Putevi Isusa Krista

Nezavisna informacijska stranica
sa stajalištima mnogih područja istraživanja
i duhovne spoznaje.

 povratak na naslovnicu: druge ponude i jezici.

 

Putevi Isusa Krista u ljudskoj svijesti i na zemlji.

Popis sadržaja svih dijelova.

O prvom dijelu: Poglavlja o koracima evanđelja.

Ovo je 2. dio: koraci Otkrivenja po Ivanu:.

Za donje poglavlje morate u potpunosti otvoriti stranicu
26. Otkrivenje po Ivanu
27. O pristupu proročanstvima
28. O sadržajima Apkalipse po Ivanu: „Sedam crkava“ (s dodatnom stranicom o današnjim crkvama)
29. Sedam pečata
30. Sedam trubalja
31. “Sedam gromova” i dva proroka
32. Žena i Zmaj
33. Sedmoglava zvijer iz mora
34. Zvijer s dva roga iz zemlje
35. “Posljednjih sedam zala” i propast “Babilona”; ... Povratak Krista
36. (Stvarno) “tisućgodišnje kraljevstvo mira”
37. “Novo nebo”, nova zemlja i “novi Jeruzalem”

38. Završno poglavlje: Kršćanske osobine
39. Tablica: Kršćanski stav – “Na svijetu ali ne od svijeta” – jedan “Treći put”

O 3. dijelu: 11 poglavlja o različitim temama i životnim pitanjima – kliknite ovdje

O 4. dijelu: O Starom Zavjetu, i doprinosi dijalogu s drugim religijama

Upute o drugim izdanjima i prava.
e-mail.

 

Metodička uputa.

Sljedećih 37 poglavlja slijedi spise u evanđeljima i u otkrivenju po Ivanu. Preporučava se njihovo proučavanje pomoću evanđelja po Ivanu i otkrivenja u ovakvom redoslijedu.
Tko se osim čitanja zanima i za cjelokupnu metodu obrade – uključivši i zapuštene dijelove duše -, može nakon proučavanja jednog poglavlja ovih koncentriranih opažanja pročitati na pr. odgovarajuće poglavlje evanđelja po Ivanu te o tome meditirati. (Ivan odnosno njegovi učenici su se posebno bavili dubljim duhovnih značenjem događaja.)

Podrobnosti o meditacijskoj praksi.

 

Otkrivenje po Ivanu.

U evanđelju po Ivanu se kod intenzivnijeg meditativnog tumačenja može naslutiti da njegovo postavljanje težišta izvire iz evenđelistovog sagledavanja onoga što je sam doživio u životu.

Kod Otkrivenja po Ivanu je međutim očito da se svodi na viđenja. Ovdje nisu na djelu misaona opisivanja vanjskih životnih iskustava u budućnosti. Oblik tih viđenja također pokazuje – uz pretpostavku iskustava u borbi za moć raspoznavanja kod nekih unutarnjih slika itd. - , da potječu s viših ravnina od onih gdje se vanjska očekivanja mogu preoblikovati u imaginativne slike; nije dakle prepoznatljivo miješanje s osobnim. Izvor je također jasno poznat iako to samo po sebi kod takvih doživljaja ne može biti jamstvo. “”Otkrivenje Isusa Krista: njemu ga dade Bog da on pokaže slugama svojim ono što se ima dogoditi ubrzo. I on to označi poslavši svog anđela sluzi svomu Ivanu…”

Suvremena evangelička teologija se većim dijelom posebno ne zanima za ovaj apokaliptički spis. Svojim vanjskim metodama može ga dešifrirati samo u dijelovima ili uopće ne, jer iz vlastitih iskustava ne može stvoriti “metodu” njegova nastanka i s time povezanu simboliku. U katoličkoj crkvi postoje određene predstave o apokalipsi, ali ih ljudi tamo gotovo i ne čitaju; previše su udaljene od samozadovoljstva mnogih ljudi i crkava današnjice. Slobodne crkve i sekte se nasuprot tome izravno pozivaju na apokalipsu*. Iz proročanskog viđenja često prema shvaćanju – dakle pomoću jedne neprikladne metode – isčitavaju jedinstveno vanjsko razdoblje katastrofa; u svakom slučaju se smatraju izabranima ili barem najdirektnije izabranima. *Apokalipsa je riječ grčkoga izvora i znači otkrivenje, objava, a ne katastrofa.

U poglavlju o prvim Duhovima već se ukazivalo na prijelaza s indivudalanog djelovanja Isusova u svome okružju na razvoje u velikom.

Kada se nakon evanđelja i Otkrivenje po Ivanu razrađuje na cjelovit način kao što je to potaknuto u “Proslovu…”, dolazi do nečeg neočekivanog što se u literaturi ne može naći.

Otkrivenje pokazuje redoslijed sličan onome u Isusovu životu. Ovdje se dakako jasno govori o razvoju čovječanstva odnosno zemlje i kozmosa; i jedna još uvijek unutarnja, mistična obrada potvrđuje da to nisu puke slike za potporu razvoja ili “posvećenja” pojedinog čovjeka iako s obzirom na spomenute paralele prema evanđeljima pojedincima mogu i na takav način individualno priskočiti u pomoć. Stvaran stupanj apokaliptike je tek svijest koja uzorno događanje oko Isusa krista prije dvije tisuće godina proširuje na isto tako uzornim koracima prožet razvoj čovječanstva i zemlje ispred zaleđa kozmosa. Ovdje je sadržani i univerzalan aspekt Krista nasuprot njegovu djelovanju u ulozi Sina Čovječjega. S toga vidika ponovno su mogući zaključci o događanju u malom prije 2000 godina.

Otkrivenje svakako posjeduje nedostižno veću kompleksnost od opisa u evanđeljima. Nije dakle puka projekcija onoga što je Ivan doživio u Isusovu životu na događaje u svijetu.

Otkrivenje u vlastitom “elementu” opisuje događaj u više dimenzija odnosno s više razina postojanja. U koracima se samo sporedno može naći vremenski redoslijed. Tu je već jasno da se mnoga ukazivanja na povijesne događaje u najboljem slučaju mogu jednim dijelom promatrati kao odrazi viđenoga, a da drugim dijelom moraju odvoditi na stranputice.

S drugog, isto tako dopustivog stajališta R. Steiner vidi uočena buduća stanja svijesti čovječanstva kao nešto što su neki suvremeni duhovnici već predvidjeli. R. Steiner, za pročitati u: “Apokalipsa po Ivanu”, ciklus predavanja 1908.

U skladu s Ottom Hanishom, utemeljiteljem zaratustrijansko usmjerenog “mazdaznan” – pokreta za reformu života, pronašao je Oberdörffer sličnosta s psihološkim razvojen na pr. živčanih pruga u čovjeku. „Die Apokalypse", Dt. Mazdaznan Bewegung, Gablonzer Str.7, D-76185 Karlsruhe.

Kapitalno ezoteričko tumačenje pokušao je na pr. Artur Schult. “Evanđelje po Ivanu kao otkrivenje kozmičkoga Krista” i “Stvaranje svijeta i Apokalipsa po Ivanu”. To su naravno spoznajni pokušaji približavanja uz koje bi se moglo spomenuti još mnogo toga.

Slijedi još jedna napomena uz starije proroke: Od male je pomoći miješanje tumačenja apokalipse po Ivanu s proroštvom Staroga zavjeta. Čak i kada se na nekim mjestima upotrebljavaju srodne prispodobe, morali bismo izjave starih proroka najprije usporediti s povijesnim događajima predkršćanskog doba i odgovarajućim vremenskim tablicama. Tek se tada može vidjeti da su ti proroci gotovo bez iznimke govorili o tadašnjim nadolazećim događajima u predkršćansko doba i u vrijeme Isusa Krista. npr. o zatočeništvu u Babilonu i tadašnjem povratku Židova kao i o budućim ratovima u zemlji, tadašnjoj pobjedi Židova itd., a također i o dolasku Mesije odn. Krista (o Mesiji uspor. poglavlje o Starome zavjetu). Na veoma malo mjesta se naznačuje nešto što bi moglo ukazivati na naše doba odn. na opise u Ivanovom otkrivenju (npr. Ješua 24; 25; 27; 66:15, Danijel 7:9-28).

Ivan.otkr.5:6 je u tradicionalnoj (kršćanskoj) teologiji obrađeno kao temeljna vizija: janje koje se kolje i usprkos tomu stoji uspravno pred prijestoljem Božjim. S crkvenog gledišta gledalo se na crkvu kao na prvo mjesto gdje je dolazilo do provedbe novoga. Teolozi inače obrađuju Ivanovo otkrivenje u vezi s "apokaliptičnim" (ešatološkim) vjerovanjem u dolazeće "Kraljevstvo" Božje, posebice u vezi s odgovarajućim govorima iz Isusovih godina naukovanja. Što je Bog počeo ali što nije završeno razvija se dalje do završetka: usp. Filipijci 1:6. Pritom se desilo da je početak "novog neba i nove zemlje" (Ivan. otkr.21) prihvaćen s raspinjanjem i uskrsnućem Isusa - i onda je odatle prihvaćen neprekidni razvitak. Ivanovo otkrivenje govori svakako o obratu koji samo kod još uvijek simboličnog objašnjavanja ne da naslutiti razmjeru koja nikada nije bila tu. Prividna oprečnost između onoga koje je zapravo već prisutno i kasnijeg ostvarenja stvarno će se riješiti samo kad se rudimentarno meditativno shvati ona svijest koju pokazuje Isus kad više puta smisleno kaže: "Dolazi vrijeme i već sad je..." (Ivan.otkr. 4 i 5): Ono kazuje da nešto na duhovnoj razini već stvarno dano na vidljivoj razini kasnije dolazi do izražaja. 

 Dodatan: naše njemačke / engleske stranice "Otkrivenja po Mat. 24-25".

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

O pristupu proročanstvima.

Ovdje su prikladne još neke opće misli o pristupu proročanstvima ne samo apokalipse po Ivanu nego i drugih, većinom kraćih “apokalipsa” iz apokrifne literature prvih stoljeća, ili suvremenih apokaliptičnih viđenja suvremenih vidioca koja većinom imaju “mješovit” karakter; osim toga i drugih, individualnih “prognoza” različite naravi. Uzorni koraci otkrivenja po Ivanu ne mogu se izbjeći kao ni različiti stadiji razvoja jednog embrija odnosno živog biža, ili određeni koraci u razvoju nekog mistika itd. Ljudi u svojim rukama drže način pristupanja ovim koracima bez obzira na to hoće li se i uz najmanji povod mnogo toga naučiti i na takav način izbjeći premnoga krutost u vanjskome, ili se moraju dogodite velike katastrofe. Tko neovisno od proroka istražuje vanjsko događanje u svijetu može prepoznati iste zakonitoste bez obzira promatra li se sudbina pojedinog čovjeka ili većih suodnosa.

Neuzorne i time manje temeljite pojedinosti u viđenjima budućnosti programi su koji na temelju prošloga do određenog razdoblja toliko napreduju da iz njih u budućnosti proizlaze određeni događaji ograničavajući se sve više prema prirodi, prostoru i vremenu. Ako se međutim kroz ljudska nastojanja u pojedincu ili u ljudskim skupinama mijenjaju uzročni duhovni programi, onda se u budućnosti mijenjaju i pojedinosti ukoliko nadilaze potrebe prauzora. Time se tijekom vremena mijenjaju i viđenja. To napose vrijedi za viđenja ljudi koji ne motre s one dalekosežne ravnine kao Ivan; njihova viđenja mogu pod određenim okolnostima u kratko vrijeme zastarjeti. S obzirom na ljudsku tromost ograničeno je dakako i polje rada čovječanstva.

Vidioci mogu zapaziti neodređene impulse koji su onda pod određenim okolnostima najpravilniji, ili naziru već jasnije mogućnosti u simboličkom obliku, ili i egzaktne fizičke događaje, pojedinostima kojih ponekad – budući da su učvršćeni u niskom stupnju – pripomaže podsvijest; ne obazirući se na druga često varljiva zapažanja ili potpuno pogrešna tumačenja.

Druga proturiječja u takvim “zapažanjima budućnosti” očito odražavaju ustaljene, međusobno djelomično oprečne scenarije budućnosti (*vidi i uputu na kraju poglavlja o “posljednjih 7 muka” na web-stranici). To su na psihičkoj ravnini čovječanstva “realne, još nejasno određene mogućnosti” kojima pridonose različite ljudske predstave. Svaki čovjek svjesno ili nesvjesno sudjeluje u takvom naprednom odlučivanju o budućnosti.

S jedne strane Zemlja je svjestan, slobodan organizam, kojemu nitko neće reći na koji način će Bog obuhvatiti taj dio svoga bića odnosno stvorenja. S druge strane i čovjek se u svom dijelu može odlučiti za sve bolje modele rješenja, slično kao što bi se i njegovim stanicama mogao dodijeliti znatan raspon promjena u njegovu ponašanju; - ne diktiraju se izravno iz ljudske svijesti koja na njih može reagirati pozitivnim mislima itd.

Promjenjivim mislima i molitvama, ljubavlju i ufanjem u boga, spasonosnim djelima i milošću se može utjecati na puno toga nego što to nagoviještavaju fatalistički stavovi.

Također su pravilna zapažanja nekih mistika prema kojima već sve postoji na višim ravninama s one strane prostora i vremena, i zemljske ravnine zapažanja borbe oko pravilnih odluka itd. Njihovo raskrinkavanje uz filozofsku ocjenu ne odgovara u potpunosti različitom karakteru tih ravnina i krivotvori rezultat mišljenja.

Nadahnuća

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

O sadržajima Apokalipse po Ivanu: Sedam crkava.

U 1. poglavlju Otkrivenja Ivan opisuje prvo viđenje Krista nakon uzašašća. “Okrenuh se”, ili jasnije u 4. poglavlju “Uziđi ovamo…”, “i odmah se u duhu zanijeh” znače da se ne “spušta” Krist Ivanu nego da Ivan povremeno svjesno “uzlazi” na ravninu s koje mu se govori. Ovo je veoma važno i nema karakter simbolike. Obraća mu se Krist sjedinjen s Bogom, “Prvi i Posljednji – Živi”, koji “bijaše mrtav”, “…te ima ključe Smrti i Podzemlja”. Time naznačuje opću, višestruko promijenjenu temu koja se poput crvene niti provlači apokalipsom: Prožimanje različtih zaostalih odnosno “potamnjelih” ravnina života – ne bilo kakvim svjetlom nego “svjetlom istinskim” u smislu evanđelja po Ivanu, dakle Kristom. Sve se na početku postavlja u kontekst ponovljenog proročanstva o povratku Kristovu “u oblacima”.

Krist se u svojoj osobini slikoviti pokazuje kao centar “sedam zajednica u Aziji donoseći svjetlo i moć raspoznavanja. „Odjeven u dugu haljinu" – t.j. njegov duh prodire kroz sve, dakle i kroz volju koja do izražaja dolazi u nogama-; „oko prsiju opasan zlatnim pojasom" – ljubav srca je povezana i s mudrošću-. „Glava mu i vlasi bijele…" - kroz ovu usporedbu s ljubavlju glava je ponovno blistava -; „noge mu nalik mjedi uglađenoj“ – njegovi koraci imaju pročišćavajuće djelovanje prema van -; „a glas mu kao šum voda mnogih" – i u njegovu glasu se odražava duh -. „U desnici mu sedam zvijezda" – sve snage, sve karaktere vuče prema sebi svojom desnicom, koja simbolizira budućnosti, svi ga slijede -; „iz usta mu izlazi mač dvosječan, oštar" – donosi stvarnu moć raspoznavanja i diferencijacije.
To viđenje pojavljuje se kao analogija onom viđenju Ivana Krstitelja na početku evanđelja po Ivanu, golubu istinskoga duha; sedam zajednica podudaraju se s pozivom učenika – na pr. Iv. 1., Mat. 4,18-22.

Sedam zajednica” – sedam crkava, Otkr. 2-3 – stvarno postoji. Utjelovljuju različite kulturne probleme, kvalitete i mogućnosti o kojima Isus prijekorno piše “anđelima” tih zajednica. Čini se da se “anđeo” ovdje odnosi na zemaljske vođe tih zajednica, pisma ovdje nisu posve nedokučiva stvar. Pored toga sigurno se smatralo da se za te crkve stvarno skrbi anđeo. Pojam anđeo može dodatno ukazivati na to da se kršćanskim zajednicama u sedam gradova obraća kao zastupnicima onih snaga koje utjelovljuju i koje i drugdje dolaze do izražaja.

Stoga nešto istinitosti mižemo naći i kada struje rosenkreuzovske, teozofske, antropozofske prirode bez većeg objašnjenja polaze od toga da te zajednice predstavljaju kulture. Opisuju se jedna za drugom. Današnji promjena zapadnjačke kulture na blažu kulturu koja se pojavljuje u vidokrugu poistovjećuje se s prijelazom od 5. na 6. odnosno od 6. na 7. zajednicu. Ponekad se pokušava stvoriti odnos do predstava o nadolazećem “razdoblju vodenjaka” koji prema različitim astrološkim i new-age pravcima počinje između 1961. i 2000. ili čak 2242. godine odnosno prema R. Steineru postaje djelotvoran tek oko 3500. godine. Pritom se još djelomično pretpostavljaju podrazdoblja od 300-400 godina. Čak i kada se ti kozmički ciklusi temelje na stvarnosti, ipak se nešto ovdje zaboravlja.

Apokalipsa prema svome karakterun nije usmjerena na cikličko događanje “vječnog povratka sličnih dvanaest kvaliteta životinjskog kruga”. Bolja bi bila slika spirale gdje se sva razvija na sve višim ravninama. Veoma principijelni “kvantni skokovi” razvoja čovječanstva i svijeta u apokalipsi se ipak ne mogu promatrati samo na osnovi kontinuiranog kružnog gibanja, preciznosti Zemljine osi i popratnih duhovnih pojava. U suvremenoj povijesti dolazi primjerice do sve bržeg razvoja. Ovdje se može napipati zahvaćanje nečeg nadređenog. S obzirom na cikluse morali bismo za apokaliptičke promjene pretpostaviti jedan dodatni, veći ciklus. To mogu biti i oni utjecaji o kojima govori apokalipsa.

Ako prema H.J. Andersenu i drugima u obzir uzmemo manje ozbiljna istraživanja o kozmičkim promjenama u ranopovijesno doba kao na pr. kalendar, arheološke iskopine, pismene zabilješke, mitove, opazit ćemo da nebeska mehanika, a time i ritmovi vremenskih razdoblja više nisu nepromjenjivi. Pomoću prevrtljivih utjecaja očito ih možemo staviti izvan snage odnosno promijeniti. Vremenski ciklusi bi tada imali ograničenije značenje nego kod prvih pet “zajednica” – upravo se tu u teozofskom području itd. vide kulture Indije, Perzije, Egipta i Kaledeje, Grčke i Rima te dosadašnje zapadnjačke kulture.

Dodatak: “Razjašnjenje apokalipse” (iz “Spisa arkanđela Rafaela” autorice Helene Möller – 1884-1969, Radona-Verlag, Am Buchstein 14/15, D-61250 Usingen - njemački / engleski) povezuje “7 zajednica” s vremenima u razvoju crkve – dakle neovisno o kozmičkim ciklusima:
1. 33- 333 nakon Krista: borbe za pravilno slijeđenje Isusova učenja… .
2. 333- 633 nakon Krista: problemi i vjernost rane crkve .
3. 633- 933 nakon Krista: prosvjetljenje kroz pismo… .
4. 933- - 1233 nakon Krista: opasnosti zbog “taštine, težnje za raskoši, pohlepe, putenosti” u crkvi.
(Napomena: u ovom razdoblju dolazi do ratnih i inkvizicijksih zapleta u crkvi.)
5. 1233 – 1533 nakon Krista: “Nečistoća i sebičnost u crkvi” popraćena masovnim “istupanjem iz crkve”.
(Katolička i evangelička crkva se u daljem tekstu spomenute knjige unatoč tome prema Otkr. 11 spominju kao “dva svjedoka”, t.j. kao skupni partneri.)
6. 1533 – 1833 nakon Krista: površno kršćanstvo.
(Napomena: U to vrijeme nastaju racionalizam te starije, mehanističke prirodne znanosti.)
7. 1833 – 2000 nakon Krista: ravnodušnost mnogih u svezi s crkvama i Bogom.
(Tada u spomenutoj knjizi dolazi do velikog preokreta sa skorašnjim povratkom Kristovim, koji je opisan u ostatku Otkrivenja po Ivanu.) To je tumačeno kao s mnogih strana osvijetljeni kozmički događaj. Pritom doduše prevladava onaj stari scenarij s velikim ratovima ljudi otuđenih od Boga, kojem se suprotstavlja misao da se isti može promijeniti “molitvom naroda Bogu”; i posebice da se ozbiljni vjernici “priključuju” Bogu i njegovom nadahnuću te se tako uzdižu u njegovu blizinu.

U odnosu do sljedećih koraka otkrivenja “zajednice” u svakom slučaju predstavljaju ravninu do koje se može doći pomoću snaga svijesti vanjskoga života samog.

 

7 zajednica” i današnje crkve –
(na njemačkoj i engleskoj stranici s daljim izvodima iz Otkrivenja po Ivanu 1 – 3).

a.) 7 ranih crkava u Maloj Aziji.

rana crkva

Krist govori kao:

Priznanje

Pokuda

Cilj za pobjednika

u Efezu

Onaj koji drži sedam zvijezda u desnici, Onaj koji stupa posred sedam zlatnih svjećnjaka”

djela, trud, postojanost, opakih se ne podnosi, “mrska su ti djela nikolaitska kao što su i meni mrska”****, prepoznani lažni apostoli, postojanost, podnio za Krista, nije smalaksao

ostavio je svoju prvu ljubav; treba se obratiti i činiti prva djela; inače će se njegov svjećnjak ukloniti sa svoga mjesta

"...Pobjedniku ću dati jesti od stabla života koje je u raju Božjem.”

u Smirni

Prvi i Posljednji, Onaj koji bijaše mrtav i oživje”

nevolja, siromaštvo – “ali ti si bogat”, “pogrde od onih koji se nazivaju Židovima, a nisu, nego su sinagoga Sotonina."

Ne boj se onoga što ti je trpjeti! Evo, Sotona će neke od vas baciti u tamnicu da budete iskušani. Bit ćete u nevolji deset dana.”

Budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života. Pobjedniku neće nauditi druga smrt.”

u Pergamu

Onaj u koga je mač dvosjek, oštar”

čvrsto se držiš moga imena te nisi zanijekao moje vjere ni u one dane kad je Antipa, moj svjedok, vjerni moj, ubijen kod vas"

između ostaloga sljedbenici Bileamovi: idolopoklonstvo Balakovo s bludničenjem (u hramu); oni koji drže nauk nikolaitski. “Obrati se dakle! Inače dolazim ubrzo k tebi da ratujem s njima mačem usta svojih”

Pobjedniku ću dati mané sakrivene i bijel ću mu kamen dati, a na kamenu napisano ime novo koje nitko ne zna doli onaj koji ga prima.”

u Tijatiri

Sin Božji, Onaj u koga su oči kao plamen ognjeni, a noge mu nalik na mjed uglađenu”

Znam tvoja djela: tvoju ljubav, i vjeru, i služenje, i postojanost – i tvoja posljednja djela obilatija od prvašnjih.

podnosi lažnu proročicu Jezabelu: prinošenje žrtava idolima s prostitucijom u hramu. Prijetnja: velika nevolja, njezina djeca mrtva; svim se daja po djelima njihovim. Drugima: nema drugoga bremena, “što imate, čvrsto držite dok ne dođem.”

Pobjedniku, onomu što do kraja bude vršio moja djela, dat ću vlast nad poganima (/narodima) vladat će njima palicom gvozdenom, kao posuđe glineno satirati ih”, “…I dat ću mu zvijezdu Danicu.”

u Sardu

Onaj koji ima sedam duhova Božjih i sedam zvijezda”

Znam tvoja djela”. nekolicina što ne okaljaše svojih haljina.

Imaš ime da živiš, a mrtav si. Budan budi i utvrdi ostatak koji tek što ne umre”; nesavršena djela. čuvanje poslušane i primljene riječi, obraćenje. Inače “ću doći kao tat…”.

Tako će pobjednik biti odjeven u bijele haljine i neću izbrisati imena njegova iz knjige života i priznat ću ime njegovo pred Ocem svojim i anđelima njegovim."

u Filadelfiji

Sveti, Istiniti, Onaj koji ima ključ Davidov i kad otvori, nitko neće zatvoriti; kad zatvori, nitko neće otvoriti”

djela; malena snaga, očuvana Isusova riječ, Isusovo ime nije zatajeno. “Budući da si očuvao moju riječ o postojanosti, i ja ću očuvati tebe od časa kušnje koji ima doći na sav svijet…”

dovest ću neke iz sinagoge Sotonine – koji sebe zovu Židovi, a nisu…”; trebaju “da ti se do nogu poklone te upoznaju da te ja ljubim.”… “Čvrsto drži što imaš da ti nitko ne ugrabi vijenca.”

"...“Pobjednika ću postaviti stupom u hramu Boga moga i odande on više neće izići i napisat ću na njemu ime Boga svoga i ime grada Boga svoga, novog Jeruzalema koji siđe s neba od Boga mojega, i ime moje novo.”

u Laodiceji

Amen, Svjedok vjerni i istiniti, Početak Božjeg stvorenja”

(“Znam tvoja djela”; ovdje međutim nema jasne pozitivne potvrde)

"...Ali jer si mlak*****, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta”. "...A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol. Savjetujem ti: kupi od mene zlata u vatri žežena…”, “i bijele haljine…”, “i pőmásti…” “Ja korim i odgajam one koje ljubim. Revan budi i obrati se!”

Posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom. Pobjednika ću posjesti sa sobom na prijestolje svoje, kao što i ja, pobijedivši, sjedoh s Ocem svojim na prijestolje njegovo.”

*** uobičajeniji prijevod “mrzi” i “mrzim” (Krist nikoga ne mrzi!); vidi i Pavlovu poslanicu Efežanima 4-6; ****”mlak” ovdje ne znači jasno diferencirano stajalište nego odsustvo jasnoga stava.
Već i samo Kristovo opetovano obraćanje crkvama u drugačijoj osobini nagoviještava da crkve i u pozitivnome moraju naučiti različite stvari.

 

b.) Današnje crkve.

Ovih sedam ranih zajednica / crkava stvarno postoji. U glavnom tekstu stranice Christuswege.net upućuje se na općenitije značenje za različite skupine ljudi / kultura. Trebalo bi dakako ispitati mogu li se slične osobine kao kod “sedam zajednica” naći i kod današnjih crkvi odnosno unutarcrkvenih pravaca i kršćanskih pokreta. Takve spoznaje ovdje nećemo navoditi jer ne želimo pridonijeti prebrzom poistovijećivanju i shematizaciji; u sljedećem dijelu posebno će se skicirati različite strane današnjih crkava tako da svatko može donijeti vlastite zaključke. Još jednom naglašavamo da se ovdje ne osuđuje niti jedna crkva – to može jedino Krist sam. Na takav način se dapače može opaziti skriveni smisao ekumenskoga “jedinstva u mnoštvu” pri čemu se dade naslutiti podudarnost s osnovnim univerzalnim modelima kao što je “sedam zvukova” itd.

Današnje crkve*/ pravci

Snage

S čime se zainteresirani tamo najprije moraju pomiriti

sirijska pravoslavna crkva i neki sljedbenici staroga keltskog kršćanstva; armenska crkva; egipatsko-koptska i etiopska crkva;

grčke, ruske, srpske pravoslavne crkve

( i istrijebljene grane arijskog kršćanstva

crkva sv. Tome” u Indiji; nepalska crkva;…

Često duboka vjera, djelomično jaka duhovna težnja kod redovnika itd., izdržljivost, dosljednost.
Dašak izvornosti. Djelomično grobnica ispod crkve kao ostatak starih kršćansko-ezoteričkih tradicija. nauk o mudrosti (Marija-Sofija). ...

Većinom lijep ali strog tradicionalan ritual – na pr. 3 sata u stajanju – (osim primjerice kod crkve sv Tome). Mala sposobnost prilagodbe na raznoliko traganje suvremenih odnosno mladih ljudi upravo u ranom estetskom okružju – koji se stoga višestruko nalaze na rubu crkve i razmišljaju svjetovno.
Kod nekih od spomenutih crkava komunistički su prisilni sustavi ili nacionalne sklonosti doveli do ograničavanja rada ili zahtijevali neprijateljstvo do drugih crkava ili naroda. ...

slobodne crkve, evangelikalne i pentikostalne crkve, kvekeri

Ostale zajednice koje su ponekad uz dvojbeno obrazloženje označavane “sektama”**: adventisti, novoapostolska crkva, mormoni i dr.

jednostavnost i beskompromisnost u skladu s vlastitim shvaćanjem vjere i morala Ovaj nekomplicirani odnos do Isusa Krista posebno pripremljenima daje izravan dostup do njegove moći: jaka vjerska iskustva kao neobično uslišanje molitve, vjerska ozdravljenja itd.; intenzivno proučavanje Biblije bez ispuštanja teško razumljivih mjesta; jaka međusobna potpora pripadnika zajednice – nema samo nedjeljnog ili božićnog kršćanstva…

Osim višestrukog jačanja u vjeri nema izravnih metoda za pripremu na duhovna odnosna vjerska iskustva. Većinoma dakle premalo tišine ili na njoj utemeljenih metoda poput kršćanske meditacije (koja manjka i kod drugih crkava.)
Dobro zamišljena moralna snaga u međuljudskim stvarima često se sastoji od zabrana i rijetko je popraćena zadovoljavajućim uputama kako na pr. danas u stvarnosti sklopiti prijateljstva.
Djelomično ograničena volja za razumijevanje mnoštva kršćanskih iskustava zastupljenih u tom spektru. Često mišljenje da je za sa poslanje svih ostalih dovoljno isto što i za jednoga.
Djelomično prevelik osjećaj izabranosti u odnosu do vlastite crkve (napose novoapostolska crkva itd.)

Politička načela ponekad suprotna predstavni samoga sebe. ...

većina u protestantskim/ evangeličkim crkvama

i progresivne Otvorene crkve itd.

Na pr. Lutherovo jače vraćanje Bibliji kao izvoru vjere.
Mnogo socijalnih službi. Dijelom otvorenost za ozbiljno shvaćanje vjere kod vlastitih političkih odluka, razmišljanje i upozoravanje – i izvan “moralnih tema”
Otvorenost za međusobni ekumenski odnos crkava. …

Povijesno-kritički studij teologije danas nažalost često uzima vjeru u mnoštvo, a na propovjedničkom seminaru se uči kako to prenijeti župljanima.
Od nekih se zahtijevaju putevi do duhovnog produbljenje vjere, ali se rijetko nude.
I u crkvenim priredbama previše su rašireni razvodnjavanje i prevelika prilagodba na društvo. Crkve su ponekad bile suuzročnici problematičnih razvoja natjecateljskog društva (kod kalvinizma). ...

ljevičarski katolicizam, feministička teologija, oslobodilačke teologije u 3. svijetu

Veoma blizu čovjekovu životu, jaka, kršćanski motiviran trud za socijalna i ljudska prava itd. S time u svezi i unutarcrkvena budnost.
nastojanja i za žene pronaći odgovarajuću duhovnu i ljudsku ulogu. Već neko vrijeme najmanja mjera otvorenosti za mističke iskustvene puteve. ...

Kod nekih razvodnjena vjera. Djelomično ograničenje na mjerila dubinskopsihološke ili socijalne naravi, (za sve koji se smatraju humanistima.)
Unutar feminističke teologije ponekad vjera inspirirana starim kultovima kod kojih se uvijek ne provjerava u kojoj se mjeri poklapaju s kršćanstvom. ...

Katolička crkvena tradicija

i jača katolička nastojanja oko marijanskog proroštva i mistike

Održavanje onoge čime se u toj crkvi učvrstila vjera i ritual. Unutar čašćenja Marije i drugih tradicija također elementi koji manjkaju u nekim drugim crkvama.
Mnogo karitativnog rada i socijalna budnost diljem svijeta.
Djelomično kočnica opće etičke propasti društva.
Stalno novi pokušaji posredovanja metoda (egzerciti, jednostavne meditacije) malome broju župljana.
Kod mistika – koji se u toj crkvi češće pojavljuju – dijelom doživljavanje tajni u ozračju raspeća Isusova. (I poznati teolog Rahner je primjerice prepoznao da crkva budućnosti mora njegovati mistiku). ...

Mnogo se polagalo na dogme i vanjsku provedbenu moć crkvenoga vodstva unutar crkve same umjesto na uživljavanje i razumljive nauke prema današnjem samostalnom čovjeku. S moralnog vidika većinom zapovijedi i zabrane. Malo truda oko jezika kojega crkve u današnje vrijeme moraju naći da živu vjeru poserduju različitim ljudima. Moralna kočnica nije dovoljna za stvarnu preobrazbu i obnovu.
Započeta obnova teška je zbog prijašnje inkvizicijske i ratoborne prakse te nekadašnjeg zajedničkog rada s određenim svjetskim vlastodršcima.
Nauk da je samo vlastita crkva potpuno dobra.
Mistike se u najboljem slučaju podnosilo umjesto da se prepozna njihova usmjerivačka funkcija. …

kršćanska zajednica i kristologija Rudolfa Steinera; i kršćanski rozenkreuzovci;

posebne zajednice poput pokreta novoga otkrivenja****;

ostali pravci, između ostalog na osnovi nauka prof. J. Hurtaka.

Takvi pristupi Kristu srodni su sa zanemarenim, djelomično zbog progona istrijebljenim osnucima spoznajnog kršćanstva*** na pr. na osnovi evanđelja po Ivanu – nije istovjetno “gnosticizmu”-. (Njihovo pomanjkanje dovelo je u današnjim crkvama do pojava vrijednih poboljšanja.)
Različiti obrazovni putovi za otvaranje na putu do Boga.
U Hurtakovu slučaju između ostalog rad s biblijskim “Imenom Božjim”.

U antropozofiji često samo “rad u smislu Krista”, umjesto da ga se izravno uključi u molitvu i drugdje. (Kršćanska zajednica insprirana nazorima R. Steinera ne ubraja se izravno u antropozofiju).
(Kršćanski odnos nije jednako vidljiv kod svih suvremenih rosenkreuzovskih skupina.)
Skupine novoga otkrivenja poput onih koje se temelje na spisima mistika Jakoba Lorbera pretežno se uz Bibliju pozivaju i na oblike “proroštva”. Tko želi stvoriti mišljenje o njihovu smislu i problemima trebao bi za to pronaći odgovarajuća razlikovna mjerila.****

neki od organizacijskih gotovo neshvatljivih krugova na rubu kršćanstva na pr. u blizni new-age skupina

Djelomično težnje za novim vremenom s one strane nepotpunosti današnjih materijalističkih društava, u tome srodni s nagovještajima otkrivenja. Sagledavanje vlastitih osobina i iskustava umjesto osuđivanja drugih. Težnje za dijalogom između različitih pravaca. ...

Ne uvijek jasno razlikovanje između Krista i navodnih Kristova, kao i “svjesnosti Krista” nekih pravaca.
Budući da se sveobuhvatne zajedničke osobine između religija nalaze samo u etičkim pitanjima, a manje u vjeri, razlike su se djelomično odstranjivale umjetnim potezima.
Ponekad se ne može razumjeti da su na zemlji potrebne etičke odluke između konstruktivnih i destruktivnih snaga, jer se Bog nalazi iznad svega. Stoga djelomična tolerancija prema problematičnim pojavama i pomanjkanje onog etičkog podnašanja teškoća koje je oblikovalo organizirano kršćanstvo. Kao pokreti veoma malo društvenog angažmana. ...

* Moguće je isptivanje srodstva dotičnih crkava s izvornim apostolima. Različiti ljudi u različitm crkvama imaju djelić onoga što im pomaže na daljem putu.
** Kada se zanimate za određenu skupinu, a ona: a.) dopušta vašu vlastitu slobodu i veze s obitelji i prijateljima; b.) vas ne uvodi u neetičke aktivnosti; c.) ne nastoji Vam oduzeti vaše vlasništvo (osim crkvenog doprinosa odnosno crkvenog poreza i dragovoljnih uplata); d.) se poziva na Bibliju ili Novi zavjet odnosno na Isusa Krista u smislu Biblije; e.) priznaje da nije jedina istinska kršćanska skupina; - onda nije primjeren odbijajući pojam sekta bez obzira na izgled njezinih teoloških interpretacija i na ocjenu njezinih dodatinh tradicija koje se mogu nači gotovo kod svih crkava (izuzevši naravno slobodne evangeličke crkve).
*** na pr. Ivan osobno, Clemens od Aleksandrije, Origenes, Pavlijanci, Joachim de Fiore, Majstor Eckehart, Tauler, Seuse, Nicolaus voj Kues (Cusanus), Jakob Boehme, Angleus Silesius, Paracelsus, Novalis itd. Takvi krugovi mogu isto tako imati svoja ograničenja kao šti i sve crkve imaju svoja. Oni su svejedno sastavni dio cjelokupnog kršćanstva. Bogumili i katari su s time djelomično bili srodni, ali su se pomalo jednostrano udaljavali od svijeta.

*** Vidi i poglavlje “O pristupu proročanstvima” – i općenito o “proročanskim riječima” i sličnom – u glavnom tekstu na Christuswege.net. Ne promatraju se sve skupine novoga otkrivenja kao konkurencija crkvama zbog čega ih se onda i ne poziva na izlazak odnosno prijelaz u crkvu (na pr. Lorber). Ostale skupine naprotiv veoma kritično nasutpaju do crkve, jer velike crkve još i danas smatraju svojim progoniteljima.

 

c.) Pokušaji rješavanja konflikata među ekumenskim crkvama.

Pune mogućnosti kršćanstva vidljive su tek akda se promatra ekumensko mnoštvo crkava. Tko i najmanji zajednički nazivnik poznatih nauka dotičnih velikih crkava priznaje za kršćanske ljudima i crkvama uskraćuje upravo one pobude koje trebaju za stupanje u potrebnu obnovu razvodnjenog kršćanstva u smislu rane crkve. Potrebno je učiti od drugih kršćana. Pritom svi zadržavaju svoj identitet. Jača svijest o povezanosti unutar mnoštva crkava ne znači da treba težiti jedinstvenom kršćanstvu. To nije naglasio niti Krist u svojim poslanicama sedmorim crkvama u Aziji; znao je da postoje različiti ljudi. I kod proricanja vremena u kojem će postojati jedan pastir i jedno stado nije rečeno da to stado više neće imati unutarnje mnoštvo. Najveći “pastir” je u konačnici Krist. On je jedini koji bi na pravilan način mogao provesti direktno sjedinjenje crkava. Koga bi se onda inače slušalo? Mogu se dakako napraviti koraci u tom pravcu. Sada ćemo se pozabaviti točkama koje vodstva velikih crkava trenutno smatraju glavnim smetnjama u ovoj diskusiji. (Većina ljudi u crkvama nije zainteresirana za održavanje “zapreka”.)

0. Na 2. Vatikanskom koncilu 1962. godine došlo je do određenog otvaranja prema ekumeni: katolička crkva je priznala da elementi poput riječi Božje, žive milisti, nade, ljubavi, i darova Duha Svetoga – vidljivi i nevidljivi elementi – ostoje i izvan katoličke crkve; i da je ‘posvećenje’ i spas na takav način moguć i tamo. Katolička crkva je i dalje označavana kao jedina cjelovita crkva.

1. Katolička crkva protestantima osporava neprekinutu “apostolsku sukcesiju” (nasljedstvo) polaganjem ruku od vremena izvornih apostola i s time povezano pomazanje župnika i svećenika. Stoga one nisu u potpunosti sestrinske crkve. Neke su evangeličke crkva ipak nastale djelomičnim konvertiranjem uz pomoć određenih zemaljskih glavara pri čemu su na protenstatizam morali prijeći i posvećeni katolički svećenici. Ti su onda sudjelovali u uvođenju drugih župljanja u odgovarajuće radnje pri bogoslužju. Sasvim biblijski je potvrđeno polaganje ruku u različite svrhe (ozdravljenje, blagoslov …). Kada bi se na katolički način objasnilo – što Biblija izričito ne pretpisuje – da to do današnjega dana mora biti neprekinuti lanac, onda bi još uvijek postojala mogućnost da evengeličke crkve ponovono uvedu to polaganje ruku – zbog čega im ne bi pala krunica s glave; i uz to u vlastitim redovima ili izvan njih nađu nekoga tko je dio toga “neprekinutog lanca” – čime bi se prema tome dirnulo u samosvijest evangeličkih crkava.
Postojala bi također mogućnost međusobnog priznanja da treba direktno moliti za vezu s onim Duhom Svetim koji se posreduje polaganjem ruku. (To bi mogao čak i svaki vjernik. Radi toga postoje ljudi koji su očito posebno sposobni za kršćanska ozdravljenja polaganjem ruku bez primitka crkvenoga pomazanja; sposobnijih od mnogih pomazanika.) Iz toga slijedi da bi pastor na klasičan način polaganjem ruku mogao podijeljivati dar Duha Svetoga. Ta varijanta je međutim strana samosvijesti katoličke crkve. (Ni evangeličke crkve ju ne prakticiraju tako da nitko nije u prednosti. Strogo uzveši katolička bi crkva kao mogućnost mogla priznati i s ograničenjem reći da se pomoću normalnih sredstava ne može provjeravati da li Duh Sveti na takav način pravilno djeluje. Pritom bi ipak u svako vrijeme imala pri ruci ljude koji bi joj mogli reći izgleda li rezltat pravilno ili nepravilno (na pr. ljudi poput oca Pia itd.). Treba još dodati da ograničenje vjerojatno postoji i za dosadašnje katoličko pomazanje. Što se događa s takvim pomazanikom koji je drastičnim prijestupima vjerojatno narušio protok Duha Svetoga? Je li još sposoban podijeljivati Duh Sveti? I to su pitanja na koja se bez istraživanja odnosno bez ljudi poput oca Pia ne može vjerodostojno odgovoriti.

2. Pitanje uloge Petrove službe, dakle pape za druge crkve nalazi se za katoličku crkvu u svezi s njenim konceptom vidljivog, punog jedinstva crkve pod njegovim vodstvom Isus je Petru naložio da “pase” njegove “jaganjce” i “ovce” (Iv. 21). Isus time u svakom slučaju nije Petru podredio ostale apostole i njihove učeničke krugove nego postojeće kršćane u svoj njihovoj širini: na pr. za “7 starih crkava u Aziji” (vidi gore) skrbi se Ivan, a ne Petar; za mnoge se zajednice skrbi Pavao itd. Pitanje je dakle što u današnjim uvijetima znači ona “paša” o kojoj se skrbi Petrov nasljednik. Zastupnici pravoslavnih crkava su prije nekoliko godina naznačili da bi se mogli složiti s “časnim primatom” pape bez izravne funkcije vlasti nad drugim crkvama kao što su u ranim crkvama rimskoga biskupa općenito priznavali za prvog među jednakima. O tome su razmišljale čak i neke protestantske teologije. Vatikan se tada u to nije upuštao. Papa je sa svoje strane kasnije ipak izjavio da druge crkve u pogledu jedinstva crkava moraju razmisliti kakvu bi ulogu po njihovu mišljenju trebao imati pontifikat. Razmišljanja naime ne štete nikome. Da su crkve složne sigurno bi izabrale zajednički vrh.

3. Dopuštanje zaređivanja žena za svećenice protestantskim crkvama nedostaje u katoličkoj crkvi. Doduše pravoslavne pa i dijelovi anglikanskih i protestantskih crkava u mnogim zemljama imaju teškoće s tim pitanjem. S druge strane i unutar katoličke crkve postoji “crkveni referendum ‘Mi smo crkva’ koji između ostalog postavlja takav zahtjev. Koliko god je takvo pitanje važno ne može se uvidjeti zbog čega bi trebalo riješiti posebno u suvislosti puta do jedinstva crkava. To je zapravo zahtjev kojega moraju riješiti pojedine crkve same onako kako to odgovara dotičnoj svijesti. Vatikan tada evengeličkim crkvama u prvom redu ne bi smio osporavati da sa zaređivanjem žena smiju i dalje postupati na dosadašnji način čak i uz napredak približavanja. Drugačija praksa može u pojedinim crkvamadakako biti pozitivan izazov za rad na tome.
S biblijskog vidika je Pavao najprije uočio djelomično različitu tradicionalnu funkciju muškaraca i žena u zajednici. U ono vrijeme nije se raspravljalo o tome trebaju li žene općenito imati manje prava, jer je skupina apostola još znala i spoznala kako važna je bila ulog Marije odnosno žena samih uoči pedesetodnevnice. “Žena u zajednici šuti” sigurno je imalo drugačije značenje no što se to kasnije interpretirali i sa spomenutim današnjim pitanjima ima veoma malo zajedničkog. Pritom ostaje samo argument neprimjerenosti toga pitanja kao prijelomna točka u težnjama prema crkvenom jedinstvu, jer je dvojbeno hoće li se to jednoglasno razumjeti. Tko misli da stapanjem toga pitanja s diskusijom o jedinstvu može ubrzati zaređivanje žena u crkvi osjećat će se jednako razočarano. Dvije teme je bolje obrađivati kao dvije teme. Kada se bude približavalo jedinstvo crkava, pokazat će se koliko je daleko koja crkva napredovala.

4. Štovanje Marije poput onog u katoličkim odnosno pravoslavnim crkvama u takvom obliku doduše nije prisutno u protestantskim crkvama; to se očigledno ne smatra centralnom spornom točkom na putu do većeg jedinstva. 2. Vatikanski koncije je također priznao da u liturgiji mogu postojati razlike u skladu s duhovnom naravi vjernika, pa čak i takve koje obostrano mogu obogaćivati. Iz evangeličkih crkava su nam poznati pojedinačni pokušaji uvođenja štovanja Marije u primjerenom obliku 50-ih/60-ih godina prošlog stoljeća.

5. S jedne strane je razumljivo da je crkveno pravo (CIC), rani oblici kojega su bili povod za raznorazne zloporabe, osjetljiva stvar. Biblijski neuvjetovana uloga tradicionalnog crkvenog prava u katoličkoj crkvi ne bi trebala biti pitanje koje koči trud crkava za jače jedinstvo kao što se to misli u EKD. To se najprije tiče svake pojedine crkve. Svaka crkva može imati vlastita pravila te time i na bilo koji način oblikovano crkveno pravo; mora ga imati u određenoj mjeri dokle god postoji kao razvrstana cjelina ili podcjelina. Promjena ovih unutarcrkvenih normi je isto tako stvar pojedinih crkava dok nitko ne zahtjeva da se bez posvemašnjeg pregleda preuzmu njegova pravila. Čak i kad bi netko želio raspravu o takvom preuzimanju i katoličkoj crkvi bi bilo jasno da to pretpostavlja novi zajednički koncil koji stvara ili podupire novo zajedničko crkveno pravo – jednako tako kao što ga je sama 1983. godine prilagodila novoj teologiji naroda Božjeg svoga 2. vatikanskoh koncila od 1962. godine. Neumjesno je dakle ovu temu predstavljati kao kočnicu jedinstva.

6. Možemo reći da je druga sporna točka, pitanje opravdanja čovjeka pred Bogom pomoću njegovih djela ili otkupljenja u Isusu Kristu, dovoljno objašnjena na temelju u međuvremenu postojećeg zajedničkog stava evangeličke i katoličke crkve.

Zbog toga je svakako moguće da će se crkve i dalje međusobno približavati u smislu ekumenizma umejsto da Krista muče svojim međusobnim udaljavanjem.*) Ono što neovisno od toga već danas možemo doživjeti jest “opća crkva” u duhu Isusa Krista, članovi koje su svi koji na svoj način slijede Isusa krista i trude se “ispunjavati volju Očevu” – bez obzira u kojim krugovima se nalaze; čak i kada se tamo nalaze i oni koji nisu članovi niti jedne crkve ili religijske zajednice ili koji sa sobom ne donose pojam kršćanstva. Na ovome u odnosu do teme crkve počiva web-stranica “Putevi Isusa Krista”. Unatoč ovom iskustvu stremljenja k vidljivom jedinstvu su još uvijek zadaća, a ne suprotnost. Treba ga istinski željeti iz duše; do njega neće doći vanjskim potpisom.

*) vidi Krštenje na rijeci Jordan preko Ivana Krstitelja: bilješca.
Crkve poput katoličke bi pri tomu mogle potaknuti Kristove poruke pravoslavne kršćanke Vassule Ryden, “Istinski život u Bogu” svezak 1. Katolička crkva takve spise smatra “privatnim otkrivenjima”
(Nadahnuća), ne spominje ništa protiv njihova objavljivanja, kritički ih provjerava i zadržava pravo do kasnije konačne ocjene. Sadržaj često proizlazi iz takvih inspiracija koje su bile značajne samo za osobni život dotičnih osoba. (Podaci o literature se na ovoj web-stranici daju samo kao dodatne upute, a naše spoznaje su neovisne o njima.)

 

Zašto trebam crkvu ili zajednicu?

S jedne strane se može pronaći posve individualna, unutarnja veza s Isusom Kristom i Bogom. To je srž. Bog nekoga može dovesti čak i do potrebnih vanjskih pobuda kada pazi na finije znakove.

Postoji ipak druga ravnina te veze koja se razvija tek u zajednici s drugima: “”Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Matej 18, 19-20). To je najprije doslovno ono što piše. Ovo bi u biti bilo moguće i iz daljine kada se ljudi na pr. dogovaraju za određeni rok. Mistik bi takvu povezanost mogao doživjeti čak i bez dogovora. Za većinu bi to bio ipak prevelik zahtjev. Čovjek većinom nije rođen za pustinjaka.

Ovaj oblik molitvene zajednice moće se primjerice preliti u redovit kućni krug. Može štoviše zaživjeti u crkvenoj zajednici ili u drugoj individualno primjerenoj vjerskoj zajednici. Čak i kada bi ova ili ona crkva pri tomu previše naglašavala svoju tradicijsku ulogu za vjernike, u značenju stvari ništa se ne bi bitnije promijenilo.

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

Sedam pečata.

Sljedeće viđenje najprije opisuje kako “24 starješine”, “sedam duhova pre prijestoljem Božjim”, i “četiri bića” slave boga – čime se izražavaju različite prakvalitete i stvorenje. Nakon toga se opisuje kako samo “jaganjac” – s atributima Krista – može otvoriti knjigu sa sedam pečata – Otkr. 4-8, 1. Ovo viđenje odigrava se na “nebu” – u ovom kontekstu Božje ozemlje. Sadržaji pečata se nakon toga opisuju na ravnini, čije snage označuju simboli – četiri konja različitih boja odnosno jahači. Iz promjena na ovoj ravnini usporedivoj sa slikovitom ravninom sna proizlaze neizravni utjecaji na događanja na zemlji.

Unatoč osobini ovih odlomaka primarno usmjerenoj na općeniti razvoj spomenutih psihičkih ravnina na početku se kaže “pokazat ću ti što se ima dogoditi nakon ovoga”, t.j. nakon sedam zajednica. U skladu s tim pokušali su R. Steiner i Arthur Schult naznačiti daljih sedam “kultura pečata” na zemlji koje su povezane s pročišćenjem dotičnih razina svijesti. “Knjiga istinskoga života” nastala u Meksiku iz inspiracija Kristom polaže u 7 pečata cjelokupnu povijest od vremena “Kaina i Abela” do nadolazećeg svršetka svijeta.

Ovaj tekst u svakom slučaju omogućava jasno poistovjećivanje sa fizičkom zemljom današnjice. Da se u stilu mnogih slobodnih crkava razmišljalo u tom pravcu mogli su se naslutiti odrazi prvih četiriju pečata u oba svjetska rata, nakon toga ravnoteža strahota između Istoka i Zapada kao i glad, i bolesti; tu bi se još mogli dodati vjerski progoni i katastrofe kozmičkog porijekla: meteori, potresi, pod određenim okolnostima promjena polova; vidi poglavlje “Posljednjih sedam zala”.

Već i one scene u Evanđelju po Ivanu 2 svadba u Kani i Isusov izgon trgovaca i mjenjača novca iz hrama – vidi odgovarajuće poglavljesvojim zajedničarskim odnosno borbenim duhom podsjećaju na ove odlomke.

Iako je Isus u 5. poglavlju Evanđelja po Ivanu prorokovao lučenje dobrih od zlih duzova, opis između 6. i 7. pečata prelazi u duhovno “opečaćenje izabranika iz dvanaest plemena, i “slavodobiće izabranika na nebu”.

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

Sedam trubalja.

Na “nebu” se također odvijaju viđenja anđela sa sedam trubalja – Otkr. 8, 2-11, 19.Uzlazne “molitve svetaca”, a također i na zemlju poslan “oganj s prijestolja” kao i trublje same u svojstvu instrumenata korištenih u gornjem dijelu odražavaju višu duhovnu razinu kao što bi to sa sličnim simbolima bilo u snovima. Ovdje je ta razina ishodište promjena koje dijelom mogu dosizat do zemaljskog gdje se dižu sve moguće sjene.

Unatoč ovog primarno duhovnog, nefizičkog karakter pokušalo ih se prema pečatima vremenski uvrstiti kao na pr. zemaljske “kulture trubalja”. Na odobravanje se možje teško naići i u suvremenoj povijesti: Nije isključeno promatranje izumiranja šuma i otrova u svezi s kvalitetom 1./2. trublje. Kod 3. trublje više se puta uočilo da se ona zublja koja je pala na 1/3 rijeka zove Pelin = Černobil. 4. bi trublja mogla isticati konstelaciju zvijezda poput one koja se dogodila sredinom kolovoza 1987. godine u kozmičkom trokutu svih planeta. Dijelovi new-age krugova tada su bez pozivanja na apokalipsu ali s upozorenjem na apokaliptički broj 144000 ljudi – indijanski “dugini ratnici” - meditirali o navodnom početku odnosno novoj postaji na putu do Novoga vijeka. (1991) Peta trublja – dim iz zjala Bezdanova, željezni skakvci, pet mjeseci muke… - mogla bi ostaviti dojam da je Zaljevski rat barem vanjski odraz snage te trublje i njezina nastavka kod šeste trublje. Sedma trublja dovodi u “hram Božji” ponovno popraćena munjama, i glasovima, i gromovima itd. što također može imati unutarnje, mističko značenje.

Kod sedme trublje prisutni su glasovi, prema kojima je u ovom stadiju uspostavljeno “nad svijetom kraljevstvo Gospodara našega i Pomazanika njegova”; na duhovnoj razini odlučeno je nešto što na zemlji još nije u potpunosti oblikovano. Snaga “trubalja” može se usporediti sa snagom “preobraženja” (Mat. 17, i odgovarajuće poglavlje ovdje) i naucima u njenom okružju te sa snagom besjede na gori (Mat. 5-7) itd.   

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

Sedam gromova” i dva proroka.

Nakon šeste trublje “oglasi se sedam gromova”, sadržaj kojih Ivan mora “zapečatiti” a ne napisati. Nakon toga se “mjeri hram Božji”. Dva proroka će biti ubijena i uskrišena. Otkr. 10 – Otkr. 11, 14. Ovdje se može ustanoviti srodnost s Lazarevim uskrišenjem u evanđelju – naše poglavlje i Iv. 11.  

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

Žena i Zmaj.

U svim fazama događaja sudjeluju duhovne i njima na različit način suprotstavljene snage. U tekstu se jednom šire izvodi jedna strana, a drugi puta druga. Znak na nebu, “žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijesta” – Otkrivenje 12 – nesumnjivo prikazuje “Sofiju”, nebesku odnosnu svjetovnu majku, a manje aspekt zemaljske majke; - vidi poglavlje “Prvi Duhovi” u ovom djelu. Već je bila spomenuta njena djelomično prihvaćena povezanost s Marijom. Marija je u starosti simbolički živjela u pećini u kojoj su častili božicu majku Kibelu za donošenje novoga. Njezino “dijete” u otkrivenju – dijete nebeskog bića treba ponajprije promatrati kao nebesko biće –, koje će ljude do njihove iskrene, individualne jezgre kasnije voditi “žezlom gvozdenim”, t.j između ostaloga uz stalno opominjanje, odnosit će se na određen način djelovanja kozmičkog Krista; može se prevesti i sa “palicom gvozdenom” što na takav način nije samo kraljevski simbol nego i simbol “pomazanika”, a ima nešto zajedničkog i s “nebeskom vojskom”. Više u poglavlju “Posljednjih 7 čaša gnjeva”.

Ovdje se djelomično prepoznaje odnos do karaktera pranja nogu i prethodnog pomazanja Marije iz Betanije – vidi poglavlje “Krist i pranje nogu” i ev. po Iv. 12, 13. U tome je također sadržano preuzimanje motive novoga rođenja na sve više razine razvoja.

Zmaj” sa svojim negativnim anđelima je obrnuta strana. “Mihael i njegovi anđeli” ih pobjeđuju na nebu i zbace na zemlju. Ženu od njih sada štite nebo i zemlja.

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

Sedmoglava zvijer iz mora.

U ovom viđenju se pojavljuju druge dvije negativne snage; usmjerene više na želje i lakomislenost – Otkr. 13, 1-10; uspor. naše poglavlje “Kušnje” i Iv. 13, 1-10 i Mat. 4, 5-11. Sedam glava se u Otkrivenju kasnije tumači kao “sedam brijegova na kojima sjedi bludnica Babilon”, a brijegovi opet kao “sedam kraljeva”. Deset rogova se u Otkrivenju tumače kao “deset kraljeva” koji su jedne misli i svu svoju silu predaju Zvjeri.

Zbog “sedam brijegova”, koji između ostalog podsjećaju na grad na sedam brijegova Rim, postoje slobodne kršćanske crkve koje u “bludnici Babilonu” vide papinsku vlast. To ipak izgleda malo pretjerano i unatoč povijesnoj problematici katoličke crkve nije jasno pokriveno ostalom simbolikom. U Otkrivenju 18: 11-23 se jednoznačno naglašava veza sa globalnom svjetskom trgovinom. . (Vidi poglavlje "Sedam posljednjih muka i propast Babilona…".) Prema sljedećem poglavlju Otkrivenje 14 „slika" zivotinje bi mogla povezana sa pogrešnim slikama (predstavama) o Isusu. Može se također dovesti u vezu i s ovisnostima o multimedijskim uređajima.

Osnovne zavodničke snage ove “zvjeri” mogu se promijeniti posebno pomoću snage koja je opisana u našem poglavlju “Bičevanje” – Iv. 19,1

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

Zvijer s dva roga iz zemlje.

Ovdje imamo onu negativnu snagu koja se usmjerava prema materijalističkoj sili stvar – Otkr. 13, 11-18; uspor. naše poglavlje “Kušnje” i Mat. 4, 1-4.

Kontekst udaranja žiga ljudima na čelo i ruku kao i broj 666 u ovim poglavljima veoma se jasno odražava i u događanjima na svijetu ka pretpostavka mogućnosti kupovine i prodaje. Razvoj mogućnosti elektroničkog umrežavanja, bankovne kartice, crtasti kodovi s tri duple crte kao granicom = 666 u tom kodu, u Kanadi razvijeni odnosno u Maleziji prilikom opširnijeg pokusa testirani uređaji za obilježavanje osoba na čelu ili ruci, oznaka “La bête” = zvijer za staru EU-obračunsku centralu u Briselu, međunarodni bankovni kod 666 itd. pokazuju kako određene oznake mogu nastati nesvjesno ili čak svjesno i eventualno iz vica. Biblijska “Zvijer na zemlji” je također istovjetna “idolu Mamonu”.

Druga, ne posve prevaziđena tendencija je da se sve dramatičnijim problemima okoline najprije pristupa nedjelotvornom tehničkom kozmetikom, a nakon toga još više varljivom tehnokratskom ekološkom diktaturom umjesto da se dozvoli da do izražaja dođu djelotvorni demokratski odnosno od ljudstva potaknuti masivni impulsi promjena. Nestajanje mogućih manipulacijskih mehanizama približit će se pomoću jasne spoznaje njihovih osobina. Ovaj proces povezan je sa snagom koja je spomenuta u svezi s krunidbom trnjem – naše poglavlje i Iv. 2 - 3.

I u poglavljima o zmaju i obje zvijeri eventualne potvrde u pojavama sadašnjice još nisu nisu cjelokupan sadržaj. Sve se, kao što je spomenuto, ne odigrava samo na fizičkoj zemlji. U sljedećem obnovljenom viđenju 144000 ljudi (Otkrivenje 14) uzastopce se pojavljuje više bića odnosno anđela koji na zemlji “žanju” dvije različite skupine ljudi. Saveznici Zvijeri bacit će se u “kacu gnjeva Božjega”, t.j. prepustiti djelovanjima prirodnih zakona.Još želimo napomenuti da otkrivenje u stvarnosti ne poznaje “vječnoga prokletstva” nego da se u konačnici sve može pronaći u Bogu; i da je u višem smislu sve okruženo njime. Uspor. Otkr. 22 i s time povezano poglavlje o “novoj zemlji” u ovom spisu.

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

Sedam posljednjih zala” i propast “Babilona”; ... Povratak Krista.

Oni koji su ostali postojani nasuprot Zvijeri i njezinoj slici pojavljuju se u sljedećem viđenju, na razini koja se opisuje kao “more od prozirca pomiješano s ognjem”. Iz “hrama na nebu” opet izlazi sedam anšela sa “sedam zala posljednjih” koje iz “čaša gnjeva” izlijevaju na zemlju, na “more”, na “rijeke”, na sunce, na “prijestolje Zvijeri”, na “Eufrat” i na “zrak” (Otkr. 15,5 – Otkr. 21).

Ovdje na djelu s jedne strane vidimo jednu još višu razinu svijesti; s druge pak strane može djelovati na još dublju i egzistencijalniju uskomešanost svih elemenata zemlji i vidljivog dijela okružujućeg svemira: čirevi, otrovi, patnja, oganj, tama, negativni “duhovi” i katastrofa svjetskih razmjera s premiještanjem kontinenata, potonuća ili poplave, padovi meteora uključno s trodiobom odnosno uništenjem materijalističke civilizacije “Babilona” – Otkr. 17 – 18,24. Mogućnost odnosno “vremenski prozor” za događanje u ovom pravcu pokazala se već kod šestog pečata.

I ovdje je u konačnici moguće odrediti dulja vremenska razdoblja. Isusovi pozdravni govori (na pr. Marko 13) i mnoga proročanstva, nastala u nastavku na Ivanovu apokalipsu, jedinstveno ukazuju na centralni preokret oko 2000. godine koji iznova postavlja sve skretnice. (Vidi gore: O pristupu proročanstvima). Znanstveni, u svom značenju još nedovoljno prepoznati nalazi upućuju u istom smjeru. Masivno smanjenje zemaljskog magnetskog polja i u međuvremenu neobičan porast potresa i vulkanske aktivnosti, “svjetlije” sunce neovisno od klasičnih ciklusa sunčane aktivnosti kao i tijek vrhunca sunčane aktivnosti 2000... budnim ljudima pokazuju da je na potezu nešto neobično.

Ako se magnetski polovi odjednom osjetno premjesti ili ako čak i magnetsko polje otpadne samo po sebi te se nakon toga ponovno oblikuje u obrnutom smjeru kao što se to u povijesti Zemlje više puta dogodilo, došlo bi do geološkog obrata. Taj obrat za čovječanstvo ne bi uveo samo novu situaciju nego i novo razdoblje u povijesti Zemlje. Ako bi magnetski “Van Allenov pojas” u okružju Zemlje s vremenom primjerice izgubio svoju najvjerojatnije zaštitnu funkciju protiv čestica i “kozmičke prašine”, i proročanski bi najavljeni padovi meteora mogli postati stvarnost.

Vlastite spoznaje između ostalog doduše upućuju na to da sveobuhvatnog uništenja, kojeg se boje mnogi autori, (više) neće biti niti u obliku trećeg svjetskog atomskog rata, niti u obliku cjelokupne ekološke katastrofe, niti u smislu teorije skoka polova rotacijske osi ili njene promjene u kozmičkom zaleđu. Mnogo toga se promijenilo u osnovama takvih viđenja.

Budući da s jedne strane stvarno napreduju apokaliptički procesi u božanskom smjeru, a s druge strane preostali egoistički dijelovi čovječanstva i njihova “elita” manipuliraju mnogim prirodnim procesima, pored promjena u čovječanstvu i u njegovoj svijesti ograničene bi promjene na Zemlji s astronomskim “novim poravnanjima” mogle postati neizbježne.

Često su se proricala “antikršćanska” nastojanja onih koji žele zadržati svoju vlast kao i skraćivanje odnosno završetak starog vremena kroz obrat pa sve do tri dana tame. Stoga ovu promjenu jednostavno ne možemo odbiti kao glupost.

U tom kontekstu se iz marijanskog ukazanja u Garabandalu proriče „Veliko upozorenje" koje svim ljudima u duši bez milosti pokazuje što moraju što moraju promijeniti na sebiuspor. Iv. 16:8; Otkr. 14:6-20 -, ako žele stvoriti prolaz do svjetla (uspor. Iv. 16:13). To je povezano s vidljivom pojavom na nebu. Jednu godinu nakon toga će se dogoditi „Veliko čudo (ozdravljenja)" i u Garabandalu ostati jedan znak. Ako se čovječanstvo niti nakon toga ne obrati, kasnije će kroz „vatru s neba" doći do višestruko najavljivanog velikog „kaznenog suda" („čaša gnjeva") (vidi osim toga Mt. 24:28). (Franz Speckbacher, „Garabandal" -njemački- str. 120… Komentari sa čisto katoličkog stajališta, koji se često nalaze u literaturi o marijanskim ukazanjima, ne bi smjeli zavaravati da su proročanske najave mišljene za cijelo čovječanstvo.) Prema tome bi se o svemu trebalo ponovno razmisliti.
Moguća priprema bi mogla biti, - uz pročišćenje vlastita života –
molitva za jače (pročišćavajuće i prosvjetiteljsko) djelovanje Svetoga duha.

U novijim “izvješćima” itd. govori se o “nultoj zoni” prema kojoj oni koji su zreli za to na Zemlji uranjaju u kozmičko-duhovno polje snaga – često ne posve točno pod imenom “fotonski prsten” – i u fizičkom stanju mogu voditi život sa sposobnostima “svjetlosnih tijela” viših dimenzija (vidi poglavlja “Uskrsnuće” i “Kraljevstvo mira”).

Nagoviještavaju se i pomoćne akcije poput povremenih Kristovih “povlačenja” ili ljudi koje su pripremili anđeli, ili prolazne evakuacije i druge vrste pomoći pozitivnih vanzemaljaca. Svatko na osnovi religije ili nazora o svijetu mora sam znati odakle se može nadati pomoći. Budući da i u svemiru postoje svjetlo i sjene, dobro je zbog vjerojatne kompliciranosti događaja u svemu zamoliti za vodstvo Kristovo i upotrijebiti vlastitu sposobnost raspoznavanja, - jer je ona specifično zemaljski put u pravcu jedinstva, u svezi s onim novim snagama koje dolaze odozgor.

U ovoj fazi se radi u biti o posljednjim šansama odluke i svih ljudi pojedinačno u njihovoj duši, žele li dalje učestvovati u razvitku sve do „Carstva mira" kojega Bog predviđa za Zemlju. Na kraju tog događaja dešava se na poslijetku Kristov ponovni dolazak (I.O.19,usp. I.O. 12, Matej. 24:30; Apost.pr. 1:6-8): Isus ne dolazi opet jednostavno kao Zemljanin, nego kao jezgro jednog sveobuhvatnijeg događaja približavanja Božjih "nebesa" (i „onoga života") i zemlje ; kao i duha (i duše) i tijela. A ipak je ponovni dolazak Krista opisan i kao realnog bića., dakle ne samo kroz promjene u čovječanstvu, koje je prouzročio, kako to misle neke moderne skupine. Ovo događanje ima direktno ili indirektno značenje za sve ljude, ne samo za kršćane. Ponovni dolazak Isusa kao svjedoka za svoje na Božjem sudu priznato je i u Kuranu. Nadalje se može zaključiti iz proročanstava drugih religija da će njihovi proroci i iznova igrati ulogu i svojim pristalicama pomagati uputama. Molitva.

Ovom koraku otkrivenja također ne pristaje razmišljanje o kazni. Pojavljuje se napose kao dio u sebi logičnog koncepta usmjerenog prema daljem evolucijskom stupnju života na Zemlji. Izazov je doživjeti ga kao zajednički prolaz do više razine, pri čemu će u konačnici svi pronaći pravilno mjesto odnosno razinu za vlastiti razvoj. Tko uz dobru volju u stanovito vrijeme na sebe preuzme i prenese potrebne obnoviteljske snage, u tome može doživjeti pozitivno uz osjećanje patnji svijeta. Tko nasuprot tomu u sebe ne želi pustiti novo, doživljava ga kao nešto što pada izvana. To je stvarna osobina “suda” odnosno “Sudnjeg dana” u smislu apokalipse. Čovjek ima veliku slobodu odlučivanja ali se, kao i inače u životu, do jednog određenog vremena mora odlučiti, jer u suprotnom slučaju nijedna odluka je također odluka – “mlaki” u kontekstu otkrivenja nisu posebno rado viđeni (vidi poglavlje “7 crkava” s dodatkom). Lučenje duhova i na putu do konačnog jedinstva spada u srž događaja u apokalipsi.

Sedam zala” – sedmo završava glasom s prijestolja “Svršeno je” – odgovaraju raspeću i tamo izjavljenom “Dovršeno je”, vidi između ostalog Iv. 19, i naše poglavlje.

Mistički/ uživljavanjem se danas može spoznati kako Zemlja trpi i vapi u pomoć, kako se pripravlja na one “porođajne bolove”. Raspeće odnosno “grob” kao prolaz do uskrsnuća odnosi se ovdje na cijelu Zemlju i u djelovanju seže iznad nje. I ovdje se može naslutiti, kao što je spomenuto pri koracima evanđelja, da prolaz od raspeća preko stanja s one strane života i smrti do uskrsnuća danas djeluje kao cjelina tako da se, promatrano s te točke, koraci “posljednjih zala” mogu odvijati bez katastrofe u obliku “propasti svijeta”.

Pošto Otkrivenje ne skreće pozornost na film koji se odvija mehanički, nego na višeslojni razvitak (v. uvodno poglavlje „Otkrivenje po Ivanu"), može biti da je stvarni vanjski događaj još više napredovao nego što se to možda čini onima, koji možda ukočeno gledaju u ovu ili onu sitnicu, koja se (još) ne bi niti desila. U drugim područjima su prisutne poneke patnje koje u ovakvom dalekosežnome obliku nisu bile niti započete u Otkrivenju.

Dodatak: I nove knjige Wladimira Megre o sibirskoj proročici Anastaziji (Wega-Verlag, Neufelderstr.1, D-67468 Frankeneck) sadržavaju unutarnju spoznaju da su stari programi svjetske katastrofe promjenjivi; cilj je sve optimirati pomoću ljudi i u skladu s Bogom. To međutim ne znači da se sve može odvijati kao i prije. (Naša web-stranica nije odgovorna za web-stranice... drugih osoba i ne podupire automatski njihov promjenjiv sadržaj.)

Pitanje:
Želim li da se Isus Krist opet jasno pojavi kako je predskazano, mijenjajući ljudski život i svijet?

*Scenariji (samo na njemačkom ili engleskom jeziku).

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

(Stvarno) “tisućgodišnje kraljevstvo mira”.

Nakon prolaza kroz vrijeme “sedam zala” slijedi kozmičko viđenje na nebo vraćenog Krista – “zvani Vjerni i Istiniti” – s “vojskom nebeskom” u bijeloj odjeći Time se ne misli današnji ljudski Pseudokrist. “Lažni prorok” (s lažnim / jednostranim predodžbama o Isusu…) je zbačen. Nastupajuće “tisućgodišnje kraljevstvo” – Otkr. 20, 1-6 zapravo nije imperij. Protjeravaju se upravo “veliki društveni stroj”, vanjske negativne snage i njihove manifestacije.

Ovdje nalazimo i duhovni sud. Ovdje se mora korigirati i rašireni zbunjujući prijevod:
O. 20:4: "I vidjeh duše onih kojima su glave sječene zbog svjedočenja Isusa i zbog riječi Božje, i koji se ne pokloniše niti životinji niti slici njenoj, koji ne primiše njegov znak na svoje čelo i na svoje ruke, ti oživješe i vladaše sa Kristom tisuću godina. Ustvari se doslovno ovdje govori o „živjeli su" umjesto „oživješe" (usp. npr. fusnote kod Elberfelderove Biblije). To doduše može značiti – ako se radi o „duševnom" – ponovno oživljavanje, ali kod takvih „koji životinju ne prihvatiše" i dalji život na Zemlji. T. j. ovi zadnji ne moraju ni u kojem slučaju svi izginuti.

Ovaj stadij srodan je uskrsnuću Kristovu (Iv. 20-21; i naše poglavlje). I u tekstu se samom naziva “prvim uskrsnućem”.

Negativne snage se ipak na rastapaju u potpunosti; i dalje se mora obrađivati nesavršenost pojedinih ljudi što je sada svakako lakše.

Nakon “1000 godina” skupljaju se ostaci negativnih snaga da bi potom ponovno bile razbijene (Otkr. 20, 7-10). Vidi i sljedeće poglavlje.

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

Novo nebo, Nova zemlja i Novi Jeruzalem”.

Nakon „1000-godišnjeg kraljevstva" "otvaraju se knjige" za „posljednji sud" mrtvih – prikazujući događaje, „i … knjigu života“ - koja je temelj i jedina mjerodavna za ocjenu života odn. stanja razvoja.
Tek nakon razorne vatre na novu zavedenu vojsku i bacanja „đavla u ognjeno jezero što gori sumprom“ – prema Otkr. 19,19 – Otkr. 20,3 sada u Otkr. 20:11-15približava se Novo nebo i Nova zemlja – Otkr. 21-22. Ostaje otvoreno o kojim se razdobljima ovdje radi.

Kristov moto je “Evo, sve činim novo” – bez iznimkeOtkr. 21 5 – I ovo “novo stvorenje” ima sličnosti s onim što se već prije razvilu u pojedinaca i općenito u smislu neprolaznih vrijednost. Zato je sadašnji čin važan i za one koji danas očekuju približavanje apokaliptičkih događaja.

Na novom je nebu – u tekstu spomenutom prije zemlje i Novog Jeruzalema – nagoviješteno nešto poput kozmičkog uzašašća. (Uspor. uzašašće u evanđeljima, Luk. 24, Mark. 16, i naše poglavlje o uzašašću). Ako se do sada težište opisivanja nalazilo na zemlji, sada u prvi red dolazi značenje događaja za vidljivo i nevidljivo “nebo”. Ovdje se ne misli na vječno nebo Božje s one strane prostora i vremena – to nebo ostaje nepromjenjivo – nego na stvorene svijetove. Moglo bi se ustanoviti da mali planet Zemlja ni u kozmičkim mjerilima nije samo “zemlja u razvoju” nego da u rješavanju svoje problematike ima dalekosežnu visokospecifičnu zadaću. Prema Lorberu i drugim izjavama problematiku se na temelju velike ljudske slobode i velikih zapleta u materijalnom ne bi na takav način moglo naći u svim eventualno “naseljenim” svijetovima; pa čak ni negativne snage koje su prema Ivanovim viđenjima bile “bačene na zemlju” i u njeno “ognjeno jezero”. Odgovarajući prolaz cjelokupnog čovječanstva odnosno zemlje s Isusom bi sigurno imao obnovljen, proširen učinak sličan Isusovome učinku na čovječanstvo.

Obnovljena “nova zemlja” i s time povezano spuštanje “novog nebeskog Jeruzalema” na tu zemlju može se, dakako u kozmičkom mjerilu, usporediti s prvim Duhovima (Djela apostolska). To nije zemljopisni Jeruzalem. Zemlja se na različitim razinama nalazi u zamjeni s okolnim svemirom.

I prognanih više neće biti – drugi prijevodi: ni tame itd. - , …i prijestolje će Božje i Jaganjčevo u gradu biti” (Iv. 22:3). To dosljedno znači da se ovdje spašavaju i negativne odnosno smrtonosne snage, dokinuta je razdvojenost svijeta. Svijet se tek ovdje pojavljuje kao svjesna cjelina, „u Božjoj blizini" u viđenjima doduše naslutivo, ali neopisivo stanje. Slaba preslika ovoga stanja bilo bi kada bi se sa bilo koje točke u unutarnjem životu mogle oživjeti sve ostale točke, iskustvo koje se može pojaviti na putu; “Sve u Svemu”. U Bogu je već prisutno više jedinstvo svega.

Božanski model stvaranja – A – i novo stvaranje s bićem ponovno svjesno združenim sa svime u Bogu – O – sukladni su, a ipak postoje i jedan i drugi. “Kraj” je dakle više od početka, iako je već sve sadržano u početku. Taj pravac događnja je već prepoznatljiv kao tendencija usklađivanja u malim djelomičnim područjima ljudi koja prolazi kroz sve.

Želimo još spomenuti da se primjerice u viđenju R. Steinera događaj “nove zemlje” odnosi na jedno od triju “inkarnacija Zemlje” koja se usporedno događaju u ogromnim vremenskim razdobljima. Ne želeći ovdje zauzeti određeni stav o karakteru “nove zemlje ćemo u svakom slučaju spomenuti da prema opisanom proizlazi još iz jednog drugačijeg procesa od primjerice inkarnacijskog ritma koji je u hinduškoj kozmologiji izračunan za planete i cijeli svemir. Ako ga se jednom uzme ozbiljno, preko do sada poznatih odnosno naslućivanih načina postajanja i nestanka ulazi u sve više “oktave” odnosno “spirale”.

Već i nasuprot danas mogućim spoznajama u potpunosti blijedi mišljenje nekih teologa koji apokalipsu uzimaju kao upozoravajuće prispodobe bez stvarnih osobina.

Isusove prispodobe u evanđeljima uzete su iz života ljudi zbog zornog prikazivanja stajališta. Kasnije, još tijekom svojeg zemaljskog života, Isus je učenicima naglašavao da im više ne priča u prispodobama nego da im otvoreno govori. Otkrivenje ne potječe iz ljudskog života; svuda gdje su u tekstu dana tumačenja radi se o izravnim “podudarnostima”; t.j. na dotičnoj razini svijesti viđeno je nešto “zbiljsko” kao u današnjem duhovnom istraživanju R. Steinera. Apokalipsa svakako i upozorava na pr. na prijelaz s teologije na “teo-praksu”; na motrenje onoga što će se dogoditi i na “na pojavljivanje Boga u stanovitoj sadašnjosti”. Bog djeluje i kroz ljudeali to nema ništa zajedničkoga sa svojevoljnim ljudskim djelovanjima: čovjek se ne treba igrati Boga ili propasti svijeta. Ljudski razvitak može se ustvari u globalu odvijati zajedno sa Božjim planom (program stvaranja).

Povratak na sadržaj ove stranice.

 

Zaključno poglavlje: Kršćanske osobine.

Stvarna kršćanska osobina je Isus Krist sam i time samostalno traganje za svezmo s današnjim Kristom u duši – “Tražite i naći ćete”- . Izravni put za njegovo razumijevanje pokazuje se u ozbiljnom shvaćanju razgovora s njim i premiještanje impulsa iz njega. Neka ovi članci zainteresirane potaknu na to.

Drugi put, koji se može združiti s već spomenutim “izravnim” putem, napipavanje je i preuzimanje u vlastiti život onih specifičnih kvaliteta koje je unio Isus Krist. Tomu mogu pripomoći iznova obrađeni odlomci ovih članaka tiskani debljim slovima.

Ove različite osobine sposobne za širenje imaju u sebi zajedničko da se Krist očigledno nalazi s one strane suprotnih parova (dihotomija) ovoga svijeta. Ne miješa jednostavno obje strane, njegovi su nazori “treći put” koji je uz promjenu svega okorjelog u stanju s jedne druge razine uključiti plodonosno, neposrnulo sa svih strana. Vidi i tablicu na kraju.

Iz pojedinačno promatranih osobina proizlaze dalje posljedice za današnja društvena razilaženja starijih i novijih nastojanja. Mnoge do ovih skupina barem u jednoj točki i jednom pogledu izražavaju nešto nužnoga na što druge skupine na pr. zbog zapletenosti u stare lijevo-desne suprotnosti ne obraćaju pozornost. Razilaženja između starog i novog – barem u dogledno vrijeme – neće isčeznuti; na mjesto krutih bojišnica s prividnim suprotnostima stupit će međutim dijalog; i onda će suprotstavljene linije doći na pravilna mjesta; npr. netko može služiti Bogu ili obožavati novac. Lakše će se sastati oni prikladni ljudi koji zajedno mogu stvoriti nove projekte, - koji neće ponovno završtiti u jednostranosti. Neprikladno će se iznova grupirati.

I sva ostala opažanje ovih članaka mogu preko proučavanja odgovarajućeg individualnog intenzitetat i razvoja dobiti praktični karakter; čak i kada su mnoga prolazna stajališta o tome razbacana i ne ponavljaju se u svakom poglavlju.

Ovakav način istraživanja udaljuje dakle od navika mnogih teoloških i drugih pravaca da se Isusa neprestano “iskorištava” za njihove dobrohotne ali ipak jednostrane poglede; usto naglašavaju ona mjesta koja odgovaraju njihovoj svakidašnjoj slici a ostalo odbacuju ili drugačije interpretiraju ili ignoriraju. Već su i pisci evanđelja u prvim stoljećima barem u načelu spoznali da se Isusova mnogostranost može bolje prikazati ako upotrijebe više izvora. Nisu bili tako glupi da u tome ne primijete razliku u mišljenju. Neki su suvremeni teolozi nasuprot tomu smatrali velikim otkrićem da u predajom sačuvanim evanđeljima mogu pronaći različite izvore s različtim pogledima, na pr. “izvor Q”; što je jednako povezano s prebrzim odgovorom na pitanje tko je od začetnika stvarno bio u “pravu”. Prepoznaje se dakle da su gotovo svi na svoj način bili u “pravu”, naravno uz udaljavanje njihovih jednostranosti. To “ekumeni” može dati nove impulse.

Ljudi, koji se pozivaju na drugačije religijsko odnosno svjetonazorno zaleđe i ne stoje pozitivno zainteresirani nasuprot crkveno okorjelom, razvodnjenom kršćanskom načinu prilaženja ili u njemu svakako mogu prepoznati nešto sadržajnoga, iz toga sigurno nešto mogu i naučiti jednako kao što je pisac ovog poglavlja upoznao i naučio cijeniti različite pravce. Mnogi zastupnici drugih religija danas više od mnogih povijesno-kritičkih kršćanskih teologija priznavaju one strane Isusa Krista koje se s materijalnog stanovišta teško mogu objasniti. Tu bi dakle trebali biti oprezni.

Osim toga Krista se nemože unajmiti “kršćanskim” religijskim skupinama. Njegov način približavanja ljudima može dati snagu za jedinstvo u mnoštvu: ljubav i duboko razumijevanje, jednu harmoničnu snagu. Ta snaga ne nivelira sve razlike nego združeno ljubavlju održava jedno pored drugoga i otkriva stvarno nezdruživo. Kršćani su svijetu u mnogu čemu uskraćivali tu Kristovu snagu koja pridonosi konvergenciji/približavanju različitih struja. Vrijeme je da se kršćani u interesu spašavanja Zemlje iz temelja prisjete svojih stvarnih zadaža – uz pretpostavku da se istinski žele smatrati kršćanima.

 

Tablica: Kršćanski stav – “Na svijetu” ali “ne od svijeta”*, jedan “Treći put”.

Engleski: Table: "Archetypes" (models, symbols) from the earliest history -elucidated by the bible- to Jesus, and to the future.

.Povratak na sadržaj ove stranice.

O sljedećem dijelu: Poglavlje o različitim temama.   /  o dijelu 1 u svezi s koracima evanđelja.   /   O 4. dijelu: O Starom Zavjetu, i doprinosi dijalogu s drugim religijama.

e-mail ways-of-christ.com : Ako je moguće molimo pišite na engleskom ili njemačkom jeziku. U suprotnom slučaju pišite kratke rečenice i imenujte jezik u kojem pišete.

Povratak na naslovnicu.

 

Upozorenja na druge verzije i prava.

Druge stranice na Internetu mogu se naći pod http://www.Christuswege.net  (njemački) i http://www.ways-of-christ.net (engleski). Za ostale jezike vidi Homepage. Njemački i engleski tekst na Internetu redovito se aktualizira i sadržava stranicu “promjene” kao i jednu dodatnu stranicu. Dozvoljeno je tiskanje stranica na Internetu i proslijeđivanje kopija nepromijenjena sadržaja. Provjera prijevoda na druge jezike se ne obavlja uvijek.

Uporabljeni kratki citati iz Biblije i napomene – prerađene na temelju različitih prijevoda – su dodaci uz odgovarajuća poglavlja glavnoga tekstaTakva karakteristična mjesta nisu međutim potpuna zamjena za popratni studij ili meditaciju cijelih poglavlja iz Evanđelja ili dijelova Otkrivenja. Za to je preporučljiva Biblija ili Novi zavjet.