Putevi Isusa Krista

Dodatna stranica

Nadahnuća i crkve.

Novi zavjet opisuje izravno nadahnuće pojedinih vjernika i ostale darove Duha Svetogakao općenito važan dio kršćanstva (uspor. npr. 1. Kor 14, 26; Mark. 16, 17). Putevi su do tamo očigledno bili otežani.

Uz crkve Duhova i katolička crkva doduše priznaje ovu mogućnost izrazitih poslanica. Razlikuje međutim između “općeg otkrivenja” za sve kroz Bibliju, tradiciku i crkvenu učiteljsku službu s jedne strane – i “privatnih otkrivenja” s druge strane. Privatna otkrivenja se, ukoliko u sebi sadržavaju smisao za život pogođenih osoba ili njihovo neposredno okružje, pod određenim okolnostima priznaju ako već i ne potpomažu kao otkrivenje Duha Svetoga. Do kritičke reakcije iz ove crkve je došlo napose kada se izvještavalo o poslanicama koja se prema svojem sadršaju preko privatnog usmjeravaju na crkvu ili čovječanstvu, na pr. u Marijinim i Kristovim poslanicama. Već od pape Pavla VI. tiskanje takvis spisa kod izdavača sklonim crkvi se službeno ne ometaju. Takva svjedočanstva se djelomično ipak nisu izražavala kao na pr. desetljećima 3. fatimska tajna. Crkva pridržava pravo do kasnije konačne presude. Svi, čak i vjerske kongregacije obvezuju se da će pri možebitnoj detaljnijoj provjeri u Can. 844 §3 uvažavati pravo na saslušanje odnosno pravedan postupak. Can. 220 zabranjuje dalja neopravdana oštećivanja ugleda s bilo čije strane (koji mogu nastati zbog prebrzih javnih osuda).
Ovo područje u mnogim drugim crkvama ne igra veliku ulogu, odnosno kod njih nije razvijena posebna praksa za ophođenje s takvim pojavama. S druge strane i izvan crkava postoje slične pojave. Ukupno se stječe dojam da Bog ljude na tom putu želi uvijek iznova poticati, pravilno podučavati pa čak i upozoravati. To je ipak jedan doživotni, teški proces učenja; i širenje takvih poruka pretpostavlja zapravo posebnu misiju kao i osobitu povezanost sa Bogom i odgovarajuću pripremu.

Prvi apostoli – ljudi koji su zbog svojih posebnih darova mogli zastupati Isusa Krista – podučavali su prema 1. Kor 14, 26 izravna otkrivenja i njihovo tumačenje kao sastavni dio skupova. 1.Kor,12,4-7: “Svakomu se daje očitovanje duha na korist”. Prema 1. Kor. 12, 28 ulogu se “proroka” *) može promatrati kao podređenu apostolima, a tek na trećem mjestu dolaze učitelji. U 1. Kor. 14 razlikuje se između govorenja drugim jezicima za izgradnju samoga sebe i prorokovanja za izgrađivanje crkve; izričito su se cijenili ljudi s darima proricanja, jer drugi apostoli nisu automatski mogli ispuniti ovu zadaću (na pr. Mat. 10, 41).

Razlikovne značajke:
- Ovdje se ne radi toliko o pitanju postoje li uopće inspiracije koje ne treba pripisivati autosugestiji odn. masovnoj sugestiji, shizofreniji ili drugih fizičkim pojavama**. Tko takve fenomene u kršćanstvu proučava bez predrasuda, brzo će primijetiti, da takvi suženi čisto psihološki pokušaju objašnjenja u većini slučajeva nisu dostatni. Tek nakon te spoznaje počinju stvarno zanimljiva pitanja.
- Svrhovito je spoznati što dolazi od duha istine a što ne; uspor 1. Iv. 4, 1. To se međutim mora događati s potrebnim oprezom i pozornošću. Već i s gledišta same Biblije svećenici nisu uvijek pomoću teoretskih teoloških ocjena mogli automatski odlučivati o otkrivenjima duha. Nekolicina ih je neposredno mogla spoznati od kojeg duha dolazi poslanstvo; zbog toga dare proricanja prema Mat. 7, 15-20 treba suditi napose prema njihovim “plodovima”. To znači tamo gdje dovode do Krista – na pr. do tzv. “obraćenja” s pozitivnom promjenom u životu; ili čak i do duhovnog odnosno tjelesnog ozdravljanja i dr., bilo bi nadasve dvojbeno odbijati ih kao neistinite ili kao “došle do đavla”, jer se događaju po milosti – Iv. 15,5: “bez mene ne možete učiniti ništa”. Pozitivan je znak ako time nastane na pr. veća ljubav do Krista i bližnjih. Uspor. i upozorenje na presude u Mat. 7, 1; Mat. 12, 24-30 i Djela apostolska 5, 38-39. Moralnoteološki i prema svjetovnim pravnim temeljima krivo bi bilo u dvojbi djelovati osuđivajuće.
- Druga razlikovna značajka može biti skromnost nastupa takvih ljudi; jer tamo gdje je čovjek “tih” može čuti Duh Božji. Teološka znanja ovdje uopće nisu značajna; često se izabiru upravo jednostavni ljudi (“karizme laika”). Obrazovani to mogu samo kada nisu umišljeni odnosno nisu okorjeli te na takav način prema Mat. 5, 3 sveudilj pripadaju “siromasima duhom”. (Na pr. saduceji – racionalisti i materijalisti – i farizeji – ukoliko so u većoj mjeri okorjeli u religijskim tumačenjima – nisu pripadali “siromasima duhom”.)
- Ponašanje puno ljubavi u smislu Isusove etike – v. Mat. 7,12 – je također jedna od takvih značajki. Čovjek preko svoje osobnosti povezane s Kristom dobiva više kontakta s dušom – koja se nalazi iznad razuma. To se može jasnije dogoditi, što se on više nalazi u skladu s božanskim svojstvima poput ljubavi. Etika ovdje međutim ne znači automatski stvaranje slike o postojećim tradicionalnim predodžbama pobožnih osoba u pogledu odjeće, posjećivanja crkve itd. 
- „Živite svoj život dostojanstveno kao ljudi i ispunjavajte svoje svakodnevne obveze, a Bogu ocu svemogućemu dajte odgovarajuće mjesto u svojem životu" (iz Marijinih poslanica vidjelicama iz Garabandala i drugdje.)
- Npr. tamo gdje bi netko pozivajući se na Isusove inspiracije, agresivno širio priučene priproste, klevetničke sudove o sukršćanima, stvarajući time nemir, bila bi dakle posebno velika vjerojatnost da se ne radi niti o opravdanoj aktivnosti niti o pravoj poruci Krista ili Svetoga Duha.
- Sloboda od vanjskog duhovnog ugnjetavanja kao značajka igra dodatnu ulogu. Duh je Sveti oslobođen ljudskih podjela i za svoj procvat treba slobodu. Djela apostolska 5, 29: “Treba se većma pokoravati Bogu nego ljudima.” Ovdje se time naravno ne želi poreći da duhovnička pratnja na tom putu i dalje ima svoj smisao. Svaki naraštaj ne mora baš uvijek počinjati posve iz početka.
- Kriteriji „nadnaravnosti" doduše su se često istraživali: npr. popratne pojave u nekim slučajevima tzv. „ekstaze" (nema treperenje očima, frekvencija udaraca srca izmijenjena, bilo usporeno, krvni tlak povećan – i ukazivanja na manipulacije ili droge); ili da osoba priopćeno nije mogla znati itd. To međutim nije odlučujuće jer se duh može poslužiti i "prirodnim" svojstvima čovjeka.

Postoji mnogo oblika preko kojih se može izraziti poslanstvo duha. Na pr. "Unutarnja riječ iz srca" pri punoj svijesti - dakle ne miješajući ju sa šizofrenim ili hipnotičkim pojavama. U nekim praksama postaje i jasno da ona ima i drugačiji karakter od telepatskih pojava.. (usporedi: "O unutarnjoj riječi", odabir iz Johannes Tennhardt-a, i sl., Lorber-Verlag). Rijeđe u obzir dolazi stanje transa gdje se čovjek nalazi u pozadini, i tada međutim pod određenim okolnostima (na pr. način usklađivanja odnosno povezanosti s Bogom) valja shvatiti da se ne radi o običnom transu, t.z. čistom sužavanju svijesti – kod koje u smislu spiritizma može doći do veoma problematičnih inspiracija zbog kojih sudionici postaju slabi. Događa se i da netko u unutrašnjosti nešto doživljava kao viđenje, svjetlo ili ideju te onda to može pretočiti u riječi i zapisati. Dolazi i do izravnog zapisivanja u svjesnom stanju, što treba razlikovati od automatskog spiritističkog zapisivanja koje se događa u transu.
Da je u poruci na djelu “Duh Sveti” vrijedi samo kod direktnog obraćanja iz duhovnog izvora (:”…”). I misao, razgovor između ljudi ili sastavak ili knjiga mogu u konačnici potjecati od istog nadahnutog izvora, jer ljudsku kreativnost može potaknuti onako kako želi.
Općenito o Duho Svetome uspor. Iv. 3, 8; Iv. 14, 26 i glavni tekst stranice Putevi Isusa Krista, dio 1, poglavlje “Prvi Duhovi”.
O proročanstvima u užem smislu viđenja budućnosti vidi odgovarajuće poglavlje u glavnom tekstu stranice Putevi Isusa Krista, dio 2, na pr. poglavlje “O pristupu proročanstvima”

Ovdje želimo još uputiti na neka starozavjetna mjesta o značaju proroštva – uz ograničenje da su se preduvjeti od tada promijenili (stari je način proricanja do Isusova vremena bio praktički uspavan te se iznova probudio: Joel 3,1-2; Amos 3,7-8)

**) U nekim slučajevima mogu čak i ljudi sa pravim inspirativnim sposobnostima povremeno doći u stanja koja sliče poznatim psihičkim smetnjama - sa prisilno nastavljanim tokom unutarnjih dijaloga i trajnoj nesposobnosti ophođenja sa zemaljskim potrebama. Da bi se izbjegli takvi ekscesi mogla bi se pored gornjih stajališta obratiti pozornost na sljedeće vanjske uvjete: dovoljno sna, ishrana bogata vitaminom B, npr sa dosta vitamina B - t.j. u ovoj svezi paziti sa postovima, ako nema dovoljne prehrane; zadržati jasno stajalište prema željenom izvoru, t.j. Isusu; nikakvi dugi sastanci koji bi dali priliku za zastranjivanje i za "prenapetost"; dovoljno napora da se izvan intenzivnijih unutarnjih doživljaja stigne opet i u zemaljsku sadašnjost; sama svjesna obrada onog što se čulo, samom sebi svjesna obrada onog što se čulo.  Pomoćnici, duhovni pratioci, terapeuti i sl. mogli bi se u takvim slučajevima ponašati svrsishodno, ako imaju specifična iskustva/znanja, u što spada da se ozbiljno shvati ne samo trenutno poremećeno stanje nego i neporemećeni osnovni fenomen.