Razlikovne značajke: Svrhovito je spoznati što dolazi od duha istine a što ne; uspor 1. Iv. 4, 1. To se međutim mora događati s potrebnim oprezom i pozornošću. Već i s gledišta same Biblije svećenici nisu uvijek pomoću teoretskih teoloških ocjena mogli automatski odlučivati o otkrivenjima duha. Nekolicina ih je neposredno mogla spoznati od kojeg duha dolazi poslanstvo; zbog toga dare proricanja prema Mat. 7, 15-20 treba suditi napose prema njihovim “plodovima”. To znači tamo gdje dovode do Krista – na pr. do tzv. “obraćenja” s pozitivnom promjenom u životu; ili čak i do duhovnog odnosno tjelesnog ozdravljanja i dr., bilo bi nadasve dvojbeno odbijati ih kao neistinite ili kao “došle do đavla”, jer se događaju po milosti – Iv. 15,5: “bez mene ne možete učiniti ništa”. Pozitivan je znak ako time nastane na pr. veća ljubav do Krista i bližnjih. Uspor. i upozorenje na presude u Mat. 7, 1; Mat. 12, 24-30 i Djela apostolska 5, 38-39. Moralnoteološki i prema svjetovnim pravnim temeljima krivo bi bilo u dvojbi djelovati osuđivajuće.
Druga razlikovna značajka može biti skromnost nastupa takvih ljudi; jer tamo gdje je čovjek “tih” može čuti Duh Božji. Teološka znanja ovdje uopće nisu značajna; često se izabiru upravo jednostavni ljudi (“karizme laika”). Obrazovani to mogu samo kada nisu umišljeni odnosno nisu okorjeli te na takav način prema Mat. 5, 3 sveudilj pripadaju “siromasima duhom”. (Na pr. saduceji – racionalisti i materijalisti – i farizeji – ukoliko so u većoj mjeri okorjeli u religijskim tumačenjima – nisu pripadali “siromasima duhom”.)
Ponašanje s mnogo ljubavi u smislu Isusove etike – vidi na pr. Mat. 7, 12 – može biti takva osobina i zato što čovjek u većoj mjeri probija preko svog unutarnjeg kontakta s duhom – koji se nalazi iznad razuma -, kada je usklađen s Božjim osobinama poput ljubavi. Etika ovdje međutim ne znači automatski prilagodbu uobičajenim tradicionalnim predodžbama skromnih osoba na pr. s obzirom na odjeću, odlazak u crkvu itd.
Sloboda od vanjskog duhovnog ugnjetavanja kao značajka igra dodatnu ulogu. Duh je Sveti oslobođen ljudskih podjela i za svoj procvat treba slobodu. Djela apostolska 5, 29: “Treba se većma pokoravati Bogu nego ljudima.” Ovdje se time naravno ne želi poreći da duhovnička pratnja na tom putu i dalje ima svoj smisao. Svaki naraštaj ne mora baš uvijek počinjati posve iz početka.

Postoji mnogo oblika preko kojih se može izraziti poslanstvo duha. Na pr. “unutarnja riječ” kod pune svijesti – što se ne smije brkati sa šizofreničkim ili hipnotičkim pojavama. Rijeđe u obzir dolazi stanje transa gdje se čovjek nalazi u pozadini, i tada međutim pod određenim okolnostima (na pr. način usklađivanja odnosno povezanosti s Bogom) valja shvatiti da se ne radi o običnom transu, t.z. čistom sužavanju svijesti – kod koje u smislu spiritizma može doći do veoma problematičnih inspiracija zbog kojih sudionici postaju slabi. Događa se i da netko u unutrašnjosti nešto doživljava kao viđenje, svjetlo ili ideju te onda to može pretočiti u riječi i zapisati. Dolazi i do izravnog zapisivanja u svjesnom stanju, što treba razlikovati od automatskog spiritističkog zapisivanja koje se događa u transu.
Da je u poruci na djelu “Duh Sveti” vrijedi samo kod direktnog obraćanja iz duhovnog izvora (:”…”). I misao, razgovor između ljudi ili sastavak ili knjiga mogu u konačnici potjecati od istog nadahnutog izvora, jer ljudsku kreativnost može potaknuti onako kako želi.
Općenito o Duho Svetome uspor. Iv. 3, 8; Iv. 14, 26 i glavni tekst stranice Putevi Isusa Krista, dio 1, poglavlje “Prvi Duhovi”.
O proročanstvima u užem smislu viđenja budućnosti vidi odgovarajuće poglavlje u glavnom tekstu stranice Putevi Isusa Krista, dio 2, na pr. poglavlje “O pristupu proročanstvima”