovi vizionarski doživljaji i spoznaje mogu prepoznati kao autentične; naravno samo ako se potrudimo temeljito i praktično se pozabaviti s mističnim doživljajima, što senzacijski autori očigledno nisu učinili.)

Svitci iz Qumrana su jednostavni neki od mnogih drugih spisa tadašnjeg vremena, koji nam kamenčić poput kamenčića u mozaiku mogu dati informacije o nekim od tadašnjih običaja. Neki drugi spisi iz toga tisućljeća su već dulje vrijeme poznati ako apokrifi, a drugi su bili otkriveni tek u novije vrijeme (primjerice nalazi iz Naq Hammadija, koji govore o vjeri ranih kršćana u Egiptu.) Sigurno je da su ljudi u Qumranu vjerovali u Boga i da su u mnogim stavovima i običajima bili u srodstvu s Isusovim naucima - onima koji se nalaze u Bibliji, a ne navodno militantnim Isusovim naucima senzacijskih autora. Osim toga je posve moguće da je Ivan Krstitelj podrijetlo vukao iz tih vjerskih povezanosti Esena odn. Qumranaca ili da je tamo u svakom slučaju bio općepriznati gost. Također se može pretpostaviti da je i Isusu susretao te ljude. (Na našoj web-stranici „Putovi Isusa Krista" objašnjavamo također, da se susretao s mnogim krugovima i da nije automatski potjecao iz pojedine škole s čijim sljedbenicima se susretao.)

2. I drugi autori su se priključili spomenutim nagađanjima o Isusu, sa mnogim detaljima o židovskoj povijesti, ali se nisu uspjele razriješiti navedene oprečnosti. Tako što se u jednom dijelu ove literature i uskrsnuće Isusa umanjuje na jedan povijesno dodirljivi vanjski ritual uskrsnuća kasnih Egipćana i možda Esena i na tradicije temeljene na tome, čitatelju se uskraćuje upravo obnova, koju je Isus doveo u tu vezu. Pri tome ne bi bio nikakav gubitak za tamo predstavljane veze između povijesnih skupina kao što su to Eseni ili Templari ako bi se isključila ova protudogma uskrsnuća. Samo mistički shvatljivi dio onoga što je Isus uradio prevazilazilo je već u ranokršćansko doba razumijevanje nekih židovsko-kršćanskih i gnostičkih zajednica pa je stoga beskorisno putem njihovog shvaćanja željeti dokazati da je ono što su razumijeli sve bilo već ranije. Drugi su razumijeli druge dijelove istine, što pokazuju i mnogi rani kršćani koji su vjerovali u jedno opsežnije značenje uskrsnuća ali i oni koji su koristili dotični polemički spis Evanđelja po Filipu- Pavle koji je imao iznimno svojstvo žrtvenog jarca ni u kom slučaju nije bio jedini izvor onih tradicija koje su se držale i spiritualno i materijalno prebražavajućeg uskrsnuća Ljudi koji su donekle cijenili stanje predanja koje je u crkvenoj povijesti naširoko prihvaćeno, mogu prije doći do istine nego oni koji sve što ne spada u njihov koncept lakomisleno uklanjaju objašnjenjima.
Tamo gdje se takve aktivnosti izrađaju u stalno klevetanje Isusa Krista, može imati i duševne posljedice koje nadilaze čisto ljudsko djelo.

3. Nagađalo se i o više navodnih „grobova sa kostima Isusa“, više njih u Izraelu i negdje drugdje. U jednom okruženju kao što je Bliski Istok, gdje djeluju pljačkaši grobova – npr. jedna od takvih nađenih posuda sa kostima je „izgubljena“ -; i gdje su tisuće takvih posuda pohranjene u muzejima i gdje su nasumice odabrane kosti uklonjene i proslijeđene za ponovni pokop, itd, gotovo je nemoguće dobiti pouzdana saznanja o osobama. Tu ništa ne dokazuju niti uklesana česta imena. Ni izračun vjerojatnosti ne može isključiti sličnosti između imena u raličitim obiteljima. Cjelovito povijesno istraživanje ne bi nikad krenulo od preduvjeta da nije moglo biti uskrsnuća u predanjem sačuvanom smislu. To bi također prije odgovaralo današnjem mogućem stanju spoznaje, objave, koja se može odnositi na Isusa, da se ne shvaća samo kao jedan izvor subjektivnih nadanja Isusa prije 2000 godina, nego uzeti u obzir da može upućivati i na nešto sasvim realno što djelomično još čeka na pronicanje dok se ne desi.

* Postoji još čitav niz takvih špekulacija o Isusu, koje su dovele do različitih rezultata. Update English / Deutsch. Osim ovoga drugi su željeli Isusa izjednačiti čak sa Mojsijem ili sa egipatskim faraonom, ili sa Julijem Cezarom ili sa militantnim bizantskim carom.
** U oči pada također da se u takvim knjigama ne spominje činjenica da su u Qumranu otkriveni i posebice stari tekstovi evanđelja iz 1. stoljeća, čija usporedba s današnjim tekstovima pokazuje da je posredovanje bilo vjerno originalu.

Povratak na sadržaj ove stranice.

Prirodne znanosti i vjera u Boga.

O ispravnosti prirodoznanstvenih priloga.

Isus u slučaju Tome, kojeg možemo promatrati kao “pridodoznanstvenog tipa” među učenicima i koji je uzor mnogim ljudima upravo u naše vrijeme, priznaje da postoje ljudi kojima je i u vjerskim pitanjima potrebna potpora vanjskog opažanja, brojenja, mjerenja, vaganja. Kada je dobio izvanrednu priliku za vanjsko provjeravanja da li se pred njim stvarno nalazi Isus Krist, Isus kaže: “ne budi nevjeran nego vjeran”. Novo doživljeno iskustvo Toma treba istinskim i dubokim razmišljanje primijeniti tako da nestane korijen njegove dvojbe, da mu nešto “postane jasno”: - To što Isus ovo mora spomenuti znači da Toma nije skeptik “zapanjen” samo vanjskom stvarnošću i vjerojatno zbog straha od kazne “ponukan na vjeru” nego da je i nakon toga zadržao svoju sposobnost dolaženja do novih uvjerenja iz vlastite duše. Unatoč tome trebao bi naslutiti da osim vanjskog opažanje postoje i druge mogućnost samouvjeravanja. Isus je znao što je primjereno za Tomu. Nikoga nije želio prisiljavati – što bi imalo karakter suda; isto tako se ne može pronaći namjera da se kod nekoga, koji još nije zreo za odluku, izazove odbijanje.

Znanost, koja empiriju = nakupljena iskustva isključuje ako nešto ne odgovara staroj slici, ne može se označavati znanošću. Istinski geniji poput Einsteina nisu se bavili takvim upravljanjem znanja nego su u svojim istraživanjima započinjali upravo tamo gdje su postojale nejasnoće. I takvo traganje može biti jedan od mnogih puteva do Boga – dokle god su motivi časni, a znanost nije korumpirana gospodarskim ili drugim problematičnim interesima.

Vanjski prirodoznanstveni rad – s opažanjima, postavljanjem hipoteza i teorija te njihovom verifikacijom – u humanističkim i vjerskim pitanjima većinom nije dostatan. Ne postoji uvijek biće koje višu stvarnost pred nama prikazuje na nedvojben i po mogućnosti reproducirajući način (kao kod Isusovih učenika) ili nam otvara spoznaju za to (kao kod Ivana 1, 51). Ipak ima puno naznaka da postoje slojevi na pr. u ljudskom biću i iznad njega koji ne izviru iz poznatog fizičkog spektra snaga i tvari nego se pokazuju samo u njihovim posljedicama: životne snage, duhovni osjećaji, razmišljanje, svijest… (neki od primjera nalaze se na različitim mjestima u glavonom tekstu stranice Christuswege.net). Kao stariji oblik iskustva i znanstvenosti višestruko se raskrivaju stare “predznanstvene” tradicije različitih kultura. I danas se za takva područja mogu razviti posebno prilagođeni postupci zapažanja i ocjenjivanja kao što to pokazuje primjer Goetheovih prirodoznanstvenih opažanja ili na njima utemeljeni spoznajnoteoretski radovi Rudolfa Steinera. U tom pravcu se kreću i novi znanstveni nazori od kvantne teorije do onih znanstvenika koji razrađuju novu biologiju, novu geo- i astrofiziku itd. i u konačnici novu znanstvenu “paradigmu” odnosno sliku svijeta; doduše bez traganja za novom metodikom koja bolje odgovara novim sadržajima kao što to ne traži niti Steiner.
Tako najprije proizlazi da dosadašnje znanstvene spoznaje a.) pokazuju samo sićušan presjek stvarnosti;
b.) da su temelji prirodoslovlja sve relevantniji: materija se pojavljuje kao zgusnuta energija ili čak kao zgusnuti duh; oblici energije mogu doseći brzine veće od svjetlosti (tahioni…); pritom se mogu “pomladiti”, vrijeme postaje relitvnijim kao i u teoriji relativiteta; iz našeg prostora mogu isčeznuti da bi se pojavili iz neke vrste onostranosti/transcendencije – tako da je i prostor apsolutan u manjoj mjeri nego što se to činilo zbog tzv. “zakrivljenosti” prostora. Preostaje jedino neopipljiva “informacija” kibernetike, koja nije sastavljena od materije i energije te se zbog toga postojećim sredstvima ne može opisati. Ovdje bi se dakle moglo govoriti o “svijesti”.
c.) Strogo uzevši, taj raspad stare slike svijeta još nije “Božji dokaz” nego u krajnjem slučaju priprema. Za mnoge je ovo dovoljno, jer ih je zastarjela materijalistička slika svijeta kočila te sada mogu napraviti izravnije korake do Boga. Još međutim nije kraj: što je dakle ta “informacija” ili drugi, već spomenuti neopiplivi događaji u svemiru? Što/Tko neprestano stvara i raspušta novu materiju i energiju? Što/Tko ovdje kao i u životu upravlja granicama života i smrti odnosno budnosti i sna i dozvoljava njihovo prekoračenje? Što/Tko ovdje u svemiru dolazi do izražaja djelujući iznad vremena i prostora? Je li čovjek, koji u svojoj svijesti može “izvana” spozanti energiju, vrijeme i prostor u biti zametak “odraza” Onog koji to može u velikome (uspor. Geneza 1, 26)?
d.) Osim toga možemo dodati da se ovdje kao odgovori u manjoj ili većoj mjeri isključuju kaos i slučaj. Jer taj svijet i ta bića, i taj svijet čestica, i događaji u životu pokazuju nevjerojatno visok stupanj reda u kaosu, ustrajnosti i smisla unutar cjeline kao u cjelovitom umjetničkom djelu; pomanjkanja veznih članaka potrebnih za slučajnu evoluciju itd. Već kod ovog spoznajnog koraka postaje jasno da je teže ne vjerovati nego vjerovati – u centralnu prainteligenciju koja postavlja početak i cilj “stvaralačkog programa” i oblikuje put s promjenjivim zakonitostima. Postalo je moguće nešto što preko razuma može dovesti do istog rezultata kao i nekadašnja mistička svijest starih naroda 800. godina prije Krista koji su ovdje svojom “desnom, mističkom polovicom mozga” vidjeli Boga na djelu. (“Bogovi” drugih naroda su prvotno bili oznaka određenih osobona jednoga Boga; tek nakon isčezavanja te mudrosti promatrali su ih kao jedinstvene “bogove” i brkali s razvijenijim ljudskim bićima kojih je također bilo.) Sličnim putevima su do vjere u Boga došli ateistički znanstvenici poput Maxa Thürkaufa, Georga Todoroffa i mnogih drugih.
e.) Vjera u smislu nastalog dubokog uvjerenja je veća od pukog intelektualnog smatranja stvarnošću.
f.) Osim toga tu spadaju i oni ljudi koji kao mistici itd. i kao normalni vjernici svjedoče o izravnijim, promjenjivim iskustvima s Bogom i Kristom; i koji su tim kontaktom u sebi samima doživjeli visoko realna iskustva s kreativnim duhom Božjim. Ovi putevi mogu na samostalan način prije ili kasnije dovesti do svladavanja i do spoznaja o prirodi iskustava. Ovdje se od “Putevi Isusa Krista” nastavlja glavni tekst.

U katoličkoj crkvi postoji enciklika „Fides et Ratio" (vjera i razum) iz 1998 i papa Benedikt XVI je nastavio temu u svom regensburškom govoru 2006: vjera bez razuma i razum bez vjere su pojedinačno bezvrijedni, jer promašuju čovjeka u svojoj cjelokupnosti. Nasuprot tomu Michael Springer argumentira u „Spektru znanosti" siječanj 2007, da ne mora svaka rupa u znanju automatski upućivati na racionalno neobjašnjivo odn. na Boga – što se npr. nas manje tiče, radi se o sasvim konkretnim zaključcima, vidi gore. Ali on priznaje da je vjera u to, da bi znanost jednog dana mogla objasniti velike rupe, upravo jednostavno opet vjera. Stanje je takovo da se danas ovdje moralo uložiti prilično truda da bi se uopće otvorila mogućnost pojedinom znanstveniku, da još ne mora vjerovati u Boga (što ne mora bezuvjetno biti ateistički, nego može biti agnostički, t. j. odsustvo vjere bez krajnjeg utvrđivanja da Bog ne postoji.) I neko drugo shvaćanje, koje priznaje vjeru u Boga samo kao potporu еtičkoj zaštiti materijalne kulture, samo po sebi nije dovoljno gornjim gledištima.

Povratak na sadržaj ove stranice.

Informacije o Isusu Kristu i pitanjima prehrane.

Prapovijest: U 1. Knjizi Mojsijevoj (Postanak), 29, kaže se: I doda Bog: “Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu!” To odgovara spoznajama da čovjek u prvom redu ima organe za žvakanje i probavu poput frugivora (biljojeda) (a ne svejeda kako bi se moglo pomisliti kada se sjetimo kategorija grabežljivci, svejedi i biljojedi, koje na prikladan način opisuju većinu životinja.) Nasuprot tome nakon (arheološki na pr. u prednjoj Aziji dokazanog) potopa Postanak 9, 3 Noi: “Sve što se kreće i živi neka vam budu za hranu;… Ne smijete jesti samo meso u kojem je još krv.” Do ovog mjesta sve se odnosi na vrijeme prije nastanka današnjih naroda, ticalo se dakle – ako je predajom pravilno preneseno – ne samo kasnijih Židova.
Nakon izlaska iz Egipta isto se potvrđuje u 5. Knjizi Mojsijevoj (Deuteronimiju), 14, 3-21, a dodaju se i drugi detalji. Od potopa se zbog neprilika očigledno radilo o tome da se u načelu dozvoljava sve, a izbjegavaju tvari najneprimjerenije za prehranu. U nekim slučajevima mole su se naći suvremene prehrambenotehnološke spoznaje. Svakako su i nadalje postojali slučajevi kod koji se ukazuje na posebno značenje biljne prehrane bez obvezujućeg propisivanja za sve, vidi Danijel 1, 8.

Višestruko se može opaziti povezanost s opširnijim, danas gotovo zaboravljenim propisima o žrtvovanju životinja i konzumiranju žrtvovanog mesa. Prorok Hošea (6.6.) poručuje: “Ljubav mi je mila, ne žrtve, poznavanje Boga, ne paljenice”. Nadovezujući se na to Isus kaže: “Hajdete i proučite što znači: ‘Milosrđe mi je milo, a ne žrtva?’” (Mat. 9, 13 i 12, 7). Uz Luku 22, 11 kada Isus pita gdje može blagovati pashalno janje – koje se nakon toga kod posljednje večere više uopće ne pojavljuje -, postoje ranokršćanski “apokrifni” spisi (koji oko 400. godine nisu preuzeti u biblijski kanon), na pr. “ebionersko evanđelje”. Tamo se to čita ovako: “Zahtjevam li možda da na blagdan pashe s vama jedem meso jaganjčevo?”. Za takve rečenice je aramejski jezik upotrebljavao manje riječi i time zbog izgubljenog načina naglašavanja omogućavao različite načine čitanja To je dovelo do različtih prijevoda koji su bili izvanredno prikladni za uzajamne prigovore. (Praktički iščezle – naime kasnije zamašno islamizirane – židovskokršćanske zajednice su bile pravi i bitni dio ranog kršćanstva, iako se one u nekim stajalištima kao u gornjem primjeru razlikuju od ostalih crkvi koje se razvijaju.)

Djela apostolska 15, 19 izvještava o izjavi vođe zajednice Jakoba u prvotnoj zajednici da ne valja dodijavati onima (koje je pridobio Pavao) “koji se s poganstva obraćaju bogu. Valja im poručiti da se uzdržavaju od mesa okaljana idolima, od bludništva, od udavljenoga i od krvi.” Nasuprot tome postoji kod ranog crkvenog povjesničara Euzebija, u apokrifnim (vidi gore) apostolskim spisima itd. slika da se Isus, Ivan, Pear, Jakob itd. sami u normalnim prilikama nisu jeli meso.
Mat. 15, 11-20 / Mark. 7, 17-21 doduše pokazuje da je Isus više vrijednosti polagao “na ono što izlazi iz usta” nego na on “što na usta ulazi”; to se ipak odnosilo na pitanja farizeja o pranju ruku prije jela. To je isti red vrijednosti koji se pokazuje u rečenici o brvnu u vlastitom oku i trunu u oku drugoga. Treba, znači, početi kod sebe sama a ne kod straha od vanjskih utjecaja. To nije propis protiv konzumacije mesa.
Prema Luk. 10, 8 svojim je učenicima Isus preporučivao da na svojim pohodima jedu od onoga što im ponude njihovi domaćini. To nije automatski u potpunosti nemarno. I danas na pr. u arapskom svijetu može doći do neuračunljivih reakcija kada netko odbije dobronamjerno jelo ili pići, i to napravi nedovoljno spretno. Tadašnjim je učenicima osim toga dana sposobnost da im izričito štetne tvari ne škode (Marko 16, 18.). Nema dakle nikakvog smisla takvle biblijske riječi izvlačiti iz konteksta i neograničeno ih uopćavati.

U još većoj mjeri nego što su biblijska gledišta o ishrani obrazložen je religijski post u čišćenju tijela, kroz koji raste otvorenost za dublje duševne, duhovne spoznaje. Ovo je bilo i posebno učvršćeno u katoličkoj Crkvi – u vrijeme blagdana, uzimajući u obzir Veliki petak i u vrijeme posta izmedju „pokladne noći" i Uskrsa. Ali i izvan crkve je opet porastao značaj posta, nakon što dugo vremena nije bio osobito cijenjen. Preko ishrane se tim putem na jedan drugi način dragovoljno prakticira sposobnost odricanja. Također se misli i na to da mnogi ljudi na svijetu gladuju. Koliko duboko sve to može ići pokazuje i nejedenje – „inedia", koju se promatra od strane i srednjevjekovnih mistika pa do novog doba, daleko duže nego što je post od nekoliko tjedana. To nalazimo kako u kršćanskim tako i u drugim pozadinama - danas to neki nazivaju „svjetlosna hrana" – i nagoviještava da duh može puno jače gospodariti materijom nego što je to do sada znanstveno bilo shvaćeno. Uvjet je da se dotična/dotični u tomu zna „voditi" od Boga, odn. da ga se stručno prati da bi se izbjegle opasnosti. (Ovo ne treba razumijeti kao preporuku da se krene tim putem.)

Tijelo je alat, a takvome treba odgovoran odnos.
Uostalom i životinje su biblijski gledano od Boga stvorena živa bića, stvorenja; dakle nisu „stvari" sa kojima se postupa po trenutnoj volji kako se danas sa njima dijelom postupa. (zakonima o zaštiti životinja barem su ograničeni)
U konačnici svatko sam mora odlučiti kakva prehrana je za njega najbolja.

Ako tražite informacije o današnji oblicima vegetarijanske prehrane naći ćete ih na pr. pod: http://www.ivu.org (Web-stranica "Putevi Isusa Krista" nije odgovorna za web-stranice drugih osoba i ne podupira automatski njihov promjenjiv sadržaj.)

Povratak na sadržaj ove stranice.

Isus Krist i liječenje - danas.

Isusa su s njegovim učenicima i ostalim sljedbenicima mnogi svojevremeno doživljavali kao pokret za ozdravljenje tijela i duše.Na tome se danas treba puno raditi, jer to više nije razumljivo samo po sebi.

Volja za ozdravljenjem.

Isus je nepripremljenom čovjeku najprije postavio važno pitanje: “Želiš li ozdraviti?” (Iv. 5, 6). Isus se obraća duši.Bolesnik opisuje svoje vanjske zapreke kod traganja za ozdravljenjem. Pitanjem ga se također priprema na osvješćenje da zaista želi ozdraviti. To je prva pretpostavka pravilno shvaćenog ozdravljenja. Dokle god podsvijest zbog bilo kojeg razloga blokira put do ozdravljenje i potrage za pomoći i primanje te pomoći će biti otežano. Onda će se eventualno bez obzira na vrstu puta omogućiti posezanje za medicinskom mjerom prve pomoći ili za mjerom utjecaja na simptom. Ozdravljenje je međutim nešto više što funkcionira samo kada ga bolesnik prisvoji, dakle poveže sa svojim snagama samoozdravljenja.
U to područje se ne uključuju samo oni pripadnici zdravstvnih zanimanja i životni savjetnici pripravni na suradnju s pacijentom nego i ozbiljni “ozdravitelji” i ljudi koji podupiru ozdravljenje vjerom odnosno molitvom.

Moć vjere.

Mat. 9, 22: Bolesnica dodiruje skute Isusovih haljina i ozdravi. Isus: “Vjera te tvoja spasila”. Tko je doživio vjersko iskustvo pod moći vjere pojmit će nešto veoma stvarno u svojoj svezi s Bogom što omogućava proces ozdravljenja. I takozvani placebo efekt u medicini pokazuje nešto od moći ljudskog uvjerenja (kada se na pr. uzima šećer misleći da se radi o lijeku). Pri tomu se međutim ne događaju duboke preobrazbe patoloških procesa poput onih kod ozdravljenja vjerom.
Isus je također praslika u najopširnijem smislu tjelesno, duhovno i duševno zdravog čovjeka.

Izvadci iz poglavlja “Pitanje o čudesima” našega glavnog teksta*): Isus Krist za razliku od mnogih ozdravitelja sadašnjice ne ukazuje na “kozmičku energiju” koju osjećaju kako protječe kroz njih nego na vjeru u mogućnost ozdravljenja kroz njega, u konačnici kroz Boga i izvana vidljivom osobom Isusovom.
I danas postoje ozdravljenja, koja se u prvotnom smislu izvršavaju molitvom i s obzirom na čovjekovu dušu povezanu s Kristom. Krist želi ozdravljenje i potpunost čovjeka, koji prema njemu može “činiti veća djela” od njega (Iv. 14, 12-13).
Samo duhovno ozdravljenje i s njime povezan duhovno-duševni napredak svakako nisu iznuđena milost koliko god se čovjek pripremao na nju.
Ozdravljenja su često bila “znakovi”, djela u malom koja su zastupala veće, temeljitije. Kod ozdravljenja slijepoga od rođenja na subotu odgovorio je Isus da razlog nisu grijesi, “nego se u njemu očituju djela Božja”. Uspor. Iv. 5, 6-9; Iv. 6; Iv. 9, 3 i dr.
Danas se iz različitih doživljaja spoznaja na granici sa znanošću može nagađati da je Isus stvarno mogao prodrijeti u sve snage prirode. Upravo je za našu sadašnju sliku čovjeka, za cjelovito odnosno kršćansko ozdravljenje i.t.d. danas veoma važno spoznati taj fenomen.

Polaganje ruku.

Ne uvijek, ali često su Isus i učenici za ozdravljenje polagali ruke. Ta praksa i danas postoji u pojedinim slučajevima. Osoba koja polaže ruke na bolesnikovu glavu ili ramena pritom govori molitvu po mogućnosti uz pratnju zajednice. Time se podupire uživljavanje i svijest o kanalu za Božju pomoć. To se može razumjeti i simbolički. Na osnovi spoznaja iz suvremenih stremljenja duševnih ozdravljenja – i među njima se nalaze svjesni kršćani – znamo da je to realnost. Ovdje se u ranom kršćanstvu govorilo o “pneumi”, dahu života ili posredovanom Duhu Svetome*). Djelomično povezana s drugim nastojanjima ta praksa se primijenjivala kako kod zagovora za ozdravljenje tako i za blagoslov. Vidi na pr. Mat. 19, 13; Mark. 8, 23; Mark. 10, 16 (blagoslov djece); Luk.4, 40-41 (ozdravljenje i izgon zloduha); Luk. 24, 50 (blagoslov apostola); Djela apostolska 6, 6 i 19, 12 te 28, 8.
Zagovor za ozdravljenje dakako nije bezuvjetno ovisan o polaganju ruku. Može se uostalom obavljati i iz daljine – što se naravno teže može osjetiti.

Duhovno uvjetovane patnje.

Usko su povezana ozdravljenja psihe, životnih snaga odnosno tijela. Već i dobro “dušebrižničko” ili životno savjetovanje može stoga utjecati na psihosomatske patnje – kada se umjesto ponavljanja pogrešaka u vođenju života primijene pametni savjeti.

Izvadci iz poglavlja “Sveta revnost i … emocije” ‘glavnoga teksta’*): Isus je neprestano živio u “pozitivnom strahu od Boga” i suosjećanjem s ljudima… Kod običnih ljudi gotovo sve emocije su na početku pomješane s nesvjesnim mehanizmima reakcije na podražaj – koje se biološki i po jačini različito manifestiraju, ali u svojoj osnovnoj strukturi su posve slične. Već…vađenje drugih takvih mehanizama iz vlastith reakcija, uvid u njih i u konačnici vladanje njima odnosno predaja Bogu dug je proces učenja.
Mala je korist od pokušaja cjelovite obrade kompleksnih problema na uobičajeni način. Djelotvornije bi bilo najprije potražiti pojedinačne sastavne dijelove takvog kompleksa te pri tome svjesno razlikovati radi li se o “brvnu u vlastitom oku” ili o “trunu u oku drugoga” (Mat. 7, 1-5) i tko je na takav način odgovoran. Mnoge kršćanske škole jače naglašavaju ovo prvo, jer je teže i tek se mora naučiti sagledavati vlastite problematične činove koji se tek tada mogu sami ispraviti. U psihološkoj praksi će se kao žrtva na prednjoj strani češće nalaziti druga perspektiva. Na koncu se može primijetiti da su unatoč tomu obje strane više ili manje u igri.

Moguća praksa za to je: 1. Na pr. unutarnje praćenje dotičnog negativnog uzbuđenja prema njegovoj konkretnoj pojavi (na pr. strah, mržnja i bijes, ravnodušnost i oholost, pretjerana sumnja, …). 2. umjesto mozganja mirno pričekati jedan trenutak da postanemo svjesni o čemu se radi. Nakon toga 3. Takav spoznat, upravo tjelesno osjetljiv problem u molitvi**) predati Bopu. 4. mirno pričekati dok ne bude vidljiv trag olakšanja.
To se kod nekih meditacijskih vježbi*** može na pr. osjetiti poput struje koja istječe prema gore i nakon toga struje obnovljenih snaga koja utječe odozgor. S druge se strane negativnu emociju itd. može “izdahnuti” pomoću daha, stava da ju se preda Bogu; i pri udisaju omogućiti da u nas uđe pozitivno iz božjega milosrđa (mijenjanje stalne molitve kršćanskih redovnika na gori Atos, koje je u našem glavnom tekstu spomenuto u poglavlju “Tišina u pustinji”.)

Mentalni problemi.

Izvadak iz poglavlja “Preobraženje” u glavnom tekstu*: Postoji “pozitivno mišljenje” i pozitivne “afirmacije” (načela). Moglo bi doduše, kada bi se prakticiralo bez egoizma, umišljenosti u veličinu i tehničkih manipulacija, razmišljanje dovesti do stanja srodnog onome što dolazi od Boga; moglo bi se otvoriti prema njemu. U većem dijelu literature ovog pravca takve zabrinutosti nema, a često može završavati i samozavaravanjem.

“Sudbinski problemi”.

Iz suvremenih nastojanja ozdravljenja duha postoji spoznaja o slučajevima kada se dobiva dojam da ozdravljenje (još) nije moguće odnosno “dozvoljeno”. To je nešto poput ravnine “programa”. Vjerojatno bolesnik na pr. “želi” ili treba nešto naučiti iz bolesti. I ovdje se u zajedništvu s Bogom može dakako doći do rješenja. Vidi i gorni dio “Volja za ozdravljenjem”.

Pravna pitanja.

Čisto kršćansko ozdravljenje molitvom uz polaganje ruku u Njemačkoj je primjerice zaštićeno Temeljnim zakonom o slobodi vjeroispovijesti. Onaj koji bi se time kao uslužnom djelatnošću želio baviti izvan kućnoga praga ili crkve trebao bi se najprije točno informirati o pravnom položaju. Ako bi se pritom obavljale aktivnosti koje drugi mogu protumačiti kao dijagnozu ili izravnu terapiju – čak i kada se vrše besplatno ili na dobrovoljnoj osnovi -, u Njemačkoj bi se trebao položiti ljekarnički ispit ili proći kroz osposobljavanje za obavljanje liječničkog zanimanja (duhovni ozdravitelji na pr. – praksa kojih se većinom razlikuje od klasičnog prakršćanskog liječenja ali ima i neke sličnosti s njim – bolesti često mogu osjetiti rukama itd.). Iako je poželjno da zakoni na nebirokratski način vode računa o posebnoj osobini ovih aktivnosti, pod danim okolnostima polaganje ljekarničkog ispita preporučuje i “Krovno društvo Duhovno ozdravljenje”****). Teoretski se dozvoljava pojednostavljen oblik spomenutog ispita kada se obavlja psihološko savjetovanje ili duševno ozdravljenje. Drugo je pitanje može li se taj pojednostavljeni oblik posvuda ostvariti.
U Engleskoj se na pr. “spiritualni ozdravitelji” općenito prihvaćaju i dozvoljava im se rad u bolnicama.

*) ‘Glavni tekst’ ove i druge točke obrađuje sa šireg zornog kuta, - naime u svezi s mogućnostima ljudskog razvoja uopće, dakle iznad “ozdravljenja” u užem smislu.
**) Općenito o najboljem unutarnjem stavu kod molitve uspor. i našu stranicu “Molitva za mir…”.
***) Vidi stranicu “Kršćanska meditacija”.

****) World Federation of Healing – različite grupe diljem svijeta.
http://www.wfh.org.uk .
Između različitih udruga nije nam poznata nijedna u koju su udruženi samo kršćanski ozdravitelji. To se moglo razumjeti dok je takva kršćanska tradicija u većoj mjeri bila razlivena. Danas polako postaje kuriozitet. Jednostavnu, djelotvornu biblijsku praksu intenzivnog zagovora za ozdravljenje možemo međutim tu i tamo naći u evangeličkim slobodnim crkvama poput baptista ili crkvama Duhova; izvanredna ozdravljenja molitvom i vjerom događaju se i na nekim katoličkim mjestima hodočaća kao na pr. Lourdes.
(Naša web-stranica nije odgovorna za web-stranice drugih osoba i ne podupire automatski njihov promjenjiv sadržaj.)

Povratak na sadržaj ove stranice.

O kršćanskom blagoslivljanju.

Kao religiozan kršćanin možete blagoslovite sve i svakoga ukoliko osjećate da je to u skladu s vjerom i ako se za to obratite Bogu. Ne postoji samo uobičajeni blagoslov preko svećenika odn. župnika iz 4. Mojsije (Knjiga brojeva) 6:23 – 7:1.

VI – kao laik – možete dijeliti blagoslov. Za to Vam nije potrebna nikakva formula i ne morate glasno govoriti; potreban je samo pravilan nutarnji stav u ovom smislu: „Blagoslov Gospodina bio vazda s Vama". Bog iz Vašeg blagoslova neće napraviti ništa pogrešno. Ovaj običaj je doduše postao rijedak, ali može biti od pomoći.

Postoji mnogo mjesta u Bibliji na temu blagoslova. Neka tipična o različitim aspektima blagoslova: Zaharija 8:13; Djela apostolska 3:26; Efežanima 1:3; 1. Petrova poslanica 3:9-12; Hebrejima 6:7. Druga mjesta u Bibliji o tome Matej 5:44 odn. Luka 6:28; Rimljanima 12:14; 1. Mojsije (Postanak) 9:1; 5. Mojsije (Ljetopis) 11:26; Psalmi 115:13; Mudre izreke 11:25.

*) Samo je po sebi razumljivo: gdje se primjerice blagoslivlja oružje, s takvim „blagoslovima" bi probleme imali i anđeli … .

Povratak na sadržaj ove stranice.

Jadikovanje kao mogući sastavni dio kršćanske prakse.

Neki strogi kršćanski krugovi daju jednostrani utisak da je za kršćane najbolje podrediti se vlastitoj sudbini i ne previše angažirano kritizirati razvoj u svijetu: mogu doduše moliti za poboljšanje ili čak nešto i sami učiniti zanj. „Gorko tuženje" Bogu – vidi Tužaljke u Starom testamentu – se osim u književnom obliku ("Don Camillo i Peppone") se veoma rijetko pojavljuje i poučava u crkvama. Može se pojaviti tek u privatnoj molitvi.Iako ne preporučujemo da kršćani kopiraju židovsku praksu pri Zidu plača u Jeruzalemu, ta praksa pokazuje da tuženje Bogu može biti veoma važan dio kršćanskog života.

Ako specifično kršćanske vrijednosti i obećanja – na pr. u Besjedi na gori Mt. 5:5 „Krotki će baštiniti zemlju" – usporedimo s tendencijama koje još uvijek dominiraju na svijetu, mogli bismo pomisliti da se kršćani ne mogu nositi s takvim obećanjima. Biblijsko obećanje nije neobvezujuća milost do koje može ili ne mora doći - i koja također postoji. Obećanje je obećanje. Vrijeme njegova ispunjenja može ovisiti o zrelosti ljudi, odn. molitve.
(„Kraljevstvo nebesko silom se probija". Mt. 11:12.)

Više nije bilo jasno zbog koga ili čega bi se trebalo tužiti. Zbog drugih ljudi? Ili prema objašnjenjima nekih teologa zbog đavolskih sila koje sudjeluju u zavođenju ljudi? Moguće je zamisliti da oboje nosi svoj dio odgovornosti. Ili bismo mogli naglasiti slutnju „to je bilo dopušteno" (s mnogim ljudskim pomislima „jer…"). Je li međutim sam Bog ta „režija“ koja nešto može ili ne mora "dopustiti" i koja stvara pravila? Bilo bi prejednostavno zlo na svijetu ili svako „dopuštenje" pripisati Bogu. U prvim stoljećima su prvi očevi – koje crkve i danas poštuju zbog drugih učenja – govorili i pisali o tradicionalnoj hijerarhiji anđela koji stoje između Boga i čovjeka itd. Gnostici su osim toga govorili i o tzv. „arhontima" s često problematičnim svojstvima. I druge kulture su se na svoj način bavile takvim iskustvima. Tibetanska Knjiga mrtvih je primjerice puna preporuka kako se staviti u koštac s takvim bićima nakon smrti. Što se posebice tiče osnovnih stvari koje nadilaze karikirana međusobna ljudska predbacivanja mogli bismo jednog dana utvrditi da je ovdje sudjelovala ne posve nepogrešiva „režija“ niža od Boga – koja je uz usporedbu s ljudima ili negativnim silama još uvijek na „visokoj“ razini. Ovaj pristup je i doprinos starom pitanju filozofa o „teodizeji" odn. o odnosu Boga prema zalima svijeta (njegovom „pravdanju").

Zaključak: Moguće je doduše tužiti se Bogu jer je on prava osoba za kontakt; nema međutim smisla tužiti se zbog njega. Tom tužbom bismo mogli Bogu pružiti uvide s pripadajućim ljudskim osjećajima čak i ako ti osjećaji umjesto tuge primjerice sadrže ogorčenje zbog nepravde (Mt. 5:6). Budući da se rješenje tada prepušta Bogu, ova tužba u biti predstavlja posebnu vrstu intenzivne molitve. Dio toga je međutim i ljubav odn. poštovanje prema Bogu odn. Isusu Kristu; time se štitimo od pada u čistu negativnost koja ne bi dovela do Boga nego do nečeg posve drugog.

Drugi put je da najprije umirimo te osjećaje te time omogućimo klasičnu, čistu molitvu u kojoj se Bogu sve iznosi u obliku zahvale i molbe. Obično moliti na takav način je sigurno prikladan stav prema Bogu. Dozvoljeno je međutim tužiti se na spomenuti način ukoliko je to potrebno i iskreno (autentično).

Povratak na sadržaj ove stranice.

Kršćanski put do obrade događaja u životu

– Tko - s Isusom kao mjerilom i pomoći - traži napredak od vlastitih nepotpunosti do obećavajućih osobina (usp. stranicu "…Etika": ne štetiti, nego pomoći…), trebao bi najprije postati svjestan vlastitih nedostataka karaktera, počinjenih pogrešaka i prijestupa umjesto da sva raspoloženja, probleme i štete prebaci na druge (usp. Mt. 7:1 Ne sudite da ne budete suđeni! 2 Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. 3 Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?...).
To se, čim je moguće i sa što više nutarnjeg mira (usp. naše poglavlje glavnog teksta "Tišina u pustinji") i tako savjesno kao kod gotovog 'proizvoda' bilježi u nutrini ili na papiru te se nakon mogućnosti poboljšanja istražuje i promatra uspjeh. Ispituje se dakle vlastiti trud: pritom se može raditi o prikladnim molitvama, a pomoć može doći prema vjeri; to će međutim kod ozbiljnije i stoga cjelovitije prakse biti povezano s korekturama u stavovima i mišljenju, s više pozornosti na negativne osjećaje i u konačnici s promjenama ponašanja. Sve se odvija jednostavnije ukoliko se najfiniji dijelovi svakodnevno promatranog promatraju na takav način i onda pojedinačno prelaze u molitvu Bogu… (Usp. poglavlje "Sveta revnost i stajališta o emocijama".)
Duboko zakopane životne navike se veoma teško mijenjaju jer su usidrene u nesvjesnom sloju osobnosti. Stoga je na putu često potrebno znatno iskustvo u prepoznavanju podsvjesnih i nesvjesnih izvora (može se doduše uspjeti i direktno kao kod pušača koji iz jedne minute u drugu s jakom snagom volje zauvijek prestane pušiti. Usp. poglavlje "Idealiziranje Krista").
Ovo "sagledavanje i svjesna obrada uz pomoć molitve" sama po sebi bi već bila duhovni put, koji može odvesti veoma daleko i nekoga pratiti tijekom cijelog života; ali i koji kod odgovarajuće intenzivne prakse već u kratko vrijeme može donijeti bitan napredak. Za razradu ostaju "dublji slojevi" stvari, koje valja raščistiti, iako su se u velikoj mjeri poboljšale.

Pojavit će se i pobude savjesti … (usp. Mt. 5,5 i 5,9 …).

(Ova praksa se u prvom redu može primijeniti ako se radi o poboljšanju načina ponašanja, koja se psihološki gledano već i prije nalaze u okviru "normalnog". Ako se radi o poboljšanju stanja, koja se danas u određenoj mjeri smatraju bolesnima, sve više bi put trebala aktivno pratiti odgovarajući iskusan, možda i psihološki obrazovan pomoćnik, jer je u tom slučaju samostalnost u ophođenju s vlastitim problemima još više ograničena nego što je to kod svih ljudi kada žele sagledati vlastite slabosti. Ako bi netko u tomu bio tako ograničen da to ne bi išlo niti s podrškom, takav pomoćnik bi kao dodatak odgovarajućoj terapiji još uvijek mogao moliti za dotičnu osobu. Preduvjet je traženje pomoći, jer je već i kod Isusa poznato važno pitanje "Želiš li ozdraviti?" Usp. našu stranicu "…Ozdravljenje".)

Povratak na sadržaj ove stranice.

Kršćanska stajališta glede gospodarstva i socijalnih pitanja.

Najprije želimo spomenuti da čovjek i prema najnovijim gospodarskim istraživanjima *) nije ono posve egoističko biće koje je pretpostavljala dosadašnja teorija gospodarstva. Samo je manjina u potpunosti djelovala zbog vlastitih interesa. Druge vrijednosti poput dragovoljne međusobne suradnje za većinu imaju najmanje isto tako veliku i često odlučujuću ulogu. Taj “obostrani alturizam” doduše poput egoizma dovodi automatski ne samo do boljitka cjelokupnog društva nego može djelovati i u smislu stvaranja klika. Tu su od pomoći samo svjesne, konzekventne etičke odluke.

Ovdje se mogu nadovezati psihološka i regijsko-etička stajališta. Čovjek je ravnomjerno osnovan kao individualni i socijalno biće. Uz odgovarajuću otvorenost mogu se izvježbati zdrava – ne previsoka – svijest i solidaran stav prema bližnjima. Tamo gdje se čini da je prisutna egoistična strana, altruistička strana ili nije jako razvijena ili propada kroz tvrdo “školovanje” zapadnjačkog društva. Socijalistička društva jednostrano su naglašavala solidarnost i nasuprot tome dopustila da slobodumna individualistička čovjekova strana višestruko propadne – i u tom pogledu nisu odgovarala onome za što je čovjek stvoren. Tamo gdje ljudi ne zateknu izjednačene odnosi izrazit će to prije ili kasnije kroz kritiku itd. Ili će se tada nešto pravovremeno naučiti ili će sve prije ili kasnije krenuti nizbrdo. To vrijedi i za danas prevladavajući oblik gospodarstva, značajke kojeg su globalno djelotvorna velika poduzeća. Isus preporučava da se najprije razjasne određeni domaći problemi (Mat. 7).

Vrijednosti besjede na gori (Mat. 5-7) ** itd. ne mogu se doduše neposredno prevesti na društvena uputstva za rad. A ipak bi bilo šizofrenično suprotno Isusovu tumačenju na pr. u privatnom životu raditi prema zapovijedi ljubavi do bližnjih, a na poslovnim i društvenim funkcijama primijenjivati upravo suprotne principe. Ozbiljna se etika *** mora dokazati na svim ravninama i u konačnici vrijediti za svijet u cjelini. Vrijednost milosrđa i da se Isus u svojoj praksi obraćao upravo siromašnima društveno je nesumnjivo relevantno iznad poznatih crkvenih socijalnih usluga – čak i za ljudski odnos unutar poduzeća. I Mat. 22, 21 ima veoma praktično značenje budući da Isus tamo uz milosrđe potvrđuje izručenu “desetinu”, t.j. 10% prilog u religijske odnosno dobrotvorne svrhe koji je postojao uz rimski porez. Volja za pomaganjem u Isusovom smislu počiva ipak na dragovoljnim odlukama; nije moguće neposredno iz toga izvući koncepte prisilne preraspodjele. Vrijede i dalje kao i ranije zapovijedi 9 i 10 „Ne trebaš žudjeti…što tvoj bližnji ima." I uz sva nastojanja da se poboljša socijalni položaj mnogih, ipak ostaju različite sudbine u Božjim rukama.
Prispodoba u Mat. 25, 14-30 / Luka 19 uzima poznata materijalna stanja. Kontekst (kod Luke na pr. etički stav carinika, kod Mateja na pr. u prethodnoj prispodobi o snažnoj vjeri djevojaka) pokazuje da se time treba predožiti nešto opširnije od povećavanja materijalnih dobara odnosno financija. To jasnije dolazi do izražaja na pr. kod Luk. 12 / 33 gdje se duhovne vrijednosti postavljaju iznad zemaljskih. Unatoč tome odogovorno se postupanje s povjerenim dobrima u potpunosti odnosi i na materijalno. I tamo gdje se na pr. savjetuje pomaganje siromašnima i zapostavljenima ta materijalna ili financijska pomoć dobiva vrijednost umjesto da se materijalno općenito smatra nevrijednim. Stvar je onda u tome je li Bog ili posjed cilj samome sebi ili se određuje za nešto svrhovitije – Mat. 6, 24: nemogućnost istovremenog služenja Bogu i bogatstvu.
Na pr. laganje i varanje, bavljenje mafijaštvom i provođenje projekata, neškodljivost kojih za (nekriminalne) bližnje i druga bića nije dovoljno dokazana nije u smislu odgovornog suživota kojeg je Isus demonstrirao na svakom koraku. Isus također nije poučavao da se u prvi plan uvijek treba staviti tzv. “sile stvari”.

Iz Islama je poznata zabrana kamata. Židovi i kršćani mogu u Bibliji i sami pronaći slične savjete (to su u Starom zavjetu zabrane):
Ezekiel 18:8 i 9: „Tko ne posuđuje uz dobit i ne uzima (drugi prijevod: pretjeranog) pridavka, ruku usteže od nedjela, po istini presuđuje, po mojim naredbama hodi i čuva moje zakone, postupajući po istini - taj je zaista pravedan i taj će živjeti, riječ je Jahve Gospoda." Vidi i Ezra 7:24 (zabrana ubiranja danka, poreza i carine od određenih zanimanja); u Mudrim izrekama 28:8 se ponekad na udoban način tumači da se nagomilano blago ne smije koristiti nepravedno jer se ono na koncu vraća siromasima. Tamo gdje se novac danas višestruko upotrebljava upravo protiv interesa siromaha odn. javnog dobra nisu ispunjene pretpostavke stiha. Kako bi se ispunila struktura vrijednosti u ovom stihu, bitno je za što se troši novac.
U Novom zavjetu glede kamata pogledajte i Mt. 23:23 te Mt. 17:24.
Za ovaj elaborat najviše je zanimljivo, što čak i tada može biti vrijedno razmišljanja, kada se napušta referentni okvir u kojem je nastao Stari zavjet. Stoga se ovdje nećemo pobliže baviti Ljetopisom 23:20.

Biblija ustrajava u tome da ne pravi nepotrebne krivnje (pouke 22:7), i da dalekosežno planira (pouke 21:5), kao i da uz to u mudrosti i razumu trajno uči (npr. pouke 4:5-8) Ustrajalo se na štednji, već spomenuti „deseti dio" treba se svake godine sačuvati da bi se s tim moglo putovati na religijske proslave i da bi se za to imali spremni darovi (5. Mojsije 14:22-27) Pavle je tražio od kršćana da svaki tjedan ostave nešto po strani da bi to po potrebi imali na raspolaganju za sukršćane koji su zapali u bijedu (1. Korinćanima 16:1,2), i savjetuje umjereno držanje u ophođenju sa zemaljskim dobrima (1. Timotej 6:8) Isus polazi od toga da se mora proračunati ima li dovoljno novca prije nego se npr. otpočne neki građevinski projekt (Luka 14:28). Održiva ekonomičnost bi i danas bila tražena kao terapija i prevencija: privatna, gospodarska i javna prezaduženost je uzrok globalne financijske nestabilnosti. Web-stranice Putevi Isusa ne slijedi nikakve političke ciljeve; stoga se ovdje daju samo uopćena gledišta.

*) Tako tvrdi Ernst Fehr, direktor Instituta za empiričko istraživanje gospodarstva na Sveučilištu u Zürichu, tal. intervju u “Spektru znanosti” ožujak 2002., “Recipročni altruizam…”.
**) Ove vrijednosti se u duhovnijem pogledu objašnjavaju u poglavlju o besjedi na gori našega glavnog teksta – dio 1.
***) Vidi i naše poglavlje “Osnove etike”.

Povratak na sadržaj ove stranice.

Opća kršćanska stajališta prema društvu i politici *).

Mat. 22, 21; Mark. 12, 13-17; Luk. 20,20-26: “Dajte caru što je carevo, a Bogu što je Božje” realističan je stav glede plaćanja poreza rimskoj vlasti. U njemu se pokazuje i jasna razlika između državnih i religijskih funkcija. Ovdje se naprotiv ne misli na načelnu poniznost prema vlasti; Djela apostolska 5, 29: "...Treba se većma pokoravati Bogu nego ljudima.” U skladu s tim Isus svako zatajenje ne opravdava automatski pomoću “sile stvari”.

S jedne strane se skala općih vrijednosti besjede na gori (Mat. 5-7) itd. ne može neposredno prenijeti u društvena uputstva za rad. Suprotno Isusovu tumačenju bi bilo u privatnom životu raditi prema zapovijedi ljubavi do bližnjih, a u udrugama ili na političkim funkcijama primijenjivati suprotne principe. Ozbiljna se etika *** mora dokazati na svim ravninama i u konačnici vrijediti za svijet u cjelini.
U smislu istinitosti i odgovornosti koje demonstrira Isus ne bi na pr. bilo nedozvoljenim se metodama probijati mimo suparnika; varati javnost; i mimo određenih osoba provoditi projekte neškodljivost kojih za (nekriminalne) bližnje i druga bića nije dovoljno dokazana.

Mt. 7:3-5 "...izvadi najprije balvan iz svog oka; onda gledaj kako vadiš iver iz oka brata tvojega" očito ne predstavlja naputak da se pojedinca potpuno ograniči na njegovo subjektivno stanje sa vlastitim slabostima – kakav bi utisak mogli ostaviti neki kršćanski krugovi. To samo treba postati životna praksa da se uvijek počne od sebe – da bi se onda što slobodnije, naime ne pripisujući drugima vlastite probleme, ovi opomenuli odn. kritizirali, gdje je to nužno. Ovo se opet može odnositi na privatno okruženje kao i na političare.

Na proročanski savjet nailazimo kod Jeremije 29, 7: “Ištite mir zemlji u koju vas izagnah, molite se za nju Jahvi, jer na njezinu miru počiva i vaš mir!” Ovo je blisko odluci u korist smisla za zajednicu u najširem značenju.Kršćanima se preko Mat. 5, 13, Mat. 13, 33 itd. stavlja na srce da se zanimaju za društvo i da budu “sol zemlje”.
I za kršćane mogu ipak postojati situacije kada će se morati udaljiti od društvenih neprilika: Ivanovo otkrivenje 18, 4: Začujem i drugi glas s neba: Iziđite iz nje (grada ‘Babilona’), narode moj, da vas ne zadese zla njezina te ne budete suzajedničari grijeha njezinih!”

*) Ova web-stranica nema političkih ciljeva. Ovdje se o ovoj temi daju samo općenite pobude.
**) Vidi i naše poglavlje “Osnove etike”.
Vidi i poglavlje “Kršćanska stajališta do gospodarstva i socijalnih pitanja”.

Povratak na sadržaj ove stranice.

Kršćanstvo i filozofija: O Habermasovu govoru “Vjera i znanje” *).

Filozof prof. dr. Jürgen Habermas ***), dosata smatran ateistom, prepoznao je važnost religijskih predodžbi kao korijen vrijednosti i socijalnog sklada svjetskog društva. Vjerna Božja slika čovjeka stvorenog sa sposobnošću i pravom na slobodu mogla bi – kako on ocjenjuje samoga sebe – nešto reći i “religiozno nemuzikalnima”. Svijet ostaje ovisan od pomirenja i oprosta – dakle od vrijednosti koje izviru iz religije. Poziva se na “patnju nevino kažnjenih, obespravljenih i ubijenih koja u ljudskim mogućnostima prelazi svaku mjeru reparacije”. “Izgubljeno ufanje u uskrsnuće ostavlja osjetnu prazninu” (u sekularnom društvu).

Kod osvješćenih kršćana Habermas pronalazi važne usluge koje bi i svjetski mislioci trebali pružiti tim kršćanima:
- Religijska svijest mora u skladu sa spoznajom obraditi “disonantne” susrete s drugim konfesijama i religijama. Napomena: Na Zapadu se svakako može zabilježiti određena ograničena civiliziranost ophođenja. Stajališta bitna za ekumenski ili međureligijski dijalog nalaze se na različitim mjestima našega glavnog teksta te na nekoliko dodatnih stranica, na pr. u svezi s crkvama i etikom.
- Dalje se mora prilagođavati znanstvenim “autoritetima”. Napomena: s gledišta ove web-stranice znanstvena većina se uopće ne nalazi na često naglašavanom najnovijem mogućem stajalištu ili ga zbog znanstvenih i inih razloga jednostavno ne želi prihvatiti. Zbog toga je ovaj oblik autiriteta dvojben kod mnogih pitanja. I na znanstvenom području nema dovoljno interdisciplinarne otvorenosti i potrebnog pluralizma. To također vrijedi upravo za najbitnija pitanja koja se tiču slike čovjeka kao napr. u genskoj tehnici (problematiku koje Habermas također spominje); pa čak i u ostalim prirodnim znanostima. S tim se problemom hvatamo u koštac na više mjesta našega glavong teksta prema koracima evanđelja. Istina je dakako da je potreban dijalog između religije i znanosti. Prema našim iskustvima se onda moraju uključiti još samo najnovije struje prirodnih znanosti **), t.j. “istraživanje vanjske strane” itd. Osim toga se sa strane religije moraju umjesto pukih teoloških filozofskih zgrada uključiti i spoznaje koji potječu iz svjesne obrade religioznih dubokih spoznaja. Jedino se tako ne može prešutjeti ono bitno. Zbog toga se podcjenjuju dosadašnji dijalozi na osnovi zastarjelih znanstvenih paradigmi (temeljne pretpostavke, slike svijeta) odnosno skraćenih predodžbi kršćanstva. I humanističke znanosti mogu profitirati od takvog procesa u kojem čovjek ponovo postaje čovjekom, njegova duša dušom umjesto pukom kemijskom funkcijom mozga.- Religijska se svijest mora “upustiti u premise ustavotvorne države…”. Pokazuje do kakve destruktivnosti na religijskom području može doći bez ovog koraka. Napomena: Ta prilagodba suvremenih kršćana slobodoumnim vrijednostima djelomično je i korak u pravcu izvora prije stapanja kršćanstva s državnim instrumentima prisile od 325. godine nakon Krista.

Dok su se dakle kršćanski odnosno religijski krugovi u ophođenju sa svjetovnim ustanovama većim dijelom prilagođavali njihovu jeziku morali bi se prema Habermasu svjetovno misleći i govoreći krugovi u dijalog s kršćanima odnosno religioznim ljudima prilagoditi njihovom stvarnom mišljenju umjesto da samo “eliminiraju ono što se nekoć mislilo”. Sekularne većine u pitanjima koja su bitna za vjernike ne bi smjele proguravati većinske odluke bez ozbiljne provjere što same mogu naučiti od prigovora druge strane. Napomena: Samo se tada prirodoslovci, političari itd. u razgovoru s kršćanima stvarno mogu prilagoniti određenom “nečemu” što dodatno odzvanja u pojmovima poput “očuvati stvoreno”, “stvorenje”, “čovjek” itd. nasuprot pojmovima kao na pr. kozmos, biosfera, ekologija, živa bića, homo sapiens… .

Habermas ulaže u posredničku “treću stranku” između religije i znanosti: “demokratski osvješćen zdrav razum” u “postsekularnom društvu” koje se prilagođava daljem postojanju religijskih grupa. Napomena: To za sada u manjoj mjeri funkcionira u Njemačkoj ili samo ukoliko se u diskusije više ili manje moraju uključiti velike crkve. Religijsko zanimanje pojedinaca doduše na pr. u SAD uživa veću pozornost; religijske vrijednosti se tamo međutim u sekularnom društvu pojavljuju u takvom obliku da ih se jedva može prepoznati.

*) FAZ/ SZ 15.10.2001 ili njemački tekst na Internetu
**) vidi i našu stranicu “Prirodoslovlje i vjera u Boga”.

***) Napomena: Habermas i drugi filozofski pravci:

Jürgen Habermas je uz Theodora W. Adorna i Herberta Marcusea pripadao „frankfurtskoj školi", koja je svojom "kritičkom teorijom" utjecala na studentski pokret iz 1968. godine i uključivala tada modificirani neomarksistički, prosvjetiteljski i ateistički način mišljenja.
S konzervativno filozofskog i teološkog pogleda je od 1969. godine posebice Günter Rohrmoser kritizirao teoriju i praksu pokreta iz 1968. godine. Njegovu 'utopiju' je promatrao kao zamjensku religiju (i time kao konkurenciju crkvenom 'nauku o ozdravljenju / eshatologiji') te je nasuprot tomu pokušao primjerice spasti stari augustinski nauk o "Dva (božja) carstva" - religiju i državu.
Zastupnici frankfurtske škole kao i njihovi konzervativno-kršćanski gospodarsko-liberalni protivnici su a i danas dijelom nabrajaju jednostrane argumente koji navodno govore protiv onog drugog, odn. koji si "suprotnu stranu" dozvoljavaju lažno prikazivati kao jedinstveni blok. Tako su jedni propustili prigodu diferencirano potražiti ono što je od tradicionalne strukture vrijednosti još vrijedno očuvanja; a drugi su propustili diferencirano sagledati što je kod novih socijalnih pokreta s one strane ideoloških izobličenosti bio opravdani - "emancipacijski" - motiv. Mnogi ljudi u Njemačkoj i drugdje su doduše od tada napravili vlastiti napredak u toj diskusiji, jer mnogi više nisu bili spremni na utiskivanje u stare "bojišnice" iz 1968. godine. U istraživanju taj napredak međutim još nije dovoljno doživljen – tamo se još uvijek pojavljuju knjige u kojima se protivnik okrivljuje za sve zlo ovoga svijeta i gdje se postupci vlastitih prijatelja prikazuju bezgrješnima.

Povratak na sadržaj ove stranice.

Opća kršćanska stajališta o ekološkim pitanjima *).

U Postanku 1:26-28 "I reče Bog: Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar … svoj zemlji …"**) ni u kojem slučaju ne znači – kao što se to provodi kroz praksu – da se čovjek smije neodgovorno odnositi do okoliša. Ovdje je štoviše riječ o prvobitnoj viziji čovječanstva kao posljednje stvorenog vrhunca stvorenja s božanskim osobinama. Stoga se ovdje radi o prirodnom autoritetu čovjeka koji je mogao "dati imena" drugim bićima i s odgovornošću se odnositi prema njima. Postanak 2:15 ovako formulira tu odgovornost: "Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva." Ovo "čuvanje" odnosi se na živo stvorenje koje se dalje razvija. Čovjek je kasnije (uspor. priču o raju) istupio iz ovog jedinstva s Bogom i njegovim stvaranjem te postao egoističan. Budući da je temelj otpao, čovjek mora iznova izgraditi sve duhovne temelje umjesto da se oslanja na rajske punomoći.

I u Novom zavjetu se stvaranje smatra važnim: U Rimljanima 1:20 se kaže da "ono nevidljivo Božje, vječna nevidljiva moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire". Rimljani 8:19 "Dosita, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih" (drugi prijevod: "ljudi izbavljenih", t.j. upotpunjenih ljudi). Rimljani 8:22 Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Marko 16:15 I reče im: Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. (v. također Kološanima 1:23).
Sada nam pomaže Isus Krist. Ni on međutim čovjeku ne oduzima odgovornost do bližnjih, već pomaže da ljudi "budu savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski" (Matej 5:48), t.j. tako kao što je bilo zamišljeno na početku – kako bi mogli spoznati svoju odgovornost. Tek time dolazi do ponovnog sjedinjenja stvorenja. Pretpostavka za to je prihvaćanje takve vrste pomoći. Putovanje čovjeka bez Boga se u Rimljanima 1:20 naziva i "neoprostivim".

U Otkrivenju po Ivanu (o njegovom karakteru pogledajte dio 2 našega glavnog teksta) se doduše između ostalog navode katastrofalni razvoji koji mogu pogoditi čovječanstvo odn. njegove dijelove i ostalu prirodu. Nigdje se međutim te popratne pojave u vremenu Božjih ispravaka ne prikazuju kao pozitivne odn. kao pravi božji ciljevi; i nigdje se u Otkrivenju ne oprašta ljudima koji su doprinijeli izumiranju vrsta ili drugim katastrofama niti ih se podupire u doprinašanju ovim pojavama. ***) U Otkrivenju se ova lakomislena civilizacija promatra izričito kritički.
Otkrivenje ne mijenja pozitivnu viziju ostalog novog zavjeta, npr. molitvu na gori (Mat. 5 "Krotki će baštiniti zemlju...").

O „kreacizmu", rasprostranjenom naročito na engleskom govornom području: naša stranica ne zastupa nikakvu vrstu „-izama".Stvaranje svijeta i čovjeka daje naslutiti Božju mudrost umjesto čistog principa slučajnosti. Vidi i naše stranice „Prirodna znanost i vjera u Boga". Dozvoljena je i sumnja u neutemeljene arheološke odn. geološke datume. Ali i oni koji su povrh toga „7 dana Stvaranja" u „Postanku" shvatili kao 7 dana u današnjem smislu sa 24 sata, trebali bi to spoznati kao jednu interpretaciju: kroz to vjera ne bi trebala opstajati ili pasti. Današnjica pretpostavlja jednu završenu ili stvorenu Zemlju sa svojim današnjim okretanjem, čega svega na početku nije bilo. Već je u samoj Bibliji utvrđeno „da je za Boga tisuću godina kao jedan dan". Tih 7 dana značilo bi vjerojatno nešto realno, ali „vremenski prostori", „ciklusi stvaranja" sa trajanjem koje nije pobliže navedeno. Gledati upravo one najobimnije procese stvaranja kao najkraće, moglo bi uskoro na osnovi novih otkrića također biti slabo održivo kao i mnoge dosadašnje arheološke predstave. U Bibliji je dosta puta nagoviješteno da bi se Bog mogao očitovati još prije Mojsijevih ljudi kao što su Henok i Noa. Naša današnja povijest stvaranja pruža se vjerojatno do starog usmenog, kasnije pisanog, predanja iz takvih – pravih – korijena čiji su se neki dijelovi održali i u drugim kulturama. U istraživanju su poznate npr. neke upadljive sličnosti sa sumerskim Epom o Gilgamešu. To ne znači da je Postanak morao biti tamo prepisan. Ali podsjeća na to da je Abraham potjecao iz Mezopotamije.

*) Ova web-stranica nema političku svrhu. Stoga se ovdje diskutira o općenitim mjerilima, a ne o uvodnim djelima za pojedina politička pitanja sadašnjosti.
**) To bi se moglo gledati kao jedan posebni oblik početka pan-en-teizma (Boga se može pronaći i u njegovu stvaranju) – ne pomiješati sa panteizmom („Bog je sve.") Najdirektnija veza Boga prema stvaranju ostvaruje se ipak uz pomoć čovjeka (usp. i Ivan 14:21, 14:23, 15). A i ona sama djeluje praktično tek u onoj mjeri u kojoj čovjek postaje toga sve svjesniji a on Kristu sve srodniji. I radost za stvaranjem može voditi do Boga; ali u jednoj takvoj mistici stvaranja moguće su umjesto toga i zamašne stanputice gdje bi Bog bio samo riječ za vlastite materijalne poslove i želje.
***) Ovo npr. nije jasno svima u SAD.

Pogledajte i našu stranicu "Osnove etičkih vrijednosti".

Povratak na sadržaj ove stranice.

Nerođeni život *.

Početak ljudskog života.

Slika čovjeka se u konzervativnih i kritičkih kršćana štoviše podudara u tome da čovječji život počinje začećem. Biblija višestruko prikazuje ljudski život kao cjelinu; od njegova božanskog izvora – preko širenja života kroz generacije – do različitih starosnih odn. razvojnih stupnjeva pojedinca. Nije dakle cilj govoriti o "životu bez vrijednosti odn. bez ljudskog dostojanstva" u bilo kojem dobu prije rođenja ili u bilo kojem stanju starosti i bolesti.

Prof. Böckle navodi u "Priručniku kršćanske etike" iz povijesti nekih teologa – u originalnim tekstovima kojih se djelomično ne može naći – umjesto začeća kao bitnu vremensku točku neposredno nakon toga nastupajuće ugniježdenje (nidacija). Suvremene prirodne znanosti ovdje većinom žele biti oslobođene vrijednosti. I prirodoslovni nalazi međutim prikazuju samo tekuće prijelaze između stadija oplođenog jajašca i odraslog čovjeka. I vidljive granice u društvu od kojih počinje ljudski život su samo samovoljne. Tako primjerice embriolog Erich Blechschmidt kaže: Haeckelov "biogenetski zakon", prema kojem embrij ponavlja životinjske stadije iz povijesti evolucije, je zastario: svaki organ se planski razvija prema svojoj ulozi u čovjeku. Reakcije embrija se danas mogu snimiti ultrazvukom. Ljudski genetičar prof. L. Lejeune je također naglašavao da već i geni u oplođenoj jajnoj stanici sadržavaju plan odraslog čovječjeg organizma; možemo reći da su fizički pandan toga plana. Srodne spoznaje postoje i u istraživanju mozga, evolucijskoj neurologiji i psihologiji. Pri cjelovitom i nepristranom istraživanju se u sve ranijim razvojnim stadijima mogu napipati procesi svijesti i sjećanja.
Na takav način ovakvo predstavljanje vrijednosti ima svoje značenje i izvan granica religioznih krugova.

Drugo pitanje je međutim praktično ophođenje s takvim nazorima.
Zapovijed "Ne ubij" – Izalazak 20 – se je u vremenu Staroga zavjeta razumjela u smislu "Ne učini ubojstva"; pri čemu su se kasnije zamijenile predstave o tome što je umorstvo, a što ubijanje. U širem se smislu mjerilo zapovijedi primjenjuje na sav ljudski život, a vegetarijanci ga primijenjuju i na životinjski. Suvremeno polazište unutarreligijskog "svjetskog etosa" ** kao uzor sadrži "kulturu poštovanja sveg života". U svakom slučaju – kao što se to događa u svakom ozbiljnom savjetovalištu za rodilje, čak i kada želi poticati na nošenje djeteta i davati pomoć – valja ozbiljno uzeti individualne životne situacije dotičnih osoba sa svim poteškoćama, strahovima, tjeskobom itd. umjesto da se paušalno osuđuju svi koji se bave mišlju o pobačaju. Ženama odluka u većini slučajeva nipošto nije lagana. Valja razmisliti i o suodgovornosti muškaraca i okružja, a ne problem jednostrano pripisati ženi. Kad se radi o što većem smanjivanju i u konačnici nestajanju pobačaja, onda je osim individualnih nastojanja napose važno olakšati život s djetetom i sa strane društva, dakle uhvatiti se u koštac s problemima koji danas nude povode za dio pobačaja – umjesto da se primjerice nadmećemo u zahtjevanju drugih davanja za socijalno ugrožene.

Pravna pitanja*.

Isus Krist je ljudima preporučio svjesnu odluku o etičkom, moralnom ponašanju umjesto da pretežno gradi na pristiku vanjske zakonske norme ili običaja kao što je to bivalo u starozavjetno doba. Pravne norme mogu etičkim pitanjima ipak dati uporište kao što se to pokušavalo gotovo u svim područjima života.
Kazneni propisi (poput njemačkog &218), bilo strogi ili liberalni, imaju u međunarodnoj usporedbi očigledno samo ograničeno djelovanje na broj pobačaja. U skladu s time je, kao što već bijaše spomenuto, za rješenje potrebno više drugih nastojanja.

Povezanost s genetskom tehnikom i medicinom oplodnje.

Pri međunarodnim znanstvenim istraživanjima i umjetnoj oplodnji postoji "potrošnja embrija" koju primjerice njemački zakon o zaštiti embrija pokušava ograničiti. Preimplantacijska dijagnostika (PID) trenutno nudi novi pokušaj stvaranja dodatnih uzroka za pobačaj.

Posljedice na drugim područjima.

Tamo gdje se radi o zaštiti života moralo bi se raditi i o svim opasnostima kojima su izložena novorođenčad – a napose o onima kojima je izložen kako rođeni tako i nerođeni život. Ekološke opasnosti pogađaju majku i embrij, osjetljivi embrij čak i jače nego odraslu osobu. Zaštitnici života često prelaze preko toga kao i mnogi koji se zalažu za zaštitu okoliša a ne brine ih problem prekida trudnoće, što je npr. Franz Alt kritizirao 1985. godine.

*) "Putevi Isusa Krista" nije politička web-stranica. Ovdje se ne piše protiv nikoga i ne postavlja politički zahtjev, nego se informira o općim mjerilima.

**) Između ostalog pogledaj i našu posebnu stranicu "Osnove etičkih vrijednosti".

Povratak na sadržaj ove stranice.

O 1. dijelu: Koraci u evanđeljima. / O 2. dijelu: Koraci u Otkrivenju. / O 4. dijelu: O Starom Zavjetu, i doprinosi dijalogu s drugim religijama.

e-mail ways-of-christ.com : Ako je moguće molimo pišite na engleskom ili njemačkom jeziku. U suprotnom slučaju pišite kratke rečenice i imenujte jezik u kojem pišete.

Povratak na domaću stranicu.

Upozorenja na druge verzije i prava.

Druge stranice na Internetu mogu se naći pod http://www.Christuswege.net (njemački) i http://www.ways-of-christ.net (engleski). Za ostale jezike vidi Homepage. Njemački i engleski tekst na Internetu redovito se aktualizira i sadržava stranicu “promjene” kao i jednu dodatnu stranicu. Dozvoljeno je tiskanje stranica na Internetu i proslijeđivanje kopija nepromijenjena sadržaja. Provjera prijevoda na druge jezike se ne obavlja uvijek.

Uporabljeni kratki citati iz Biblije i napomene – prerađene na temelju različitih prijevoda – su dodaci uz odgovarajuća poglavlja glavnoga tekstaTakva karakteristična mjesta nisu međutim potpuna zamjena za popratni studij ili meditaciju cijelih poglavlja iz Evanđelja ili dijelova Otkrivenja. Za to je preporučljiva Biblija ili Novi zavjet.